U petak 20. listopada održan je u Matici hrvatskoj kolokvij u povodu 80. rođendana Hrvoja Hitreca (v. OVDJE). Među sudionicima skupa trebao je biti i književnik Javor Novak, no budući da je bio spriječen nazočiti događaju, poslao je svoj pisani rad, koji je na kolokviju pročitan, a mi ga u cijelosti objavljujemo.

Hrvoje Hitrec: Lucidno i duhovito, rodoljubno i kreativno

Osvrćući se na publicističku longitudinalu Hitrecova stvaralaštva treba reći da je ona neodvojiva od ukupna književnikova djelovanja koje je vrlo raznovrsno. Neki će reći: najpoznatiji je politički, po sudjelovanju u stvaranju hrvatske države. Drugi da je to po „Smogovcima“, treći da je po svojim - izvorima vjernim - povijesnim romanima u koje je uložio mnogo truda i mukotrpnih istraživanja. Pored sveg tog tako značajnog opusa, čovjek se pita kada je i kako pronašao vremena još i za publicistiku? Odgovor je jednostavan: kako je predano radio na osnutku hrvatske države tako je kao svoj poziv, u novom vremenu odiozne detuđmanizacije, uzeo i shvatio i Hrvatsko kulturno vijeće, omrežni portal, kojega je osnivao. Kako će vrijeme pokazati, HKV je, posebno nakon udavljenja Hrvatskoga slova, tjednika za kulturu, postao do dana današnjega - vrlo važnim glasilom rodoljubne Hrvatske. S Hitrecovim krucijalnim kolumnama, dakako. 

Kad bi u nekom društvu došli na temu Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, uvijek bih začuo rečenicu: „Prvo pročitam Hitreca“, jer riječ je o vrlo čitanim kolumnama naziva „Hrvatske kronike“. Publicistički opseg ovog djelovanja, ili sâm dvodesetljetni kontinuitet, koji naravno zahtijeva poštovanje, nije povod velikoj Hitrecovoj čitanosti, već je to visoka rodoljubna kvaliteta ispisanog. Sudeći po dostupnom tekstu na omrežju HKV-a, sve je krenulo, još 3. listopada 2006. Dakle, prije punih sedamnaest godina! Više je to stotina eseja, točnije blizu njih osam stotina!, a mnogi su i ukoričeni. 

A gdje treba tražiti pravi uzrok tako velikoj čitanosti? Osim u iznimnom talentu i rasnoj književnosti, Hitrecovi su eseji uvijek različiti, a kompaktni. Čitajući i uživajući, možemo shvatiti kako postoji vezivo među rečenicama, a to su iskrice iznimne lucidnosti i duhovitosti, što na prvu veže čitatelja uz tekst. Na široj razini auktorovi tekstovi dišu rodoljubno, a kad na kraju pogledate cjelinu shvatite da je u pitanju sjajna kreativa kao gradivo ali i puna gravitacija domišljenosti.  

Teme iz hrvatskog svakodnevnog života, koje obrađuje ovaj dragocjen slobodnomisleći hrvatski čovjek, mogu samo deprimirati. To je odgovor na ono šablonsko pitanje ide li Hrvatska u pravome smjeru? Jedina kvalitetna obrana od te melase jest iskričav humor, a njega treba znati i moći donijeti. Otkako su prije dvadesetak godina buknule slobode omrežnih portala, imamo mnogo kolumnista, ali vrlo je malo auktora koji zrače iz svojih tekstova uvjerljivom duhovitošću. Hitrec je jedan i vodeći. (I) na tom polju on je majstor, posebno kad uzmemo u obzir sva tri sastavna elementa uz humor: lucidnost, rodoljublje i kreativnost.  

Kakva je rečenica, kakav je zapravo publicistički slog Hrvoja Hitreca? Čini mi se najbližom jedna automobilistička odrednica, a to je multipoint. Hitrecovi tekstovi, kronike, kako ih naziva, uvijek imaju nekoliko težišta i sva su ona duboko usađena u hrvatstvo ali i u punu osudu protuhrvatske stvarnosti. Auktor će se time isticati kao oštrooki promatrač političkih neprilika ali će znati istaknuti i kvalitetne umjetničke dosege, ne će preskočiti i važne hrvatske ljude. Dakle pozitivu, ono iskonsko dobro.  

Ako pogledamo utihu mora za sunčanoga dana, primijetit ćemo bezbroj iskrica, skupljenih sunčevih zraka kako se njišu na vrhovima valova. Hitrecov esej teče rečenicama među kojima su takve iskrice duhovitosti, aluzija, povezivanja i refleksija moguće, naravno uz izravnost i potkrijepljenost podacima na koje smo možda i zaboravili. I to je to vezivo eseja, to je puna Hitrecova površinska napetost.  

Da ne bismo ostali na idili, treba reći da je Hitrec neumoljiv i oštar kritičar, koji se ne ustručava događaje i ljude nazvati pravim imenima, pripadajućim i zarađenim pogrdnicama. Neke od njih uspješno je obranio i na sudu, od jednoga, od onoga, od bivšega, nazovi čak i predsjednika. Time su njegovi eseji zanimljivo štivo koje ne ćete pronaći u tzv. srednjestrujaškim, a kupiranim medijima. Kupiranim i kupljenima prema zadaći koja im je naređena često i izvan Hrvatske. Hitrec je tako odavno već postao velik znak slobode publicističkoga pisanja u Hrvatskoj, a čijoj utemeljenosti, kako smo vidjeli, čak i sudovi potvrđuju kredibilitet. 

Hitrecov je humor cjeloživotni, a zarazan. Njime će umornim hrvatskim ljudima dati nadu, pružiti veselje u društvenim neprilikama koje su zapravo odurne. Pošteno govoreći. A to je velika vještina i razgibanost duha. Hitrecov je humor nenametljiv, nikada u grču ili forsaži i nikada pretenciozan, nikada von oben. U tome ćemo pronaći da je Hitrecov humor sredstvo, a ne cilj, da je to humor namijenjen svom čitateljstvu, i to s velikim poštovanjem.  

Možemo se upitati kako jedan koncizan izraz, komprimiran i jak, može istovremeno biti i ležeran? Kada on to može? Može onda kad se zna i uspijeva vlastitu kongruentnu misao spustiti na papir dorađenu domišljeno, s jednostavnošću i uvjerljivošću. Ne trebam dodati kako tako izneseni argumenti dobivaju dvostruko na uvjerljivosti, i snazi. Kroz vrijeme!  

Nov važan element Hitrecova pisanja su događaji i podatci koje povezuje i kojima otvara prozore shvaćanju situacijâ oko nas, a koje nas pogubno obmotavaju. Taj sukus, koji nam pitko predočava, naravno pretpostavlja mar, prethodni rad, istraživanje kao i poznavanje krucijalnih činjenica. Tek tada Hitrec ih stavlja u okvir, koji od samo njegovog – tada postaje i neumoljivo uvjerljiv te opći. Galaksija Hitrecovih tema je velika, veća od gole političke analitike, veća od suhe kronike, koja tek registrira događaje u društvu. Njegove su kolumne kulturološki znak i vodič, mišljenje s pokrićem rasnog umjetnika. S kojim se tada - dok razmišljamo o svemu - lako složiti. To je stajalište dragocjen, a poklonjen nam pogled na istinu. Nikada nisam naišao na suvislo građen negativan komentar ili zamjerku Hitrecovoj kolumni.  

Iako se o prirodi politike govori svašta, često se citira sasvim promašena uzrečica: „ako se ne baviš politikom ona će se baviti tobom“. Tome naprotiv tvrdim: politika će se uvijek baviti svima nama. Nažalost. Svaki dan i svake godine. Htjeli mi to ili ne, sudjelovali mi u njoj ili ne. A ako baš sudjelujemo u njoj, tada čak i mnogo žešće. Točno je jedino to da je ona uglavnom česti pokušaj osvete slobodnomislećem umu. Ne uvijek, ma buona parte. Pišući o toj i takvoj hrvatskoj i europskoj politici, a ponekad i o onoj globalističkoj, Hitrec traži upravo to: gdje je u svemu tome hrvatski interes? Propituje koliko nazovi hrvatski političari, eufemistički rečeno: zastranjuju, slijede privatne interese i one Bruseljske kako bi to rekao cijenjeni Benjamin Tolić. Hitrec tako, kao da parafrazira Tolićev naslov „Tiranija prostote“ u kojoj se hrvatski interesi guraju u stranu. I to zaista jest i prostota, i bezočnost i lopovluk i tiranija. Koju Hitrec dijagnosticirajući, nemilice zarezuje. 

Brojni su i Hitrecovi prilozi o hrvatskome jeziku, političarima, ćirilici, a najveći ih je broj o krivotvorinama i lažima u tzv. hrvatskom medijskom prostoru. Uz crtice iz hrvatske zbilje nerijetke su gorke Hitrecove ironije jer prilike prečesto i ne zavrjeđuju drugačiji pristup. Tako piše: „Vrlo me je razočaralo stajalište guvernera Hrvatske narodne banke, g. Rohatinskog, odnosno njegova izjava da predsjednik Mesić ne bi trebao govoriti o onome što ne razumije. Naime, poznato je da Mesić ništa ne razumije (a ne samo financije), pa bi, prema tome, morao stalno šutjeti. A on je ipak demokratski izabrani predsjednik, te mora ponekad nešto reći. Na primjer: 'Dobar dan', 'Kako ste?', 'Doviđenja'. I to bi od njega bilo posve dovoljno.“  

Kada Hitrec, kao lučbom disocira politiku u Hrvatskoj, on zahvaća suštinu i iznosi je na vidjelo kao do tada skrivene koštice raspolućenih plodova zla. Sva utegnutost pomodnih, ispeglanih ministarskih anjcuga, kako bi rekao moj djed krojač, sva bahatost političara na vlasti, tada se raspada u prah pred Hitrecovom lucidnošću, poredbom i humorom. Hitrec je dragocjenost: ništa narodu ne treba tako nasušno kao dosjetka i smijeh, a podsmijeh upućen političarima nema premca u svojoj razornoj, eksplozivnoj i radosnoj moći. Kad je Hitrecov.  

Pišući za omrežje, za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, Hitrec je odavno postao standard - auktor kojeg često prenose i drugi portali, a to u široku moru kolumnističkoga, omrežna svijeta, znači primati nesumnjivo najveći kompliment. Hitrec je tako postao amblem u hrvatskom elektroničkom svijetu slobode, nešto kao najpouzdanija informativna agencija, ako mjerimo metrom onog starog, nekadašnjeg novinstva. Ali je istovremeno i nešto mnogo toplije: za sve ljude dobre volje – za sve hrvatske slobodnomisleće ljude, Hitrec je dostigao i značajnu očinsku figuru. Sasvim zasluženo!  

Vivat Hitrec! Sretan Vam rođendan, dragi Hrvoje! 

Javor Novak