Uz knjigu „Zašto sam slikala? (Otkrivanje umjetnosti)“ Ljiljane Matković-Vlašić

Nikada nije kasno za dobru knjigu, vodio se time i izdavač „Kršćanska sadašnjost“ kada je u svojoj knjižari na zagrebačkom Kaptolu 25. travnja upriličeno predstavljanje posljednjega djela pjesnikinje, slikarice i mirotvorne aktivistice Ljiljane Matković-Vlašić „Zašto sam slikala? (Otkrivanje umjetnosti)“. Koronsko nevrijeme odgodilo je čak tri godine zasluženu svečanost, jer je autorica, rođena u Zagrebu 1938., s diplomom romanistike i magisterijem lingvistike na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu, u knjizi na 190 stranica, sa slikovnim prilozima, iznijela niz mudrih misli o slikarstvu i umjetnosti uopće. Zasto sam slikalaVeć od početne napomene: „Poneki slikar bio bi bolji slikar da je bio i pisac, a poneki pisac bio bi bolji pisac da je bio i slikar“, autorica uranja u „brisanje prašine“, parafrazirajući misao uzora Lanza del Vasta, kako je prašina prikladna asfaltu, a nikako predmetima u kućnom okružju poput stola i tanjura. Knjiga je intimistička ispovijest kako je tadašnja studentica iz Amruševe ulice, posve slučajno, u prodavaonici slikarskih potrepština u Dežmanovu prolazu upoznala glasovitoga slikara Vilima Svečnjaka tražeći bolonešku kredu (inzistirajući na tom pojmu umjesto bolonjska kreda) te postala njegovom učenicom, razvijajući slikarski dar, ranije tek naznačen djevojačkom nepodopštinom izrezivanja pa nadopune sličica iz očeva kalendara. Živeći paralelno i poslovne obveze, i mirotvorni aktivizam, u obiteljskom okružju ostala je samozatajna slikarica, sanjajući jednom izložbu u Umjetničkom paviljonu. Sanjala, ali i otklanjala svaku pomisao na snove, osim posljednjih mjeseci, kada u svojem domu na Voćarskoj cesti slika nadahnuta nizozemskim majstorom Mondrianom, u tri temeljne boje, imajući pred sobom „Crveno stablo“, razgranato kao čovjekova sudbina, kako sama svjedoči o susretu sa slavnom slikom.

Pišući da je stvoreni svijet najljepši govor o Stvoritelju, svjesna izmučenosti toga svijeta ratovima i elementarnim nepogodama, puninom duše promišlja o svemu neodgovorivom što umjetnost i život jesu, dopuštajući svakomu stvorenju njegovu definiciju i različite percepcije umjetničkoga djela. Autorici je slikanje „znak intenzivnoga postojanja“ i „spašavanje životnoga smisla“. Ono što je primjetno, usporednost je reduciranja stihova i boja kod Matković-Vlašić; tako njezin „Autoportret u plavom“ i prva zbirka „Traganje za blizinama“ nastaju u istoj 1971., godini Hrvatskoga proljeća. I ma kako se poslije trudila ponoviti psihološki vlastiti portret i naći istovjetnu blizinu, priznaje da nije uspjela, jer je ponavljanje uvijek drukčije, s posebnom opasnošću ako portret „odleprša“ u karikaturu. Navodeći brojna putovanja i uzore, ističe slikarice Slavu Raškaj i Miru Kraljević (koju malo tko zna i refleksno pomisli na muškarca, slavnoga požeškoga Gospićanina), pitajući se slikaju li muškarci bolje od žena, svjesna da do 20. stoljeća slikarice nisu imale pristup akademijama, ostajući lišene prenošenja autoriteta struke na darovani talent.Matkovic Vlasic Pripovijeda sa sjetom o prijateljstvu s njemačkim bračnim parom Schepelmann, kod kojih je mnogo naučila o glazbi, ali i jednostavnosti življenja, kod autorice trajno prožetoga s vjerom, u kojoj je nalazila utjehu u najtežim trenutcima. Ako bismo morali odabrati jednu rečenicu iz proznih zapisa „Zašto sam slikala? (Otkrivanje umjetnosti)“, ona bi bila naslonjena na Cézannea i njegove „Kupače“, viđene u švicarskom muzeju Kunsthaus Zürich, s ushićenim kliktanjem: „Stvar je u tome da ono što vidimo na slici nije samo ono što vidimo. Neka shvati tko može shvatiti.“

U knjizi se slikarica dotiče i hermetičnoga jezika likovnih kritičara, smatrajući da često odbijaju od djela, umjesto da privlače veći broj posjetitelja muzejima i galerijama. Ustvrđuje da su najbolje izložbe s dvadesetak slika, ako izuzmemo goleme, retrospektivne. Pozornost posvećuje mijenama između radosti postojanja i patnje, uviđajući ih dopunjujućima jer „i radost i patnja pomažu spoznati prave odnose prema ljudima i stvarima, prave vrijednosti i razmake“. Unatoč savjetima učitelja Svečnjaka da nanosi komplementarne boje jednu preko druge, bila je i ostala skeptičnom, jer dok se zelena osuši, crvena već gubi značenje koje je imala dati premazu. O tom sa sjetom razgovara s duhom učitelja na Stubama Vilima Svečnjaka nedaleko od Cmroka.

S čistom radošću obilazila je svjetske, ali i domaće galerije. Tako je u Đurđevcu, na retrospektivi „Recepata za besmrtnost“ Salvadora Dalíja pojmila kako je uistinu bio genij, ne samo zbog autosugestije rečene genijalnosti, već prenošenoga da umjetnik nije onaj koji stvara nadahnut, već svojim djelom nadahnjuje. To djelo, da posudimo misli drugoga slavnoga Španjolca, Pabla Picassa, mora imati paru ako se zrcalo prisloni tik uz sliku, paru kao ljudski dah. Nalik na „Knjigu zapisa“ Josipa Vanište, kojemu je nedavno bila proslavljena stota obljetnica rođenja, Matković-Vlašić svoje zapise godinama je dorađivala, duboko uvjerena da istinska umjetnost nikada nije bila ljubimica masovnosti (kontrapunkt je obostran), te da čovjekove mijene, koje se događaju svakim sljedećim trenutkom, ni jedan fotografski aparat nikada ne će moći obujmiti kao slikarski kist. Diveći se prirodi, potičući mlađe naraštaje da se dive krošnjama i mladicama lipa na mjestu onih posječenih, snatri o vremenu kada će slikarski početnici ponovno s praznim platnom krenuti u šumu, otkrivajući u eksterijeru sve što nikada ne će pronaći u (digitalnom) interijeru. Neminovno preispitujući čovjekov biološki ciklus, piše i o tom što biva s umjetničkim djelima nakon autorove smrti, završe li odbačena na tavanima, može li se češće dogoditi slučaj kao s Munchom, priznatim tek mnogo godinama poslije smrti. Priznaje i da je vlastite slike rijetko darivala, jer joj predstavljaju životnu radost, zato ih i čuva u svojem atelijeru kao kvočka piliće. I nastat će tako još jedan autoportret, i slika omiljene mačke Sivke, okrenute prema ulici, na kojoj se blješti surovi velegradski svijet, zbijen između kuća i automobila, što je slikarica primjećivala još u početcima svojega stvaralaštva, kamoli danas kada ne možeš ni pločnikom hodati bez zapinjanja o parkirane retrovizore. Na putu svih neostvarivih želja, koje je, prema mišljenju Ljiljanina sina Marka, poželjno imati, neka ipak nastanu nova djela, otkrivena većemu broju čitatelja i promatrača slika. I da tijekom stvaranja svaki umjetnik postigne odmicanje od sebe. Nužan je to preduvjet za umjetničku kvalitetu, kako je uostalom i vrisnula Matković-Vlašić u naslovu zbirke svojih izabranih pjesama: „Budi bez svega, živote“. Samoj nemoj biti bez umjetnosti.

Tomislav Šovagović

Pon, 15-07-2024, 01:41:29

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.