Uz knjigu „Srce zemlje“ Glorije Lujanović

Knjiga sivih korica s naslovom „Srce zemlje“ drukčija je već samom naslovnicom sa znakom Čudotvorne Gospine medaljice. Autorica Gloria Lujanović, nakon poeme „Otac“, novim je djelom, u izdanju nakladničke kuće OceanMore, napisala posvetu svim ubijenim Hrvatima u Srednjoj Bosni, mahom u 1993., godini svojega rođenja. Srce zemljeOsjetila je potrebu, već od prve rečenice: „U mojoj se obitelji vrijeme dijelilo na prije i poslije rata“, čitatelja staviti pred ispit savjesti, tkajući djelo od dva dijela – u prvom esejistički piše o svemu što se dogodilo u Lašvanskoj dolini, nesuđenom „bosanskom Dunavu“, sa svim „sunarodnjacima“ i „suzemljacima“, kako je istraživala ratna stradanja i koje su traume pokušaji rekonstruiranja zločinačkoga mozaika donijele sa sobom. Svaka fusnota Glorijine knjige, u toj istoj sivoj nijansi, s crnim slovima, zahtijeva čitateljski napor da se upamti ono što izblijedi, a ne bi smjelo. Svaka ispisana misao udara i boli: „Iz Travnika je, tijekom sukoba HVO-a i Armije BiH“, prema podatcima hrvatske strane, protjerano gotovo dvadeset tisuća Hrvata. Kroz 22 logora pod kontrolom Armije RBiH prošlo je 1739 zarobljenika. Ubijeno je 114 civila, a u borbama su poginula 572 vojnika. Do temelja su spaljena 32 sela s većinskim hrvatskim stanovništvom“.

Novinarka i književnica Lujanović traga za odgovorom zašto je slika u bosanskohercegovačkoj javnosti (i šire) bila kao da hrvatske žrtve ne postoje: „Ne samo da nisu imale isti tretman u medijima kao bošnjačke, nego se pronosila poruka da ih uopće nije bilo“. Rijetki su novinari odlazili razgovarati s obiteljima žrtava, što zbog političke nepodobnosti, što zbog straha, jer nikada nije bilo pravo vrijeme za prave odgovore. Autorica je bila živom svjedokinjom ekshumacije posmrtnih ostataka Hrvata u zaseoku Bikoši, koje se i danas vode nestalima. U Žepču je, razgovarajući s Anom Širić, kojoj su u jednom danu ubijeni kći, brat i roditelji, doznala da ju od 1998. nitko od novinara nije posjetio do 2018., kada je Gloria vodila taj teški, najteži razgovor. Postavljajući sama sebi, u nutarnjem monologu, istodobno pitanja i odgovore, da je rijetko što primjereno kada se pokušava doznati što više od obitelji ubijenih. Navodi i da Hrvati u Lašvanskoj dolini nikada nisu prošli proces suočavanja s ratnom traumom: „Ljude je boljelo, i boli ih što, prema njihovim riječima, cijeli svijet zna za pokolj 114 civila bošnjačke nacionalnosti u Ahmićima, a ne zna za Buhine Kuće, selo koje je od Ahmića udaljeno doslovno nekoliko koraka, jer je potrebno prijeći samo magistralnu prometnicu da se nađete na mjestu još jednoga zločina koji su potkraj rata počinili pripadnici Armije RBiH.“

Pripovijeda Lujanović tragediju zbivanja, od prvoga sukoba HVO-a i Armije RBiH u lipnju 1992. u Novom Travniku, sve protkano fotografijama spaljenih sela i gradova (s usporedbom prije i nakon razaranja) i tim spomenutim, grafički zahtjevnim crticama, nad kojima se čitatelj može jedino duboko zamisliti i uzdahnuti. Svjesna da ne smije mrziti, da ne smije osuđivati jer „Ljudi su veći od rata. Čovjek je veći od rata. Čak je i mrtav čovjek veći od rata“, autorica se u kasno ljeto 2019. preselila iz Lašvanske doline u Zagreb, no profesionalno bavljenje ratnim temama tada je ostalo tutnjati negdje u „srcu zemlje“, da bi isplivalo, ne samo novinarstvom, već i poezijom.

Drugi je dio knjige, naime, sazdan od dvadeset i jedne pjesme, stihovnim stećcima žrtvama i svjedocima zločina nad svojima iz Lašvanske doline, pa stoje tako uspravni: Sarafina Lauš, Anđa Buha, Ana Širić, Luce Miščetova, Kata Kesten, Ana Pranješ pomaže krticama (pjesma o djevojci ubijenoj s devetnaest godina na Bikošima, op. a.), Anica Jurić, Zrinka Drmić, Futa i Anđa Dujo, Andrea Jurčević, Milosava Dunđer, Goran Batalija (pilot koji je helikopterom prevozio ranjene u splitske Firule, op. a.)....i nakon svega, naslovna „Srce zemlje“, sa završnim stihovima: „Kao što su te / toliko puta do sada ubijali / Moram iskreno reći / Ja te ne bih mogla braniti / Ja bih te morala / ponovno roditi. / Djelo je oplemenjeno predgovorom književnika Josipa Mlakića o moći empatije i znanstvenim pogovorom Anite Miličević, nadahnutim Martinom Heideggerom i pojmom egzistencijala brige, pa je tako zapisala: „Tekst i poezija Glorije Lujanović manifestacija su brige za ono bitno, za ono što je se kao ljudsko biće tiče, što bi se trebalo ticati svakoga čovjeka.“

Bolno je „Srce zemlje“, jer ne možeš sve otkopati pa „zatrapiti“ kao Glorijina baka Marga korjenasto povrće. Lašvanska dolina krije u sebi (ne)ispričane priče koje je Lujanović dobrim dijelom zahvatila, vraćajući dah ubijenoj zemlji, ubijenim stanovnicima. Nezamislivo je da čitatelj ispusti knjigu, vrati joj se kasnije, ili da ne drhti dok čita, posebno stihove, uklesane u spomen nezaboravu, za doba koje se pravi da ne pamti ono što se zbilo. I kada su ju najbliži odgovarali od odgovorna posla, još u djevojačkim danima željela je Gloria znati više o svemu što se dogodilo, kako, zašto, gdje su osobe koje mogu reći, ispovjediti dušu za koje šutljivo čovječanstvo tako malo, ako uopće mari. I makar se čita u dahu, čita se sa stankama, s nužnim prekidima uslijed mučnosti svih iznesenih, novinarski provjerenih podataka. Zastane se nad fusnotom, nad pjesmom, pa dugo razmišlja i proživljava napisano. Potrebno je vrijeme i hrabrost nastaviti, jer na sljedećoj stranici čeka nova žrtva, stari predah.

Zašto je znak Čudotvorne Gospine medaljice na naslovnici ove potresne knjige? Zbog hrvatskih katoličkih kuća koje su na lastavicama svojih krovova imale urezan taj znak, znak da se vjerovalo, trag da se živjelo. Njega se, kao Gloria užas i medaljicu sv. Ante iz Busovače, pohrani u novčanik. Jer znak pamti da trag postoji.

Tomislav Šovagović

Pet, 24-05-2024, 06:28:22

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.