Povodom knjige Mirka Ivanjeka Veliki petak 1945.
Knjiga već naslovom i podnaslovom Veliki petak 1945.: Biskup Josip Maria Carević: Život za narod – smrt u ime naroda sugerira da je riječ o romansiranoj biografiji.
Romansirana biografija novost je u književnom opusu Mirka Ivanjeka. Njegova su dosad objavljena književna djela uglavnom meditativnog karaktera i biblijskog nadahnuća (Vrata, IstinaAutor u želji za isticanjem potrebe razotkrivanja istine o povijesnim zbivanjima i o ljudima koji su bili njihove žrtve također u prologu navodi: „Ovo nije roman, ovo je istinita priča o biskupu Josipu Mariji Juliju Careviću.“ Time naglašava svoju nakanu da otkrije istinu, da posvjedoči za istinu i da otrgne zaboravu jedan pravedan život koji je neljudskim nasiljem ubila komunistička ideologija utjelovljena u ljudskom zlu zaluđenih pojedinaca. Istina oslobađa. Istinu treba otkriti i objaviti radi žrtava i pojedinaca, ali i radi oslobađanja kolektiva – društva koje nastavlja svoj život na istoj zemlji i pod istim krovovima. Tek društvo koje zna i priznaje istinu o sebi može biti društvo svjetlosti. U postizanju toga cilja i ova knjiga daje svoj obol.čuvari blaga, Put svjetlosti, Križni put, Kad budeš prolazio), a ova je knjiga inspirirana ljudskom patnjom i ljudskim bezumljem u žrvnju političkih zbivanja. Naravno, neće u njoj izostati ni meditativna nota zbog koje ovo djelo i jest romansirana biografija.
Biografski romani i romansirane biografije književna su djela u kojima se donosi opis životnoga puta i spoznajnog razvoja znamenitih osoba, a kod kojih preteže književno-umjetnički element nad znanstveno-istraživačkim. U književnosti je duga tradicija biografije i romansirane biografije, od antičke historiografije preko srednjovjekovnih hagiografija i biografija do novovjekovnih i u konačnici suvremenih biografija umjetnika, znanstvenika, političara... I hrvatska književnost bogata je ovim žanrom, od djela iz starije književnosti kojima je zadatak osvijetliti znamenite osobe iz prošlosti, a pisali su ih Šimun Kožičić Benja, Marko Marulić, Antun Gučetić, Ignjat Đurđević, Ivan Lučić, Serafin Marija Crijević i mnogi drugi među kojima je i znameniti muž našega brdovečkog kraja Adam Baltazar Krčelić koji je načinio biografije hrvatskih pisaca i objavio pod naslovom Scriptorum ex regno Sclavoniae...(1774).
Dvadeseto stoljeće posebno je obilježeno popularno pisanim biografijama. I ova biografija nasljeduje tu tradiciju. Pisana je gotovo popularnim stilom koji čitatelju osigurava laku prohodnost kroz tekst, praćenje tijeka biskupova života i društvenih okolnosti koje su mu bile okvir. Te društvene okolnosti vremenski su određene prvom polovinom 20. stoljeća i političkim zbivanjima u Hrvatskoj, posebno u Dalmaciji, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i drugoga svjetskog rata. Autor već u prologu, misleći pritom posebno na ratna zbivanja, to vrijeme naziva „vrijeme tame“.
Postoji vrijeme tame. Ljudi od svjetla ne bi smjeli biti hrana takvoj noći, pa ipak bilo je mnogo ljudi koje je, ni krive ni dužne, pojela noć... Je li ih pojela noć ili onaj mrak što nastanja izgubljene duše gdje ne uspijeva prodrijeti svjetlo vječnog sunca?!
Autor u želji za isticanjem potrebe razotkrivanja istine o povijesnim zbivanjima i o ljudima koji su bili njihove žrtve također u prologu navodi: „Ovo nije roman, ovo je istinita priča o biskupu Josipu Mariji Juliju Careviću.“ Time naglašava svoju nakanu da otkrije istinu, da posvjedoči za istinu i da otrgne zaboravu jedan pravedan život koji je RadnjaRadnja započinje ratnim zbivanjima u Zagrebu 1941., a potom se različitim tehnikama retardacije radnje (sjećanjem glavnog lika, pripovijedanjem, pripovjedačevim komentarima) vraća unazad – u Josipovo djetinjstvo, školovanje, biskupsku službu u Dubrovniku, službu u Zagorju i na kraju mučeništvo. Fabula na taj način ostvaruje krug – simbolički krug života – a književno djelo pripadnost biografiji kao prikazu nečijega životnoga puta.neljudskim nasiljem ubila komunistička ideologija utjelovljena u ljudskom zlu zaluđenih pojedinaca. Istina oslobađa. Istinu treba otkriti i objaviti radi žrtava i pojedinaca, ali i radi oslobađanja kolektiva – društva koje nastavlja svoj život na istoj zemlji i pod istim krovovima. Tek društvo koje zna i priznaje istinu o sebi može biti društvo svjetlosti. U postizanju toga cilja i ova knjiga daje svoj obol.
Knjiga je utemeljena na istini – na arhivskim zapisima, na autorskim Carevićevim zapisima, na živoj riječi svjedoka i na zapisima znanstvenih istraživanja.
Ta je istina iznesena biranim stilom, književnom riječju, uobličena je u roman o biskupu Careviću. Radnja započinje ratnim zbivanjima u Zagrebu 1941., a potom se različitim tehnikama retardacije radnje (sjećanjem glavnog lika, pripovijedanjem, pripovjedačevim komentarima) vraća unazad – u Josipovo djetinjstvo, školovanje, biskupsku službu u Dubrovniku, službu u Zagorju i na kraju mučeništvo. Fabula na taj način ostvaruje krug – simbolički krug života – a književno djelo pripadnost biografiji kao prikazu nečijega životnoga puta.
Unutarnjem životu biskupa Carevića – njegovim mislima, vrijednostima, stavovima, strahovima, željama – autor posvećuje puno prostora iznoseći ih u dijalozima likova:
- Rat je najbolja prilika za promjene – potvrđivao je jedan od zaštitara.
- Rat nikada nije prilika, nego neprilika i na zlu ne raste nikakvo, pogotovo ne neko veliko dobro. Rat je kazna – odgovori biskup.
U riječima drugih likova:
Govorili bi: „Don Jozo je spasitelj sirotinje i otac nas siromaha!“
U unutarnjem monologu:
- Bio sam poslan tom Božjem vinogradu da od njega uzmem urod i pošaljem ga Gospodaru vinograda, a oni me tjeraju iz njega...
Ili u pripovjednim dionicama sveznajućeg pripovjedača:
Josipu se učini da je enciklika Rerum novarum smjernica rada cijele Crkve koja mora biti socijalno osjetljiva. U toj borbi za pravedne radničke plaće i ostala radnička prava vidio je i svoju budućnost. Još ga je više oduševio izbor nasljednika pape Leona. Bio je to sin siromašne obitelji s jedanaestero djece.
Posebnu pozornost autor pridaje opisu mučeništva biskupa Carevića. U putu biskupove muke simbolički su postavljene paralele s Kristovom mukom i postajama križnoga puta. Npr. u biskupovu obraćanju nasilniku:
Zašto si me udario? - upita svog krvnika – Jesam li ti kakvo zlo učinio? Govorio sam istinu. Zar te istina vrijeđa? Nisi li baš ti onaj koji me neki dan tražio da vodim sprovod tvog rođaka i druga u partizanstvu?
Ili kad zagorski komunistički krvnici zaključuju da će kartanjem odlučiti kome će pripasti biskupova odjeća:
- Dečki, vrag vas bedaste i čorave dal, em je šteta da ga zatučemo v tak lepoj obleki.
- Šteta kaj je v kikle, nemre nam ničemu poslužiti.
- Če neje za nič drugo, bu za fašnik.
- Bedaki, to je fini štof. More šnajder s toga ancug napraviti.
Ili kad biskup zavapi:
- Bože, oni ne znaju što govore, ni što rade. Oprosti im!
Autor donosi i literarne portrete drugih povijesnih osoba s kojima je Carević bio u kontaktu. Tu se posebno ističu dva lika: lik nadbiskupa Stepinca i lik patera Petra Perice. Nadbiskup Stepinac prikazan je kao nositelj povijesnih zbivanja i kao istinski svjedok Kristove riječi. U razgovoru s biskupom Carevićem kaže:
Prividno ih je više, ali čovjek u svom srcu mora znati za koga se opredijelio. A na kraju su ipak samo dvije strane. MučenikPater Petar Perica, također mučenik, ostvaren je kao iskren i prijateljski lik, a pripovjedač posebno ističe njegovo autorstvo dviju danas tradicionalnih pjesama – Zdravo Djevo, kraljice Hrvata i Do nebesa nek’ se ori. Autor uključuje i brojne druge povijesne osobe: mons. Rittiga, oca Poglajna, fra Viskovića i duge. Uključuje i likove iz biskupove neposredne okoline – rođakinju Anu, nećakinju Ivanicu...Ovdje ne mislim na političke podjele. Tu se gotovo nemamo na koga osloniti. Poveselio sam se kad je nastajala samostalna Hrvatska, a sada odjednom imamo vlast koja zatvara svećenike. Zamisli da ja kao zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolit ne mogu saznati gdje mi je sedam uhapšenih slovenskih svećenika? Tražio sam pismeni odgovor od Artukovića. On mi je jedini i odgovorio da to nije njegova nadležnost. Ostali ništa. Sada spremam pismo Paveliću i u njemu ću jasno navesti da je to sramotna ljaga njegove vlade, kao uostalom čitav taj njegov projekt Jasenovca. A to sa Židovima je sramotna trgovina s Hitlerom. Što bismo i Isusa trebali osuditi jer je Židov?! Onog tko je istinski vjernik nitko ne može prisiliti da radi ono što se protivi Božjoj odredbi, a ona se zove pravda i ljubav.
Pater Petar Perica, također mučenik, ostvaren je kao iskren i prijateljski lik, a pripovjedač posebno ističe njegovo autorstvo dviju danas tradicionalnih pjesama – Zdravo Djevo, kraljice Hrvata i Do nebesa nek’ se ori. Autor uključuje i brojne druge povijesne osobe: mons. Rittiga, oca Poglajna, fra Viskovića i duge. Uključuje i likove iz biskupove neposredne okoline – rođakinju Anu, nećakinju Ivanicu...
Vrijedno je istaknuti i lirske i produhovljene opise prirode, posebno one Hrvatskoga zagorja:
Zadnji dio puta prema crkvici uistinu je strm. Toponim se u potpunosti poklapa s konfiguracijom tla. Kako se više uspinjao, širio se i horizont. Vidio je crkvice po vrhovima brežuljka. Uza svetog Jurja, tu su bila Tri kralja na Erpenji, Kraljev Vrh, a tamo daleko dobro se vidjela Slovenija s dvorcem Bizeljsko. Misao da što se više penješ, bolje i dalje vidiš, podsjetila ga na sv. Ivana od Križa i njegov uspon na goru. Svaki uspon ima u sebi tu antitezu: napor i novi široki vidici. Osobito duhovni. Carevićev pak uspon imao je istovremeno svoju sliku u Srđu, a Strmec i Srđ zajedno budili su u njemu potrebu da se uspinje na svoju duhovnu goru, svetu zalaznu i uzlaznu goru. A u sebi kao da je čuo glas: Kalvarija je najsvetija gora! Nametnu mu se i druga misao da tko ne ide za Isusom sa svojim križem, nije Njega dostojan. Kristov navjestiteljski hod nije samo tamo gdje je dobro i lijepo kao u Betaniji, nego i po zapuštenim stranama domovine gdje ne znaš prihvaćaju li te ljudi i razumiju li išta od onoga što im želiš reći.
Vjerodostojnosti Ivanjekova pisanja u velikoj mjeri pridonosi birana jezična stilizacija, odnosno jezična karakterizacija. Autor izvrsno jezično karakterizira prostor o kojem piše. Npr. u biskupovu snu vezanomu za Korčulu: „I Isus je govorio kao jedan od njih nutkajući apostole: ’Vazmite! Jite!’“ ili govoreći o jednom krugu Dubrovčana naziva ih „veri Raguzini“.
Izvrsno jezično karakterizira i ideologiju: „Drugovi! Imamo specijalnu akciju. Došla naredba s vrha preko Narodnog odbora zagrebačkog okruga u Klanjec da se djeluje. Ide se u konačni obračun s neprijateljem. Na snagu je stupila direktiva o likvidaciji svih nepoželjnih elemenata, kako u svojim redovima, tako još više u redovima našega klasnog neprijatelja.“
Autor nadasve uspješno jezično karakterizira likove donoseći njihov izvorni govor. Npr.: „Vite kak je dobro da mi Vas mame. Sam Bog Vas je poslal tuj gde se nigdo ne vufa dojti s Kaptola v Trgovišče i na Strmec, preuzvišeni, da nam tuj mešicu služite, spovedate nas i branite.“
Zaključno se može reći da je ova knjiga potvrdila literarni talent i vještinu Mirka Ivanjeka. Posebna je njezina vrijednost što kao romansirana biografija donosi vrijedan prinos otkrivanju istine o mučeniku biskupu Careviću, ali i općenito o komunističkim zločinima, konačno o ljudskim zločinima uopće.
I na kraju, ona će, sigurna sam, pridonijeti utaženju žeđi lika biskupa Carevića izrečene u njegovu vapaju:
O Isuse i Marijo, hoće li nakon svega ovoga ostati na životu dovoljno svjesnih Hrvata da ove mučenike podignu na čast oltara kako bi imali snažno svjetlo u vremenu mraka koji dolazi?!
Ovaj je knjiga vrijedno literarno djelo i vrijedan prinos otkrivanju istine. Hvala Mirku Ivanjeku za velik trud koji je u nju uložio.
dr. sc. Jelena Vignjević