Razhrvaćivanje Sv. Bogdana Leopolda Mandića ili krivo shvaćanje ekumenizma

(Lazar Seferović & Matej Pašeta: Bokeška priča u 155. slika o mladosti Sv. Leopolda iz Herceg Novog. San mladog Bogdana Mandića. Izdavač: Zoran Pašeta, Herceg-Novi, 2011.)

Navedeno je djelo: 'Bokeška priča u 155. slika o mladosti Sv. Leopolda iz Herceg Novog. San mladog Bogdana Mandića, knjižica od 77 stranica, s gusto nabijenim tekstom, pisanim k tome sitnim slovima (vel. 10), što ne ide u prilog starijim čitateljima. Autori su htjeli na malom prostoru napisati što više sadržaja. Dimenzije, grafička i sv. Bogdan Leopold Mandićlikovna oprema knjižice upućuju na turistički vodič. Sve šareno i mnogo fotografija. Fotografije su preplavile knjižicu, očito kao cijena turističkoj promidžbi grada, i kazuju kako su autorima bile jednako važne kao i upoznavanja čitatelja s velikim svecem.

Naslov upućuje na oprez

Obradovao me naslov, jer spadam u hrvatske vjernike koji štuju sv. Bogdana Leopolda Mandića, a njegov sam život bolje upoznao uz pomoć monografije don Ante Bakovića: «Naš Bogdan». Godine 2010. posjetio sam župnika u Herceg Novom koji mi je ljubazno pokazao sva mjesta vezana uz život sveca, te upozorio na pogrešku koju donosi Bakovićeva monografija glede broja njegove braće. Namjeravao sam podrobnije proučiti svečevo djetinjstvo u Herceg Novom, odnosno povijest obitelji u kojoj je odrastao. Stoga sam s Ema VeselyProf. Vesely trebala bi biti garancija da je "Bokeška priča u 155 slika o mladosti sv. Leopolda" ozbiljno djelo, dostojno karizme velikog sveca. Ona je u svojoj recenziji, možda čak ushićeno napisala: "Knjiga je izvrstan vodič za vjernike, za hodočasnike i turiste, koji će se na njezinim stranicama susresti s mladošću Sv. Leopolda, njegovim Herceg-Novim, za kojim je čeznuo u Padovi". Ostao sam zbunjen činjenicom što je i ona prihvatila nepotpuno ime našega sveca, ili joj je to prokanulo, te što nije uočila dekroatizaciju koja se vrši nad svecem hrvatske narodnosti?radoznalošću počeo čitati monografiju navedenih hercegnovskih autora. Na oprez upozoravao je naslov knjižice. Ime sveca napisano je nepotpuno, u obliku «Sv. Leopold», dok je njegovo puno svetačko ime sv. Bogdan Leopold Mandić. No, autori su u podnaslovu pojasnili kako luče sveca i mladoga Bogdana Mandića.

Seferović i Pašeta u privatnome su životu djed i unuk, što je posebno simpatično. Djed je iz Herceg Novog, a unuk iz Dubrovnika. Kako bi se znalo tko su i što su, otisnuli su na predzadnjoj stranici, odnosno na unutarnjoj strani druge klapne, svoje kratke kurikule, s reklamom za ranije napisane knjige.

O autorima

Lazar Seferović je rođen 1936, u Zelenici kraj Herceg Novog. Nakon srednje glazbene škole upisao je studij povijesti umjetnosti i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelatan je u Turističkom savezu Herceg Novog, Boke kotorske i Crne Gore. U kurikulu piše kako je bio «član Festivalskog savjeta Dubrovačkih ljetnih igara i Cetinskog bijenala». Dobitnik je «Oktobarske nagrade Herceg Novog 1983. godine i Zlatne povelje za životno djelo u kulturi i turizmu 2001 godine». Autor je knjiga: «Umjetničko blago Herceg-Novog» (1984. i 1987.); «Herceg-Novi – 22 sage o kulturnom blagu» (2006.) i «Od sveca i pape do pop i rock zvijezda – znameniti Novljani u svijetu» (2010.).

Unuk je rođen 1986. u Dubrovniku, kako sam navodi, «od oca Zorana i majke Lidije, rođene Seferović». I njegovo je obrazovanje zanimljivo: «Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Trevizu (Italija), odnosno u Herceg-Novom. Američki fakultet za menadžment i tehnologiju sveučilišta 'Rochester' iz New Yorka, završio je u Dubrovniku. Stekao je zvanje menadžer u turizmu». Sada radi u hotelu «Hilton» u Dubrovniku.

Nakon što sam se upoznao s autorima, bilo mi je jasno kako je riječ o ljudima koji nisu povijesne, niti književne struke. Time je postao razumljiv turističko-promidžbeni izgled monografije, jer su autori tome bliski, djed je dužnosnik u turističkim savezima, a unuk je turistički menadžer. K tome dodajmo da se kao urednik monografije potpisuje Lazar Seferović, kao grafički urednik Matej Pašeta, «za izdavača» navedena je Lidija Seferović-Pašeta, a kao lektor i korektor Bogdan Leopold MandićTatjana Seferović-Kaldana. Dakle, riječ je o obiteljskome uratku. No, autori su shvatili da im je potrebna, ukoliko žele ostvariti čitateljsko-prodajni susret s katoličkim vjernicima, a ovdje to kao hodočasnici mogu biti pretežito Hrvati, podrška visoko pozicioniranih ljudi u Rimokatoličkoj Crkvi. U tome su uspjeli. Tako je ozbiljnost knjižici dao prečasni don Anton Belan, župnik Katedrale sv. Tripuna u Kotoru, kanonik Stolnog kaptola i generalni vikar Kotorske biskupije, kojega navode kao «stručnoga konzultanta», te don Benjamin Petrović, župnik Župe sv. Jeronima u Herceg Novom. Popisu dodajmo i osobe kojima autori na početku knjižice, urbi e torbi, iskazuju zahvalnost, očito za pomoć tijekom rada na tekstu. Među tim osobama je i mons. Ilija Janjić, biskup Kotorske biskupije. Vidjeti ćemo tko su recenzenti.

Autori Seferović i Pašeta su monografiju (zapravo, teško je odrediti kojem žanru knjižica pripada) napisali pod motom:

«Samo hrabri ljudi stvarali su

bokešku istoriju i kulturu».

Kako sam dobro upoznat s različitim, pa i sučeljenim tumačenjem sintagme «bokeška historija i kultura», pojavile su mi se sumnje u moguću manipulaciju. No, tu su recenzenti koji bi takve sumnje trebali otkloniti. Druga je stvar što ovakvi vjersko-turistički vodiči ne trebaju recenzije. No, autori su ih odlučili imati, jer recenzije dižu razinu teksta do visoke ozbiljnosti, pa čak i do znanstveničkoga diskursa. Stoga odlučuju otisnuti ulomke iz recenzija na unutarnjoj strani prve klapne. Prva po redu citirana, kao recenzentica, istaknuta je Ema Vesely, uz čije ime piše (navodim u izvornome obliku): «profesor hrvatskog i francuskog jezika (38 godina radila u Hrvatskom programu Vatikanskog radija u Rimu, pripremajući svakodnevne vijesti, brojne prikaze i članke). Surađuje kao dopisnik s vjerskim časopisima u Hrvatskoj i Sloveniji, a posljednjih godina radi na knjigama vjerskog sadržaja)» i «Povijest Jubileja: Od Sumerana do hrvatskih romara» (2000.)

Ema Vesely

Gospođa je dobro poznata hrvatskoj javnosti po knjigama «Povijest Jubileja: Od Sumerana do hrvatskih romara» (2000.) i «Izbor pape. Od sv. Petra do Ivana Pavla II» (2005.). Rođena je u Zagreb 11. travnja 1939. godine. Maturirala je na gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a 1964. diplomirala je hrvatsku književnost i francuski jezik na sv. Bogdan Leopold MandićFilozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Rimu boravi od 1966. godine. Ondje studira teologiju i radi na hrvatskom programu Radio Vatikana kao novinarka, voditeljica, prevoditeljica i autorica mnoštva emisija. Čland je uredničkog vijeća časopisa za religioznu kulturu Obnovljeni život, njegova dugogodišnja suradnica i autorica brojnih članaka i studija o suvremenim temama iz života Crkve.

Prof. Vesely trebala bi biti garancija da je "Bokeška priča u 155 slika o mladosti sv. Leopolda" ozbiljno djelo, dostojno karizme velikog sveca. Ona je u svojoj recenziji, možda čak ushićeno napisala: "Knjiga je izvrstan vodič za vjernike, za hodočasnike i turiste, koji će se na njezinim stranicama susresti s mladošću Sv. Leopolda, njegovim Herceg-Novim, za kojim je čeznuo u Padovi". Ostao sam zbunjen činjenicom što je i ona prihvatila nepotpuno ime našega sveca, ili joj je to prokanulo, te što nije uočila dekroatizaciju koja se vrši nad svecem hrvatske narodnosti?

Vujica Ognjenović

Drugi je recenzent Vujica Ognjenović, za kojega autori napisaše da je "pisac i književni kritičar". Zaboravljeno je navesti da je on srpski pisac. Kako bih nadopunio vlastito znanje o ovome književniku pogledao sam na Internet. Ognjenović posjeduje vlalstiti portal: www.gnjenovic.tripod.com. Na njemu sam pročitao slijedeće o Vujici Ognjenoviću:

„Rođen je u Crnoj Gori (Jugoslavija). Živi i radi u Herceg Novom. Kao čovjek koji je imao neobično djetinjstvo u kom periodu je (a i kasnije) imao neposredna iskustva s neobičnostima koja se mogu svrstati u područje onostranog i mističnog, desetljećima se bavi izučavanjem upravo tih neprirodnih i natprirodnih događanja. Po obrazovanju je stomatolog ali se intenzivno bavi svim onim što ga može dovesti pravoj spoznaji tajni koje današnja nauka ne može da objasni. Dosad je objavio sljedeće knjige: Čekajući Boga, Tragom Božjih tajni, Put i bespuće, Živi svjedok, Taj drugi svijet, Proroci govore i Znak anđela. U tisku je roman: Imitacija života, a u doradi rukopis knjige: Sanovnik. Oženjen je Žanom Mihailović, novinar i publicist".

Na portalu http://www.naklada-libro.net stoji:

«Vujica Ognjenović je svoju prvu knjigu Čekajući Boga objavio 1996. godine, a poslije nje slijede i druge knjige sv. Bogdan Leopold Mandićeseja: Tragom Božjih tajni (1996.), Put i bespuća (1998.), Živi svjedok (1998.) i Proroci govore (2000.). U ovoj posljednjoj dana su značajna tumačenja biblijskih proročanstava od strane najpoznatijih svjetskih teologa, pogotovo onih proročanstava koja se tiču posljetka, odnosno Trećeg svjetskog rata, Armagedona i Sudnjega dana. Knjigu priča Taj drugi svijet objavljuje 1999. godine, a potom slijede romani Znak anđela (1999.), Paukova mreža (2001.), Pustinjska ruža (2005.) i Dar podzemlja (2007). U rukopisima ima još tri knjige: Sanovnik , Kome to treba i Poljubi zmiju, anđele (knjigu o pretkazanju tajnog posjetitelja). Ognjenović je završio Stomatološki fakultet u Beogradu».

Dok mi je jasno zbog čega su autori izabrali kao recenzenticu profesoricu Vesely, dotle mi to za pisca Vujicu Ognjenovića nije bilo sasvim jasno. No, on je napisao vrlo korektnu, čak i nadahnutu recenziju. Za razliku od prof. Vesely, on ime sveca piše cjelovito. U recenziji se usredotočio na obilje foto-dokumentacijske građe koja će pomoći boljem upoznavanju s mladošću sv. Bogdana Leopolda Mandića.

U prvome poglavlju: «Bogdanova svetost stasavala je u ambijentima Herceg-Novog i Boke kotorske», autorski dvojac predstavljajući svoj rad, ističu:

«Zapravo, to je mala bokeška storija o mladosti velikog sveca, rođenog u Herceg-Novom, Bokelja (spac. Đ. V.), koji je rekao, ne želeći prihvatiti talijansko državljanstvo: Kao i moji preci Bokelji, ja ću ostati građanin svijeta».

Kako autori ne koriste podrubnike, odnosno znanstveni aparat, citatima se ne navodi izvornik, tako da je teško komentirati ovu svečevu izjavu. No, dobro obaviješteni don Anto Baković nigdje ju ne spominje u svojoj monografiji. Ona navodi drugačiji odgovor: Krv nije voda! Osim toga, iz navedenoga je vidljivo kako autori padre Leopoldu navode novu etničku pripadnost, jer pojam Bokelj stavljaju u takav kontekst. To autorski dvojac naglašenim kurzivom potvrđuju na str, 55., na lukav način, citirajući don Niku Lukovića (1887.-1970.): «Biti istinski Bokelj, znači ne pripadati nijednoj opciji koja nas dijeli nacionalno i vjerski». Navedene riječi potvrdile su moju bojazan, glede moguće manipulacije s Mandićevim hrvatstvom. Ovakvu ahistorijsku izjavu mogao je dati jedino jugoslavenskim unitarizmom prožet čovjek, a takav je bio navedeni prčanjski župnik. Takvu tvrdnju ponavljati 2011. godine, nakon što je Jugoslavija, a s njome i jugounitarsitički ideologem, potonula i krvavim ratovima, sasvim je pogrešno, neznanstveno i politikantski. Ali podsjetio sv. Bogdan Leopold Mandićbih na knjigu Vaska Kostića, Protivljenje prekrajanju činjenica o Zalivu svetaca, koju sam komentirao na prethodnim stranicama, a u kojoj je jasno kazano kako se pod nazivom Bokelji, misli na Srbe koji žive u Boki kotorskoj, jer u Boki nikada nije bilo Hrvata.

U pisanju povijesti obitelji Mandić, naši se autori služe citatima iz djela akademika Cvbite Fiskovića: «Spomenička baština Boke Kotorske», ali prešućujući ime izdavača i godinu i mjesto objavljivanja knjige: Matica hrvatska, Zagreb, 2004. Osim toga (str. 24.) navode da je akademik napisao osvrt na «našega najvećeg marinistu-slikara jedrenjaka, Vasilija-Bartula Ivankovića (1815.-1898.) porijeklom iz Herceg Novog, koji je živio i stvarao u Trstu u isto vrijeme kad je Bogdan bio u Padovi», što ne odgovara istini. Fisković samo na jednome mjestu u svojoj knjizi (str. 154.) spominje navedenog slikara, ali bez navođenja imena Vasilije-Bartul, već onako kako se on sam potpisivao: B. Ivanković i upućuje na autore koji su pisali o njegovome slikarstvu.

Dalje, autori navode kako je akademik Fisković napisao «poglavlje o pomorstvu obitelji Mandić iz Herceg Novog», što je pretjerivanje, jer je o ovoj obitelji pisao u poglavlju «Poiretova slika Mandićeva jedrenjaka u Perastu». Riječ je zavjetnoj slici koju je naručio Mato Mandić za crkvu Gospe od Šrpjela. Djed i unuk pišu da je «mladi Bogdan godinama s ocem dolazio na svečanosti» u ovu crkvu. «Bio je oduševljen saznanjem da je njegov predak Matej-Mato Mandić ostavio zavjetnu sliku u ovoj crkvi u znak sjećanja na spasenje u strahovitoj oluji koju je doživio kod Otranta 1852. godine» (str. 26.).

Drugo poglavlje «NeprestanaHrvatska pripadnostDakako, nisam ekskluzivist i ne smatran kako je etnicitet bio primaran u životu padre Leopolda. No, on nije bio repa bez korijena. Pobogu, Mandići su bili staro hrvatsko plemstvo. Majka mu je rođena grofica Bujović iz čuvene peraštanske hrvatske obitelji. Zar sve to nije dovoljno za isticanje činjenice narodnosne pripadnosti? čežnja za zavičajem...» obiluje citatima iz Mandićeve korespondencije. Jedan citat zaslužuje pozornost: «Moje je srce s onu stranu mora», ili «Ja živim za svoj narod»... No, autori kriju podatak o kojem je narodu riječ, kao da je to nevažno, sramotno, ili kao da sv. Bogdan Leopold Mandić nije imao narodnost. Zapravo, time se pojačava politikantska indirektno kazana tvrdnja da je pripadao etnosu koji se naziva Bokelji. Autorski dvojac to čini u cijelome tekstu knjižice. Takvo pisanje nije prilog ekumenizmu i baca tamno svjetlo na dobre nakane naših autora.

Dakako, nisam ekskluzivist i ne smatran kako je etnicitet bio primaran u životu padre Leopolda. No, on nije bio repa bez korijena. Pobogu, Mandići su bili staro hrvatsko plemstvo. Majka mu je rođena grofica Bujović iz čuvene peraštanske hrvatske obitelji. Zar sve to nije dovoljno za isticanje činjenice narodnosne pripadnosti? Seferović i Pašeta, da im je stalo do ekumenizma i poštivanja sv. Bogdana Leopolda Mandića, s građanskom bi pristojnošću i osobnim zadovoljstvom trebali istaći kako je svetac Hrvat, rođen u višenacionalnome Herceg Novome u kojemu su Hrvati živjeli kao manjina. Što bi u tome bilo neprimjereno, ili političko opasno? No, oni su krenuli politikantskim putom.

Da vidimo kako to čine u slijedećem poglavlju: «Herceg-Novi i Boka Kotorska u 19. vijeku na akvarelima Fedora Karačaja iz 1837. godine». Za očekivati je da ovakav naslov upućuje ne navedenog slikara i njegovo djelo o Boki. Međutim, autori koriste navedeni akvarel iz 1837., kako bi pisali o svečevoj obitelji i gospodarskim prilikama u gradu u to vrijeme. Tako saznajemo da se «Bogdanov djed Ivan» bio pomorski kapetan, te da je «sagradio veću baroknu kuću u podnožju zapadnih zidina tvrđave Forte mare. Kuću su proširili Bogdanov otac Petar, također pomorski kapetan, 1845. godine, nakon vjenčanja sa Dragicom Carević.» Četvrto poglavlje posvećeno je «Mandićima u Herceg-Novome».

Djed i unuk dalje pišu:

«Ne znamo tačno kada su Mandići došli iz Bosne u selo Zakučac kod Omiša na rijeci Cetini poslije turskog sv. Bogdan Leopold Mandićosvajanja Bosne 1463. godine. Pouzdano znamo da su sredinom 18. vijeka došli u Boku Kotorsku, u Herceg-Novi. Pradjed Bogdanov Nikola Mandić spominje se kao prvi predak u dokumentu iz svibnja 1769. godine, iz kojeg se vidi (slobodni list za vjenčanje) da je došao iz sela Zakučac, Splitska nadbiskupija izmeću 1761-1769. u Herceg-Novi, gdje se i oženio. (Biskupski arhiv Kotor). Bogdanov djed Ivan (1780-1838) bio je vlasnik i zapovjednik ribarskih i trgovačkih jedrenjaka koji su plovili Mediteranom. Postao je član drevne Bokeljske bratovštine pomoraca. Sredinom 18. vijeka parobrodi počinju istiskivati jedrenjake, tako da i obitelj Mandić naglo osiromašuje. Ipak, prije toga, Mandići su se srodili s uglednom novljanskom familijom Carević koja je posjedovala trgovačku i obrtničku radnju za bojenje tkanina i platna na Toploj, predgrađu Herceg-Novog. Tu se Petar Mandić zagledao u Dragicu Carević, kćerku Antuna i Eleonore, rođene Bujović iz čuvene peraštanske grofovske familije».

Mandići i Carevići «srpskoga podrijetla»

Nakon kratke obavijesti o obitelji Mandić, naš autorski dvojac prelazi na ono što je, po nama, razlog pisanja ove knjižice, a to je posredno dokazivanje kako su ne samo Mandići, već i Carevići zapravo Srbi:

«O porijeklu prezimena Mandić i Carević, pišu Seferović i Pašeta, u Herceg-Novome, u obimnoj knjizi 'Boka – antropogeografska studija' istoričar i etnolog pop Savo Nakičenović, 1913. godine, piše:

«Prezime Mandić prvi put se spominje u mletačkom katastru iz 1690. godine. U katastru sela Kameno, zaseok je dobio ime Mandići. Prvi Mandić iz tog bratstva zvao se Petko i doselio se iz Gornje Morače poslije oslobođenja Novoga od Turaka 1687. godine. Već 1726. godine njegov sin postao je načelnik Topaljske općine (komunitad). Prezime Mandić imamo u isto vrijeme i u Kamenarima, dok se prezime Carević, djevojačko prezime supruge Petra Mandića, spominje prvi put u katastru sela Mojdež iznad Novoga, 1726. godine.»

Ispod ovog napisa autori donose fotografiju (snimak iz zraka) «zaseoka Mandići sela Kameno iznad Herceg-Novog», uz nadopunu kako se spominje «u mletačkom katastru 1690. godine». Naravno, da autorima nije bila namjera ovom fotografijom utisnuti u svijest čitatelja njihovu istinu o ne-hrvatskom etnicitetu padre Lepolda, ovu fotografiju ne bi imalo smisla objavljivati, jer svetac s njome uistinu nema nikakve veze.

U poglavlju «Nakratko o Novome, 1905. i 1927. godine» Seferović i Pašeta produžuju posredno dokazivanje o etničkoj pripadnosti sv. Bogdana Leopolda Mandića:

Godine 1927. umire svečev brat Nikola i on dolazi na njegov ukop. Naši djed i unuk tvrde kako je nakon dolaska u rodno mjesto, padre Leopold bio «tako ispunjen tugom», da je «treći dan zamolio Vučetića da pođu u manastir Savinu, 'da zapali svijeću za svoju kršćansku braću». Da su ove tvrdnje napisane izvan navedenog konteksta, nitko ne bi imao ništa protiv. Dapače, ovakav postupak je izraz padre Leopoldovog ekumenizma. To bih i ja učinio.

Tko je bio prota Sava Nakičenović? Rođen je u Kutima 25. siječnja 1882., od oca Jovana i majke Ljubice Čukvas. Po završetku osnovne škole «redovno je učio šest razreda klasične gimnazije u Kotoru. Privatno je dao sve ispite iz sedmog i osmog razreda gimnazije». Završio je studij teologije na Zadarskoj bogosloviji 1904. godine. Iste godine ženi sv. Bogdan Leopold Mandićse Vukosavom Novaković iz Knina. Nakon toga dobiva mjesto paroha u Sasovićima i Kutima. Počinje se baviti književnim i etnografskim radom. Godine 1906. Srpska kraljevska akademija u Beogradu objavljuje mu u zborniku «Naselja srpskih zemalja – rasprave i građa», antropogeografski ogled pod naslovom: «Općine hercegnovska, risanska, peraška i Sutorina».

U proljeće 1910. pozvao ga je Jovan Cvijić na utemeljenje «Geografskog društva» u kojem je izabran za člana. Od 1911. stalni je suradnik lista «Srpska zora» koji je izlazio u Dubrovniku. Piše rad «Herceg-Novi» za Maticu srpsku. U njemu ističe: «Ово је једна страница Српског Приморја, за напредак и просвјету кога све је своје завјештао, велики народни добротвор Константин Вучковић, те њему благодарећи излази ова моја радња."

Cvijić je cijenio njegov rad i predložio ga za odličje «Orden Svetoga Save» koji dobiva 1920. godine.

У једном писму (Jovanu Cvijiću, op. A.) из 1920. г. пише: "Ако икад, то данас треба да прослиједимо проучавање насеља српских земаља... и да тако "бранимо и штитимо националне, културне и економске тековине" свога народа.[39] Предлаже му да лично Цвијић проучава сјеверну Далмацију и да ће га он радо на том путу да прати. Тако исто, представља му неке своје познанике, интелектуалце који би се прихватили да, према упутствима, скупљају етнографски материјал и антропогеографски материјал и врше антропогеографска испитивања на појединим проученим теренима.

Nastankom Jugoslavije pod velikosrpskom supremacijom, prota Nakičenović doživljava napredovanje. Postaje gimnazijski profesor u Herceg-Novom. Ova je škola osnovana na inicijativu ovdašnjih Srba. No, umire 1926. u 45. godini života.

Indikativno je pisanje istaknutog publiciste iz Boke kotorske, Vaska Kostića, o padre Leopoldu, u knjizi Protivljenje prekrajanju činjenica o Zalivu svetaca, 2002. godine:

«Bogdan je rođen 12. 05. 1866. od oca Petra Mandića iz najsrpskijeg zaleđa Herceg-Novog. Majka mu je bila Dragica rođ. Carević. Bio je najmlađi od 12-tero braće i sestara. Nije čudo što je porodici, koja je zapala u veliku bijedu, dobro došla ponuda da Bogdana školuju u sjemeništu, gdje mu je bilo sve obezbjeđeno. Redovničko kapucinsko odijelo dobio je 1884. a sa njim i novo ime Leopold. Ovaj silom prilika pokatoličeni Srbin, stalno je živio i umro 30. 07. 1942. u Padovi. Ni za njega nema podataka da se ikad vraćao u Boku i da je za nju nešto posebno uradio ili napisao. Za razliku od blaženih Ozane i Gracije, na čiju se beatizaciju čekalo vjekovima, za Leopolda je to išlo ubrzano, jer u njegovom crkvenom životopisu stoji da ga svi hvale, pa i ovo:

'U te se ubraja i naša domovina Hrvatska, jer je blaženi Leopold Mandić po rođenju Hrvat, a danas sjajan biser na kruni svete, pobožne i žarke Hrvatske'. (Josip Antolović, S duhovnim velikanima kroz svibanj, str. 141-147. Zagreb, 1978.)» (podcrtao Đ.V.).

Inače, u korektno pisanim obavijestima o biografiji sveca, autori ispravljaju A. Bakovića, navodeći podatak da je bio petnaesto dijete «od šesnaest rođenih». Ovu nadopunu autori ponavljaju na strani 13.: «Bogdan je bio petnaesto od šesnaestero djece Petra i Dragice Mandić, koja su krštena u crkvi Sv. Jeronima. To je nepobitno utvrdio sadašnji župnik, don Benjamin Petrović, u Matičnim knjigama rođenih i krštenih koje se nalaze u arhivu Sv. Jeronima. Imali su sinove: Ivana, Antuna, Andriju, Nikolu Petra i Bogdana i kćerke: Eleonoru, Anđeliju, Eugeniju-Izabelu, Eugeniju, Mariju, Anu, Mariju-Amaliju, Lujzu, Antoniju i Anu-Nenadu». Kao dodatak ovim riječima autori donose fotografiju Knjige rođenih i krštenih u crkvi sv. Jeronima s imenima obitelji Mandić.

U vjersko–turističkom vodiču «Bokeška priča u 155 slika o mladosti Sv. Leopolda», pored rashrvaćivanja padre Leopolda, autori isto čine i s Herceg Novim, insistirajući na zemljopisnome pojmu Bokelji koji se vješto podmeće kao supstitut za naravne etnonime. Autori uprežu sve snage kako bi dokazali kako je u Boki kotorskoj od uvijek vladao ekumenski sklad, što je bitno utjecalo na svečevu opredijeljenost nastojanju oko jedinstva kršćana. Čak se navode konkretni primjeri. No, osobno sam se uvjerio na nekoliko mjesta, kako se sve to skupa izvodi bez entuzijazma, iz demagoških i političkih razloga, kao oblik zadobivanja pozicija na drugim mjestima. No, o tome ću pisati drugom prilikom. Ali, teško se oduprijeti izazovu i ne kazati, kao SPC u Boki kotorskoj, kao i cijeloj Crnoj Gori, uopće ne priznaje Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu i, premda je riječ o istoj konfesiji, zabranjuju svojim vjernicima bilo kakvu suradnju. O nekome ekumenizmu ovdje, in vivo, nema niti spomena. Nema čak niti međureligijskog dijaloga.

Mora se priznati da su djed i unuk donijeli veći broj vrijednih arhivskih fotografija koje dodatno osvjetljavaju život padre Leopolda.

Premda se sadržaj knjižice koju sam predstavio može čitati i kao apoteoza etničkom suživotu i vjekovnome sv. Bogdan Leopold Mandićekumenizmu u Herceg Novome, autori su ipak, što im služi na čast, morali priznati kako, kada je riječ o svecu kojega slavi cijeli kršćanski svijet, u njegovome ekumenskome rodnome gradu nitko, ne samo da ne slavi, već za njega niti ne zna. Čine to na usta slikara Minje Bojanića:

«Samo rijetki, opet, ovdje znaju da je Sv. Leopold Mandić rođen u onoj većoj žutoj trokatnici koja dominira novskim škverom...Nekog natpisa o tom vremešnom zdanju, naravno, još nema!? No, izuzev jednog broja katoličkih vjernika, širem auditorijumu, ovdje u njegovom zavičaju, gotovo je nepoznat njegov životopis.»

Osobno sam se uvjerio u istinitost gore navedenih riječi.

Na kraju knjižice slijedi konkluzija, a ona je začuđujuće politikantska: Sv. Bogdan Leopold Mandić je, ne hrvatski, već crnogorski svetac. To se čini uzvišenim stilom s mnogo lijepih misli koje bi trebale zamijeniti medenu rosu. Na djelu je majstorsko lukavstvo političkoga uma. Navodim ovu, kurzivom istaknutu tvrdnju:

«Cijeli svijet odaje duboko poštovanje mudrim i svetim ljudima, pa se i naša vrata moraju širom otvoriti hodočasnicima i štovateljima Svetog Leopolda, kao i ona koja vode do ostalih velikih svetaca u Crnoj Gori: Svetoga Tripuna, Svetoga Vladimira, Svetoga Vasilija Ostroškog i Svetoga Petra Cetinjskog». Kao točku na «i» djed i unuk knjižicu završavaju likovnim prilogom na kojemu su kronološki poredane fotografije crnogorskih svetaca u izboru naših autora, i sa slikom crkve koja im je posvećena: «Sv. Tripun, 3. vijek – Kotor; Sv. Vladimir, 10/11. vijek – Ostros Bar; Sv. Vasilije Ostroški, 17. vijek – Ostrog Nikšić; Sv. Petar Cetinski, 18/19. vijek – Cetinje; Sv. Leopold, 20. vijek – Herceg Novi».

Politiziranje s ekumenizmom

Tendencioznost ovog popisa leži u činjenici što obje Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori imaju i druge svece osim navedenih, kao što ih ima i Katolička Crkva, odnosno biskupija, a Seferović i Pešta koji to dobro znaju, usuđuju se na vlastiti izbor. Nije jasno zbog čega su izostavili blaženu Ozanu Kotorku koja je podrijetlom Crnogorka, blaženoga Gracija iz Mula, svetu kotorsku braću-mučenike, da ne nabrajam dalje. Umjesto politiziranja s ekumenizmom, bilo bi pametnije da se svi okupimo oko Isusa Krista i Njegove Majke, a najbolje da svi poštujemo Kristov nauk. Šteta što marljivi Lazar Seferović i Matej Pašeta nisu ublažili svoj dvojbeni emocionalan odnos prema hrvatstvu. Da su to učinili ne bi im bila potrebna cijela ova intelektualna akrobacija oko narodnosne pripadnosti padre Leopolda Mandića, kako bi mu zatajili narod kojemu je pripadao. Takvo razmišljanje ove, 2011. godine je potpuno ahistorijsko, preživjelo, pa čak i štetno. Dobronamjernim i ozbiljnim autorima ono nije potrebno. Jer spasiti nas može samo Istina.

Đuro Vidmarović

 

Sub, 28-11-2020, 08:20:56

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.