Ogranak Matice hrvatske u Zadru priredio je 12. prosinca 2025. komemoraciju za pokojnoga Ivana Paštara, profesora i diplomiranoga ekonomista, dugogodišnjega tajnika i člana Predsjedništva Ogranka Matice hrvatske u Zadru i ravnatelja Poljoprivredne, prehrambene i veterinarske škole u Zadru, koji je preminuo 28. rujna 2025. u 81. godini. Među govornicima na komemoraciji bio je i dr. sc. Mile Mamić, koji se svojega prijatelja istoga dana prisjetio i u emisiji Govorimo hrvatski na Radiopostaji „Mir“, Međugorje, govoreći o Dragutinu Wachteru. U nastavku prenosimo oba teksta. (hkv)

IVAN PAŠTAR (1944. – 2025.)

Sjećanje na dragoga prijatelja Ivana Paštara

Upoznao sam gospodina Ivana Paštara u Zadru u ožujku 1994. za Dane hrvatskoga jezika, malo nakon mojega dolaska na Filozofski fakultet u Zadru. Susretali smo se na raznim zadarskim kulturnim zbivanjima. Bio je poznat po tome da na takva zbivanja ne dođe sam nego da potakne i povede svoje profesore i učenike.

Mnoge istaknute ljude iz područja hrvatske kulture, hrvatske književnosti, hrvatskoga jezika i hrvatske povijesti koji bi imali u Zadru kakvu tribinu znao je zamoliti da i u njegovoj školi, za njegove učenike i djelatnike održe kakvo predavanje ili predstavljanje (npr. Vinko Nikolić, Nataša Bašić i drugi).

Nakon slavne hrvatske pobjede u Oluji 1995. i svečanog otvorenja nove Poljoprivredne škole (godine 1977.) Paštar se još snažnije zalagao za prave vrijednosti na svim područjima. Morao je razbijati razne predrasude ne samo kod običnoga hrvatskoga puka nego i predstavnika školskih vlasti. Prevladavalo je mišljenje: Što uopće treba poljoprivredna škola: dosta je da znaš kopati i orati, „a to sve mačke kod kuće nauče“.

I u tom smislu pisao je roditeljima u raznim prigodama pisma, što je nedavno objavio u znamenitoj knjizi Pisma srednjoškolskog ravnatelja (2022.). Dobivao je i vrlo zanimljive i zahvalne odgovore, kao npr. za Majčin dan, što je također objavljeno u spomenutoj knjizi, i što je don Ante Sorić s oduševljenjem čitao na mnogim predstavljanjima Paštarove knjige.

Paštar je često isticao da su hrvatski, povijest i vjeronauk najvažniji predmeti. On je i tada dobro znao da je važno znati što je bilo. Pričao mi je da se poslije tzv. oslobođenja s majkom našao na Križnom putu tražeći oca, a i meni se događalo slično.

Sjećam se da je bio vrlo ljut što mnogi mladi Hrvati pitaju: „Što mi Hrvatska nudi?“ Zgražao se je nad tim pitanjem i promišljao: „Jadna moja Hrvatska koja se mukotrpno oporavljaš od velikosrpske agresije! Što to ti možeš ponuditi svojoj djeci?“ Znao bi ih uzdrmati protupitanjem: „A što ti, mladi prijatelju, nudiš svojoj napaćenoj domovini Hrvatskoj?!“

Dvije stvari su nas tada još više zbližile:

1. U Svetom Ivanu Zelini osnovali smo Ogranak Matice hrvatske. Objavili smo pretisak najstarije hrvatske knjige o vinogradarstvu na hrvatskome jeziku svećenika Dragutina Stražimira, župnika u Donjoj Zelini, koji je dobivao mnoge nagrade za svoje vino i kukuruz na razini Monarhije. Zvao se je Wachter, ali je promijenio prezime u Stražimir „da bih i prezimenom bio ono što sam dušom i srcem“, kako je sam zabilježio u kronici. Osnovali smo u Sv. Ivanu Zelini srednju školu u vrijeme Domovinskog rata koja nosi njegovo ime. Paštar i ja smo predstavljali pretisak Stražimirova Vinogradara u Ogranku Matice hrvatske u Čitluku.
2. Godine 1996. i 1997. objavljeni su moji Jezični savjeti. Popularan stil za prosječan hrvatski puk silno mu se sviđao, osobito članak Može li i čovjek zobati?

Godine 1988. prof. Paštar mi je bio jamac kad sam kupovao jednu opustošenu kuću u Zadru. Čim sam je obnovio uz neizdržljivi kredit od 12 % kamata, odlučili smo moja žena i ja osnovati Školu hrvatskoga jezika. Svečano otvorenje bilo je u Paštarovoj Poljoprivrednoj školi, gdje smo uz vrlo umjerenu najamninu preko ljeta mogli dobiti koliko nam god treba učionica. Ravnatelj Paštar bio je na svakom početku i završetku tečaja i na svim proslavama koje smo organizirali. On je po cijelo ljeto štogod radio, popravljao, gradio, zalijevao vrt i drugo. Bila je to najuređenija škola u Zadru!

Godine 2006. dobio sam državnu nagradu za znanost, tj. za promidžbu hrvatskoga jezika. Tada sam obnavljao svoj maslinik na pradjedovskom tlu u Lišanima i napravio kućicu. Uz misu zahvalnicu u Lišanima organizirali smo svečano otvorenje kućice i maslinika. Vrpcu je prerezao prof. Ivan Paštar. Sačuvani komadić te vrpce (hrvatske trobojnice) stavljen je na pogrebu na njegov grob.

Prof. Ivan Paštar je izvrsno organizirao Domaću rič. Uvijek se trudio da to bude na visokoj stručnoj razini i da bude reprezentativnih sudionika iz Hrvatske i svijeta. Bio je to priznati međunarodni skup!

Zdušno je radio u zadarskom Ogranku Matice hrvatske u raznim ulogama i u Središnjici u Zagrebu kao član Nadzornog odbora i drugo što mu se povjeravalo.  

Znam da mu je bilo vrlo žao što zbog bolesti ne može biti u Zadru na predstavljanju knjige In vino libertas hrvatskoga haškog uznika Valentina Ćorića, ali se radovao da je to sve bilo izvrsno.

Tri dana prije nego je prof. Paštar umro, zastao sam u vožnji u svojem selu kao da sam nešto predosjećao i zvao ga na mobitel. Javila mi se njegova žena, rekla mu tko zove i prihvatio je razgovor. Jedva je govorio, ali nam je bilo drago da se čujemo. Osjećao sam njegovu slabost, ali me ipak iznenadila njegova smrt.

„Živio neuništivi duh hrvatskoga naroda!“ – uzviknuo je Nixon na Jelačićevu trgu u Zagrebu u početku Hrvatskoga proljeća. Neuništiv je i duh svakoga Hrvata i svakoga čovjeka koji časno radi i živi za svoje uzvišene ideale. Tako je živio i radio naš dragi Ivan Paštar! Neka ti, dragi Ivane, Gospodin daruje vječni pokoj! Volimo te i molimo za te.

Mile Mamić

(Govor održan na komemoraciji u čast Ivanu Paštaru u Ogranku Matice hrvatske u Zadru, 12. prosinca 2025.)

Zašto je preporoditelj Dragutin Wachter promijenio svoje prezime u Stražimir?

Imena i prezimena se obično ne prevode. Papino ime je iznimka. Svi ga prevode i prilagođavaju svojemu jeziku. U doba Preporoda neka su hrvatska prezimena bila tuđinska, a ljudi su zanosno prihvaćali hrvatski preporodni duh.

Spomenut ćemo danas jednoga od takvih. Zvao se Dragutin Wachter. U drugoj polovici 19. stoljeća napisao je znamenitu knjigu Vinogradar. Dobivao je najviše nagrade za svoje vino i kukuruz, i to u ono vrijeme na razini cijele Monarhije. Bio je župnik u Donjoj Zelini. Svoje prezime Wachter (njemačko!) promijenio je u Stražimir. Zašto? „Da bih i prezimenom bio ono što sam dušom i srcem!“ zapisao je u kronici. Kad smo u Svetom Ivanu Zelini osnovali Ogranak Matice hrvatske, objavili smo pretisak njegove knjige Vinogradar jer je to najstarija knjiga o vinogradarstvu na hrvatskome jeziku. U Domovinskom ratu osnovali smo srednju školu i nazvali je njegovim imenom.

Kad sam kasnije prešao u Zadar, ravnatelj Poljoprivredne škole prof. Ivan Paštar bio je oduševljen Dragutinom Stražimirom i njegovim djelom. Zajedno smo održali predstavljanje Stražimirova Vinogradara u Ogranku Matice hrvatske u Čitluku. Na predstavljanju se našao i jedan sastav pjevača iz Vukovara.

I zamislite: Gospodin Paštar dao im je vrećicu hrvatske zemlje iz napaćene Škabrnje da to ponesu u herojski Vukovar. Svi su bili oduševljeni i ugodno iznenađeni. To je nezaboravno! (...)

Da nam je više takvih ljudi, Domovina bi cvala! Gospodin mu dao pokoj vječni i bio mu nagrada za sve!

Mile Mamić

(Iz članka na Radiopostaji „Mir“, Međugorje, u emisiji Govorimo hrvatski, 12. prosinca 2025.)