Uz predstavljanje knjige Matije Štahana
Duševni sladoled: Ogledi o hrvatskoj politici

U petak, 13. lipnja 2025., na blagdan sv. Antuna Padovanskoga, Starčevićev imendan, a Matošev i imendan i rođendan (ove se godine poklopio i dan u tjednu – petak), u Društvu hrvatskih književnika predstavljena je knjiga Matije Štahana Duševni sladoled: Ogledi o hrvatskoj politici. Uz autora, na predstavljanju su govorili urednik knjige Josip Pavičić (Naklada Pavičić) i dvojica političkih analitičara – Davor Dijanović i Aleksandar Musić.

J. Pavičić: Kad čitate Štahana, i hrvatska je politika daleko zanimljivija nego što bi to čovjek rekao

„Knjige koje se predstavljaju u Društvu hrvatskih književnika dobivaju na cijeni zato što se ovdje predstavljaju, ali isto tako i ovo mjesto dobiva na cijeni jer knjige koje se ovdje predstavljaju dobre su knjige“, rekao je Pavičić na početku. Nedvojbeno je prva knjiga sadašnjega tajnika Društva hrvatskih književnika, književnoga komparatista, društveno-političkoga analitičara, esejista i polemičara Matije Štahana, među tim dobrim knjigama, složili su se govornici na predstavljanju, a njezin naslov na pogrješan bi trag mogao navesti samo onoga tko ne zna ništa o njezinu autoru. Nije to lagano štivo koje bi se nehajno čitalo u ljetnim mjesecima. Duševni sladoled traži čitateljevo predznanje, pozornost i promišljanje kako bi otkrio i zadobio nešto od njegove svježine, okrjepe i slatkoće. Zašto baš ta sveza u naslovu, objasnio je autor u uvodnoj riječi svoje knjige:

„Taj izraz, koji zvuči tako svježe, datira iz 19. stoljeća. Isprva sam ga susreo i oduševio se čitajući Balade Petrice Kerempuha, gdje Krleža u Tumaču manje poznatih riječi, fraza i pojmova pojašnjava kako Starčević 'ironizira jalovost Strossmayerovih napora oko stvaranja Akademije usred žalosne i sveopće narodne i političke zaostalosti tom slikovitom frazom koja govori za sebe poglavlja', i preuzeo sam je nadovezujući se na svoj način i na onoga tko ju je prvi upotrijebio i na onoga kome je upućena, kao i na onoga tko ju je poetski prenamijenio – uzimajući od svakoga ono što odgovara mojemu senzibilitetu.

Eksploatirajući sve smislove i implikacije navedene sintagme, želio sam preokrenuti njezine konotacije u pozitivnom smjeru zaslade duha, a također sam poželio, da se poslužim banalnom pošalicom, i ispisati ta eterična poglavlja koja Krleža spominje.“

U Duševnom sladoledu ispisano je osam poglavlja u kojima su svoje mjesto dobila 43 ogleda. Tematski knjiga nije ograničena samo na ono na što nas upućuje podnaslov Ogledi o hrvatskoj politici jer se autor u svojim tekstovima, koji su nastajali tijekom osam godina, uz politiku posvetio mnogim hrvatskim i svjetskim aktualnim društvenim i kulturnim temama, neriješenim pitanjima i problemima. No „kad čitate Štahana, i hrvatska je politika daleko zanimljivija nego što bi to čovjek rekao“, nasmijao je nazočne na predstavljanju urednik Pavičić. „Hrvatska politika dobiva na važnosti kad čitate Štahana!“

Kao prema dogovoru, iako dogovora, uvjerili su nas, nije bilo, dvojica su se političkih analitičara uspjela podijeliti u svojim izlaganjima tako da su izbjegnuta nepotrebna preklapanja i ponavljanja: Dijanović je govorio ponajprije o knjizi, a Musićev je naglasak bio na njezinu autoru, i sve se na kraju, što je lijepa rijetkost u sličnim događajima, učinilo upotpunjenim.

D. Dijanović: Poslušajmo Štahana – jer on znade što govori; takvi nas duševni sladoledi ne će udebljati, nego duhovno okrijepiti

„Ako odmah na početku zaključimo da ova knjiga u 43 ogleda daje opsežnu i sveobuhvatnu analizu hrvatske, i ne samo hrvatske političke, društvene, kulturne i intelektualne stvarnosti, onda nam je jasno zašto se ne može raditi o laganu štivu ni o sladoledu za djecu. Ipak, iako se radi o teškim temama, a Štahan spada u autore za čije tekstove ponekad treba i određeno predznanje, njegova naracija jako je daleko od dosade i sterilnosti. Različite teme Štahan obrađuje čitko i sa živom naracijom koja odaje njegovo primarno književno obrazovanje“, rekao je na početku svojega izlaganja Dijanović, a zatim se osvrnuo na izabrane oglede. „Sadržajno i stilski“, naveo je govornik, svaki je od tih ogleda „izbrušeni dragulj, koji i sedam ili osam godina nakon objavljivanja nije samo izraz duha vremena u kojem je pisan, nego i danas, 2025. godine, ima svoju svježinu i aktualnost“, a skupljeni i ukoričeni „postaju cjelovito promišljanje suvremene hrvatske i općenito zapadne društveno-političke zbilje“. „Oni čine cjelinu misaonoga otpora suvremenim ideološkim zabludama“, Štahan u njima „ogoljuje i delegitimira brojne nelogičnosti i pseudointelektualne konstrukcije i fantazmagorije“, dopunio je govornik, i staje „u obranu onih vrijednosti bez kojih nema zdrava društva“.

U zaključku, ocijenio je Dijanović, „Duševni sladoled nije štivo za one koji robuju dogmama, medijskim obrascima, cenzuri i autocenzuri – ono odiše autentičnom starčevićansko-matoševskom slobodarskom potkom… I doista – Duševni sladoled nas, barem nakratko, rashlađuje, ali još više oživljuje, pokreće i nadahnjuje. Pritom nas podsjeća na onu Ujevićevu 'kristalnu kocku vedrine' – jer duhovna borba, pa i ona najtvrđa, ne mora biti lišena ljepote.

Parafrazirajući Ortegu y Gasseta mogli bismo zaključiti: poslušajmo Štahana – jer on znade što govori. Kupimo knjigu, čitajmo ju, i dajmo ju drugima čitati. Takvi nas duševni sladoledi ne će udebljati, nego duhovno okrijepiti.“

A. Musić: Hoće li Štahan dio svojih vrijednosti uspjeti upogoniti na političkom polju?

Zanimljiv je uvid nazočnima ponudio politički analitičar Aleksandar Musić, ne samo u knjigu, kao što smo već spomenuli, nego u svoje mišljenje o njezinu autoru. „Oni koji o Matiji govore da je osvježenje na sceni: konzervativnoj, katoličkoj… kako god se zvala, ne čine mu dobro jer između njega i onoga što je bilo prije postoji velika razlika“, rekao je govornik, dodajući da je ta razlika vidljiva i kad se gleda na današnje krugove u koje se autora svrstava. Pokušao je ono po čemu se Štahan izdvaja, tj. po čemu ga je nemoguće svrstati u jednu skupinu, objasniti pomoću triju točaka: utemeljenje, djelovanje i mijenjanje.

Kad je riječ o utemeljenju, rekao je Musić, Štahana se ne može objasniti pojmovima kao što su desničar ili nacionalist; on je u političkom smislu starčevićanac, katkad blizak lijevim, katkad desnim promišljanjima; u vjerskom smislu on je katolik – bez onoga pridjeva „praktični“ jer je nepotreban; u geopolitičkom smislu on pripada zapadnomu civilizacijskomu krugu – bez iznimke, pa tako npr. i u pogledu ruske agresije na Ukrajinu oko koje postoje podijeljena mišljenja; a što se tiče izobrazbe, krasi ga široko formalno, ali i neformalno obrazovanje, on neprestano uči, čita knjige, piše…

I djelovanjem se Štahan izdvaja od skupina u koje ga se ubraja, smatra Musić. „U njemu vidim ono što ne vidim na sceni koja se njemu pripisuje“, rekao je govornik, posebno ističući njegov vedar duh, znatiželju, polemički nagon, stvaralačku narav…

Pitanje koje ostaje otvoreno povezano je s trećom točkom koju je spomenuo – mijenjanjem. „Zanima me hoće li Štahan dio svojih vrijednosti uspjeti upogoniti na političkom polju, kao savjetnik, autor programa ili sl.“, naveo je Musić jednu od mogućnosti kako bi osoba takve širine, intelekta i zalaganja mogla usmjeriti svoje djelovanje.

Što o tome misli autor knjige, na predstavljanju nismo uspjeli doznati. U svojem kratkom osvrtu objasnio je tematski okvir i vremenski raspon nastanka tekstova, želju da se pronađu obrasci koji se ponavljaju i načine sinteze, kao i nakanu da se istodobno postigne i aktualnost tekstova i njihova dugotrajnost, a katkad je to značilo i okrenuti naglavce uvriježene predodžbe. Pročitajmo!

(iš, hkv)