Uz proznu zbirku „Priča o njoj“ fra Miljenka Stojića

Nema puno trzanja u pisanju fra Miljenka Stojića. Nova, treća autorova zbirka kratkih proza „Priča o njoj“ posveta je bolnoj hrvatskoj prošlosti, ispripovijedana u dvanaest priča, u nakladi Ogranaka Matice hrvatske u Čitluku i Opuzenu, objavljena u studenom 2023.

Bez suvišnih riječi, od početnoga „Pivca“ do završne priče „Glasnije“ fra Miljenko dotiče višedesetljetne teme snalaženja u poratnom vremenu Drugoga svjetskoga rata, a završava koronskim pokušajem seljanina Mate da mu don Miljenko dopusti slušanje mise, makar s ulaznih vrata, u spomen pokojnomu ocu. Već ta sličica svježe crkvene (biskupske) šutnje tijekom pandemije karakterizira autorovu odlučnost da opiše one bolne trenutke s kojima se svaki pojedinac suočavao u nedavnoj pošasti. A kamoli s komunističkim zločinima i svemu što je nekadašnji režim prouzročio hrabrim fratrima, kakav je bio fra Rufin (u priči „Profesor“) kojega privede sarajevska milicija i izbubeta u stanici na pravdi Božjoj, nakon što mu je nekadašnji đak kupio novo odijelo.

Skicira tako fra Miljenko svoje junake, u rečenicu, dvije, minijaturistički, s kratkim opisima i nešto duljim dijalozima tamo gdje je potrebno. Kako su se pravi Zagorec Dragec i pravi Hercegovac Mate slučajno našli nalik na Mrožekove emigrante u londonskom pubu, što sa zabranjenim pjesmama o Anti Paveliću i Jovanki Broz u selu neprijateljskih uha – posvete su onim olovnim vremenima, koja se i danas u hrvatskim medijima prikazuju manje radioaktivnima od proživljene jave. Onim vremenima koja su donijela istinsko oslobođenje (dok nam je vjerovati) priređena je „Minobacačka priprava“, prikaz (ne)snalaženja u prvim danima okupacije JNA, onda i potresna priča „Riki“ s temom oprosta bivšemu doušniku, sada branitelju u istoj postrojbi (ništa, kleknuti pred Gospu Međugorsku i moliti), suočavanje sestre s gubitkom brata Damira koji si je oduzeo život, a njezin se mora nastaviti, sa humanitarnom pomoći ili bez nje (priča „Adresa“), sa suzama u telefonskoj slušalici. Prominska crtica „Maći“ napeta je pripovijest o susretu unproforaca i četnika neposredno pred smaknuće hrvatskih branitelja, koja Božjom providnošću sretno završava, iako mnoge slične stvarnosti nisu imale sretan kraj. A fra Miljenku kao da nije dovoljno preispitivati savjest i temu pomirenja, pa i šefovi na visokim pozicijama u neželjenoj im državi, kao u filmu „Priča iz Hrvatske“, vuku podrijetlo iz bivšega režima, zvuči tako poznato u suvremenoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mogućnost obraćenja obrađena je pričom „Samo ja“ kada se nakon smrti partizana Bombaša jedan ratni sudrug odluči ispovjediti – na kušnji i svećeničko poslanje i loza stara trideset godina za posebne prilike. „U planini“ je priča o suradnji u nevolji, vjerojatno i najhermetičnija od svih Stojićevih priča. Mora biti i takvih kriptičnih.

Kako je i zapisao u pogovoru Zdravko Kordić: „Miljenko Stojić je seizmograf svih društvenih zbivanja i problema, kao pjesnik, kao intelektualac! Poznate su mi ove teme i otprije s tim što su sada dublje, što su razgolićene do prepoznatljivosti – na one – na koje se odnose“. I udaraju doista u čelo, u glavu, britkošću, konciznošću, preciznošću. Zato velim – nema trzanja, ali ima potresa. Onoga duševnoga, u onih koji čuvaše narodnu svijest desetljećima, svatko na svoj način, kako je najbolje znao i umio.

„Ove tople ljudske priče, kao kapi dobrote, blagotvorno djeluju na um i svako dobronamjerno srce, a u hrvatsku književnost bacaju 'snopove zlatne svjetlosti'“, nadovezao se novinar i publicist Mate Kovačević. Pojedine priče („Maći“, „Glasnije“...) imaju veći potencijal od kratke priče, razrađenije bi mogle biti adaptirane, kada bi mjerodavni čitatelj imao sluha (kao neprijatelji u komunizmu) i obradio u drukčijoj, možda i scenskoj formi. Svih dvanaest priča 63-godišnjega književnika, novinara i franjevca zaslužuju pozornost, sad, koliko će doprijeti do javnosti, drugi je par rukava. Fra Miljenko je svoje napravio.

Tomislav Šovagović