Posredstvom člana HKV- Luke Kurilića, koji živi u Ljubljani, dobio sam knjigu Antona Vovka "V spomin in opomin» ("U sjećanje i opomenu" ), koju je 2005. objavila ljubljanska nadbiskupija. Knjiga je vjerojatno u međuvremenu došla u ruke ponekima u Hrvatskoj, no za mene je predstavljala novost. Anton Vovk je nakon odlaska biskupa Rožmana iz Slovenije, 5. svibnja 1945. u iznimno teškim i opasnim vremenima preuzeo upravljanje ljubljanskom biskupijom. Papa Pio XII. je 1945. najprije potvrdio A. Vovka kao generalnoga vikara, a 1946. imenovao ga je pomoćnim biskupom, te 1950. apostolskim administratorom ljubljanske biskupije s pravom reziudencijalnog biskupa.
Kada je umro biskup Rožman (koji se nikada nije vratio u Sloveniju), papa Ivan XXIII. imenovao je A. Vovka (pravim) biskupom. Godine 1961. isti je papa proglasio ljubljansku biskupiju nadbiskupijom, te je tako Anton Vovk postao nadbiskupom. Umro je 1963. U knjizi "U sjećanje i opomenu" (s podnaslovom "Osobni zapisi od 1945. do 1953.") Anton Vovk bilježi događaje, pojave i osobe u prvom desetljeću komunističkoga terora, progone svećenika i intelektualaca, metode OZNE i zatim sličnih represivnih organizacija, te prije svega osobna iskustva s jugokomunističkim režimom i brojna ispitivanja kojima je bio iz godine u godinu podvrgavan.
Vrlo mirno ali i zorno prikazuje vlastiti martirij 20. siječnja 1952. kada ga je indoktrinirana rulja polila benzinom i zapalila u vagonu vlaka kojim je doputovao u Novo Mesto, te teške mjesece oporavka (ostao je živ zahvaljujući prisebnosti u tim dramatičnim trenutcima). Prikazujem ukratko ovu inače opsežnu knjigu (oko 500 stranica) kako bih potaknuo hrvatske nakladnike da ju objave. Iste i još žešće progone proživljavala je u to vrijeme i Crkva u Hrvata, a zapisi ljubljanskoga nadbiskupa mogu ispuniti i one, u Hrvatskoj nezapisane, praznine u poznavanju čudoviših detalja represije.
Hrvoje Hitrec
{mxc}