Brainless kao zna da postoji samo njegov svijet

Radnja povijesnog romana Rose L. Harper (Branke Martinović) Slika, konjanik, sat obuhvaća vrijeme od 15. do 20. stoljeća, povezuje događanja u mjestu Olovo (vezana uz čašćenja Gospe Olovske), sjeveroistočno od Sarajeva, s atentatom na austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda 1914. godine u Sarajevu. Povijesna zbivanja autorica isprepleće s ljubavlju Zvonimira Kotromanića i Dore Zlatar te njihovim životima. Uz te povijesne široke zamahe i intrigantnu ljubavnu fabulu autorica vješto otvara i svijet tzv. svakidašnjih banalnosti, koje čitatelj rado preskače dok smjera novom, nesvakidašnjem i neobičnom i tom svijetu autorica udahnjuje smisao.

Dorin je otac urar čije je zanimanje, zapravo poziv, autorica vješto uplela u radnju i njegov doprinos upotrebi ručnoga sata, umjesto džepnoga, na bojištima. Dorina obitelj živi skromnost i tako ni jedna vrata koja otvori ne zatvara. Skromnost im omogućuje da u miru vlastitoga doma razvijaju osjećaj za drugoga, da napreduju u poslovima kojima se bave, da duhovnim vrijednostima daju prostora da im dođu ususret pa se zbog tih vrijednosti umiju hrvati sa životom češće uspjelo, a i kad su naoko poraženi, uspijevaju iz tih tzv. poraza izići osnaženi. Stječe se dojam da su mnogim situacijama nadmoćni a da u tome ne sudjeluju.

Jedna je od vrijednosti djela uvid u život franjevaca, ali ne da samo doživimo nego da se upitamo: kako meni taj i takav život može osvijetliti moj vlastiti život. Situacija u kojoj su fratri napadnuti u svome samostanu pokazuje da se čovjek treba s razbojnicima, i inače, hrvati svojim najboljim ne odstupajući od onih vrijednosti koje živi. Slušajući, da, da, slušajući jer se razgovor između poglavara Antuna i vođe razbojnika treba slušati, a ne čitati, spoznajemo kako je fraza pobijediti protivnika njegovim oružjem i smiješna i neupotrebljiva.

„'Gdje je blago?', ponovi vođa. 'Tamo gdje ti je srce', odgovori mu mirno Antun. 'Što si rekao?' 'Blago je tamo gdje ti je srce', ponovi Antun.“

Razbojnik misli na blago kraljice Katarine koje je darovala samostanu. Antunova zadnja rečenica pripada onim vertikalnim izrazima za koje smo stvoreni, ali ih često ne osvješćujemo. Osvijestiti ih možemo jedino slušajući ih u sebi prepuštajući se ritmu (osluhni lirski deseterac! Bla-go je ta-mo / gdje ti je sr-ce.), suzvučju, skladu rečeničnih zvukova sa zvukovima u nama (samo tako izrazi ostaju zapisani u nama!), i smislu. Suzvučje je neobično bitno. Nema li ga, ono što čitamo ili slušamo prijateljuje s vjetrom i trstikama u močvari.

Fratarska je snaga u onome što žive, dakako, i u onome što govore, a taj bi govor bio šupalj kad se ne bi pokrivao životom. Tako i njihov obrok spravljen od skromnih namirnica (crnoga kruha, sira i ječma) ima okus neusporediv s tzv. brzom i nezdravom hranom. Ukusan se obrok i može napraviti samo od skromnih namirnica. Za svakoga bi od nas tu jednadžbu bilo potrebno što prije riješiti.

Rose L. Harper u svome romanu Slika, konjanik, sat govori o vrijednostima koje većina literature oko nas pokušava potisnuti i nameće samo ono što je fast and junk. Mnoga su od tih djela zarobljena u emocionalnoj starudiji: depresiji, izgubljenosti, dezorijentaciji… i stvaraju sliku brainless kao da postoji samo takav svijet.

Ne mislim da ćete odmah navaliti na knjigu Slika, konjanik, sat, možda je nemate čime privući, ali ako se odlučite pročitati je i slušati, i slušati, možda u sebi otvorite polja krijesnica za koja niste ni znali da postoje.

Rudolf Ćurković