Uz zbirke putopisa Pavla Pavličića, Ratka Cvetnića i Gorana Tribusona

Putopis je podcijenjen i marginaliziran književni žanr, sveden na godišnji natječaj „Hrvatski književni putopis“ u organizaciji Kajkavskoga spravišča i Časopisa KAJ, kao i pojedinačne natječaje, primjerice u okviru susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ ili festivala putnika „Dijana Klarić“, gdje je putopis tek jedan od natječajnih žanrova. Rijetke poticaje pisanja putopisa obogatila je novopokrenuta „Biblioteka Šetnje“ u izdavačkoj kući „Petrine knjige“ dajući prostor trojici akademika, velikanima suvremene hrvatske književnosti – Pavlu Pavličiću, Ratku Cvetniću i Goranu Tribusonu. Urednik Zoran Maljković želio je prvim kolom objediniti trolist snažnih književnih imena, ali i svrnuti pozornost na putopis koji je, djelima Franje Horvata Kiša, Antuna Gustava Matoša, Matka Peića i drugih velemajstora toga žanra – ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti. Svaki autor imao je potpunu slobodu osmisliti svoju zbirku – tako je Pavličić izabrao „Deset vukovarskih šetnji“, Cvetnić turopoljske „Čez pole i vrvje“, a Tribuson osmislio svoja „Landranja“, kao svojevrsnu posvetu nesuđenomu prvomu naslovu Peićevih „Skitnja“.

mix putopisi

Pavličić je napisao klasičan putopis u deset poglavlja, s dodatnim uvodom „Brdo i most“ i zaključnim razmišljanjem „Granica“. Rodnim se gradom prošetao, smatrajući da slabije upućeni (ima li takvih) prolaznik Vukovarom može najbolje grad uz Vuku i Dunav upoznati bez prometnih pomagala. Svaka je šetnja priča o vukovarskoj prošlosti i sadašnjosti, s neizbježnim prisjećanjem na Domovinski rat, koji je ovom prilikom, za razliku od dodatka „Dunavu“ ili „Vukovarskim razglednicama“ djelomično ostavio po strani, puštajući vremenu vidati nezacijeljene i prebolne rane, vidljive na svakom koraku sve obnovljenijega grada. Šetaču je na kraju svakoga poglavlja namijenio i okrjepu, ali i za nju je, kao i za svako poglavlje, potrebno uzeti dovoljno vremena i nikako obilaziti u jednom danu. Miješaju se Stari i Novi Vukovar u Pavličićevim zapisima, prisjeća se srušenih objekata (i prije Domovinskoga rata), djetinjstva u Šapudlu, veslačkoga kluba kao okupljališta nekad (i opet) sretnije vukovarske mladeži, grofova Eltz koji su toliko puta, ni krivi ni dužni, gubili stečeno imanje, nacionalizacijom, a u posljednjem ratu i barbarskom velikosrpskom agresijom (iako Pavličić oprezno piše o neprijatelju, kao da je lakše imenovati Osmanlije otprije pet stoljeća, a teže velikosrbe i JNA unatrag trideset godina). Vukovarske šetnje vješto je zapakirao u pojam granice, kao što je i Vukovar granica svjetova, pa i povijesti, grad gdje čovjek jednom nogom stoji u slobodi, a drugom u istini, u doslovnom i prenesenom značenju. Jasno, nakon što se razluči gdje počinje (ili završava) Slavonija i Srijem.

Rodnomu turopoljskomu kraju nije odolio akademik Cvetnić, iako dobar dio opisa kriju i njegovi prethodni romani, osobito „Blato u dvorištu“. Kao predani športski radnik izabrao je bicikl, također s trajnim reminiscencijama na djetinjstvo i duhovite opaske o jednoj ženidbenoj kletvi koju čitatelj mora sam otkriti. Turopolje je obuhvatio u cijelosti, između Savskoga mosta prema Svetoj Klari i mjestu Čehi, prelazeći ga na dva kotača sve do Cvetnić Brda i Pokupskoga. Kako je Markuševec postao idealna kulisa za antologijski film „Breza“, a mraclinski „Cicibani“ ovjekovječeni u remek-djelu Ante Babaje, koji su najpoznatiji stanovnici Turopolja, kako su katastarska izmještanja dovela do zbunjujućih natpisa „Zagreb“ usred šaša i što bi Matko Peić danas napisao vozeći se u starom fijakeru, pa i dalje, tamo gdje čovjek može samo pješice proći turopoljskim blatom, diveći se starogradnji i načinu preživljavanja othodećih Turopoljaca, više plemenitaša, manje birtijaša. Poput Pavličića i Cvetnić je izabrao školski primjer pisanja putopisa, nudeći čitatelju boje i mirise Turopolja u punom sjaju slavne prošlosti i asfaltirane sadašnjosti, one u kojoj su granice sela i grada sve tanje, ali još uvijek postoje.

Stilom i pristupom drukčija su „Landranja“ Gorana Tribusona, budući da je ispisao kraći roman o nezgodi prilikom kupnje piva i proklinjanja svega što razdvaja točku A od točke B u putnikovoj namjeri. Susreti s fizijatrom Svemirom Raukarom odvest će čitatelja na neobično, tribusonovsko kulturološko putovanje Zagrebom i Europom, u potrazi za kockarnicom u Bad Homburgu koju je posjećivao Dostojevski, grobom slikara Alphonsa Muche, dograđenim najpoznatijim svjetskim balkonom u Firenzi, Kunderinom praškom garsonijerom, vrtom Finzi Continijevih u Ferrari – sve opisano s onim fantastičnim slikama da se čitatelj mora zapitati – je li bolje živjeti u fikciji ili ranijoj predodžbi, točnije: je li lakše podnijeti zabludu od činjenica? Uvodeći lik Nicolasa iz Legije stranaca, koji namjerno i neodoljivo podsjeća na Čedu Delona iz „Povijesti pornografije“ Tribuson je „Landranjima“ dodao i elemente kriminalističkoga romana, duhovito priznajući da nikada nije bio putnik, ako sve promatramo iz neke daleke svemirske točke u kojoj su one točke A i B posve stopljene u jednu.

Prvim kolom „Biblioteke Šetnje“ vraćena je dužna pozornost putopisu, tek će rijetki cinici ili slabiji čitatelji odmahnuti rukom s pitanjem „koga uopće zanimaju osobne impresije putnika“, osobito danas kada je sve viralno provjerljivo i lako „proživljeno“ iz udobnosti vlastitoga kauča. Upravo zato Pavličićeve šetnje, Cvetnićev bicikl i Tribusonova mašta (ali s uporištem u doživljenom) dolaze kao zamah, sve i ako su kratkotrajno osvježenje u književnoj ponudi koja je istisnula putopis. Vjerojatno iz razloga što je svijet većinom umjetan nedostaju živi koraci dragim (rodnim) krajevima, jer nije ni Google Maps svemoćan, uostalom, ni ne nudi predah kao upečatljivi autori – oni dobro znaju gdje se kriju zamke i kada se treba odmoriti. Povrh svega, i zašto pisati i čitati putopise.

Tomislav Šovagović

Sri, 21-02-2024, 05:05:55

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.