Zdravko Kordić, Na zdencu, Biakova – Kulturni dom,
Zagreb – Grude, 2023.

na-zdencu

Pišući o Djelima Zdravka Kordića u 9 svezaka izišlima prošle, 2022. godine napisao sam da će on očito i nadalje stvarati, nije sve završeno s tim sabranim djelima. Ne ću reći da je poslušao mene, poslušao je sebe. Pred nama su tako neke njegove pjesme iz tih Djela, neke nove, ali i neke novopronađene. Nastavio je svojim starim utabanim putovima, tako da se isplati ovu zbirku uzeti u ruke i čitati.

Opet bih počeo s prvom donesenom pjesmom, Sacramento. U posljednje vrijeme primijetih da te pjesme u nečijim zbirkama puno više kažu nego što izgleda na prvi pogled, zapravo su na jedan način programatske, otkrivaju nam što pjesnik zapravo želi poručiti. Pojašnjava Kordić da je ta prva pjesma bila zagubljena, kada ju je pronašao osjetio se onim pastirom iz evanđelja što pronađe ovcu svoju izgubljenu uz Isusovu pomoć, kako kaže, pa onda spominje i Stojana Vučičevića... A sama pjesma napisana je u duhu ondašnjega vremena, sedamdesetih godina prošloga st. U duhu hermetizma. Drukčije je bilo teško. Jugokomunizam pritiskao pa ti kušaj otvorenije govoriti. No, ni Kordić ni drugi nisu zaboravljali tko su i što su. Svoje domoljublje i svoju vjeru pružali su drugima u naznakama stihova. Poslušajmo samo ovo. »Božanski drhtaj glasa/ i sacramento vjetra,/ u gluhom prostoru straha«. A prije toga kaže »Ugasle zvijezde vjetrom ne/moći«. Onaj tko se tada usudio mogao je puno toga pronaći u tim stihovima, ako je uz to imao i prikladno znanje o sebi i svojoj povijesti. Rekao bih da se ni danas neki ne usude ovako pisati, njima je bliža njihova sebičnost od otvorena govora o prilikama oko sebe. A to je zapravo poslanje pjesnika i književnika.

Ipak, Kordićev hermetizam topi se kao što se topila ona nesretna jugoslavenska tvorevina. Vidimo to lagano kroz ovu zbirku. Izranja on tu još pokatkada, ali je potpuno drukčiji. Sada je to pokušaj da se »mističnijim« izrazom kaže nešto što nam se čini da nije tako lagano, a ni potrebno, objasniti »jednostavnijim« riječima. Zapravo, na jedan način povezuje sva tri dijela u zbirci, ili možda ciklusa, naslovljena rednim rimskim brojevima. Sveukupno ih je tri. Mogli bismo sada u duhu židovstva tražiti je li pri oblikovanju ove zbirke mislio na dubinsko značenje toga broja, ali si radije to pustimo za domaći uradak.

Primijetiti nam je, još od spomenute prve pjesme, da Kordića nikako ne možemo i ne smijemo svrstavati u tzv. regionalne pjesnike koji u posljednje vrijeme pokušavaju ovladati književnim prostorom. Učinilo im se da su prilike u hrvatskom društvu i u svijetu, ne ću reći »regionu«, krenule u poželjnom smjeru pa se pokušavaju isprsiti. U tu svrhu trube o nekom zajedničkom jeziku, koji bi opet njih i njihova djela trebao dovesti na šire tržište. I time otkrivaju da čak ne misle ni na ta nesretna vremena bratstva i jedinstva. Važno je da se njihovo ime pronese »regionom«, a ako je moguće i šire, sve je ostalo nevažno. Zna sve ovo dobro Zdravko Kordić i onda to dotiče u svojim pjesmama.

Okrenimo se, sada, posljednjoj pjesmi u zbirci: »Tuđina kao suza i utjeha«. Posvetio ju je svojoj obitelji. Nekim »estetičarima« možda se ne će svidjeti. Kroz usud svoje obitelji progovorio je o usudu hrvatskoga naroda. Zobala ga je i još ga zoblje tuđina. A vode Tihaljine neprestano teku, naš duboki zalog ostao je kao trepet lišća u našim šumama, u našim njivama... Dodajmo ovome još sljedeće stihove: »Ostaje nam nedovršena molitva/ kroz blagu riječ koja spaja,/ zbližuje trobojni stijeg i smrt«. Pjesnik je ovdje čisti on, vratio se sa svih životnih putovanja, pa i lutanja ako grubo ne zvuči, stao pred svoje životne vrijednosti i uskliknuo: Spreman sam.

Ovaj usklik možemo različito tumačiti. Ja ga tumačim u duhu pjesama: »Idem za Tobom«; »Zagrljaj mira« i još nekima u kojima se više ili manje ogleda ova naoko nova, duboka crta pjesnika Kordića. Ja bih joj još pridružio i crtu iz pjesme »Opustjelo ljudsko srce«. Kordić razmišlja o sebi, o svome usudu, ali razmišlja i o onome bratu i sestri kraj sebe, onima čije su se kosti rasule diljem kugle zemaljske. Mornari su to sa Zvonimirove lađe kojoj demoni ne mogu ništa. »Croatia je izniknula kroza stoljeća,/ na Gori hrvatskoj/ i na Kristovu zakonu« (Sklopljene oči mora). Treba svemu ovome pridodati i onu pjesmu »Ne zatvara se krug«. Pročitajmo ju i razmislimo o porukama koje nam donosi.

Tu su još negdje i misli na suputnike, potražimo ih u ovom obilju stihova. Kazat će nam da nismo slučajno na ovoj zemlji, imamo svoje poslanje u kojemu se jedino ostvarujemo. Promašimo li to, sve smo promašili pa taman nam ime objavljivali u najrazvikanijim medijima na ovoj prašnjavoj kugli zemaljskoj.

Na poleđini zbirke otisnuta je Kordićeva pjesma pod nazivom »Život«. Kao da je kovana u nekoj drugo kovačnici, nego one druge. Ali je njegova. Povezao je tankoćutnost lirike i oporost života. Teče i šumori potok, leprša lastavica, pjeva cvrčak, sunce pripeklo. I u svoj toj ljepoti, u brzom potoku, hladi se zmija zloslutnica. Pa je bilo ono što pjesma opisuje. Život je nastavio dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Prolaznost se mrvi pod prstima. Opominje nas Kordić na nju, a i sama sebe.

Spomenuo bih ovdje »Epistolarnu pjesmu« koja je očito nastala mnogo kasnije, kako bi se moglo iščitati iz stila. Što je ona zapravo? »... ugasli cvrkut ptice/ i rađanje novoga cvrkuta/ iz gnijezda/ Rađanje pjesme iz zvijezda«. Pomalo onako šimićevski. Jedan se život gasi, drugi nastaje i ide prema zvijezdama. Ali nije sve to tako jednostavno. »U zipci kaplju suze,/ one označuju buduće uze«. Onaj tko se na tegobnom zemaljskom hodu bude pouzdao samo u svoj razum ili znanje, morat će shvatiti da i »Sveučilišta izumiru,/ u izmišljenim znanostima/ s kojima će nas epistolarno zakopati«. Pa tko hoće razumjeti, neka razumje.

Htio bih još reći pjesniku Kordiću da se ne boji za sve ono što nazva svojim (»Pismo Katarini Zrinski ili danas: Kuda plovi Hrvatska«). Prolazit će vrijeme, prolazit će ljudi i događaji, a prave će vrijednosti uvijek ostajati. Opisuj ih i dalje, pjesniče Kordiću, da to bude još jedan tvoj doprinos biću hrvatskoga jezika koji nam kradu, ali ga nikada ukrasti ne će. Zna to dobri duh ovih pjesama.

Miljenko Stojić

Pon, 15-07-2024, 01:12:01

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.