Zašlo Sunce bijakovsko

Umro je Petar Gudelj. Zašutjelo Podosoje, umaknuo hrvatski jezik između Zakona i poezije. Otišao svome dubu, svome grabu, sedam i pol mjeseci prije 92. Miholjdana. Živio je posljednjih godina u Dubravi Pušćanskoj, blisko geografski, ali daleko srcem od jugoslavenskoga i anacionalnoga Zagreba, kako mu je tepao. Petar Gudelj bio je ničiji. Nisu ga voljela oba krila iste Partije, prvo, originalno krilo jer je došao s kćeri 1990. iz Beograda, osjetio podosojsku vatru i manduševačku vodu pa im se priklonio. Drugo ga krilo ne volješe jer nije ostao uz „svoje“. Pokušavaše ga pripitomiti u ovih trideset i pet ljeta, ali nije išlo. Ostao je iznad podjela, izvan dnevnopolitičkih svjetova. Posipat će ovih dana i njega i sebe pepelom glavna struja, ali nikada od Petra ne će skrojiti Hrvata po vlastitoj jugoslavenskoj mjeri, jer bijaše Gudelj čist u domoljublju, precizan u dijagnozama tzv. regionske kulture i medija.

Nije pritom bježao od svoje sudbine, podosojske, beogradske, zapadnokolodvorske, zaprešićke, imotske, kako god ju nazvali. Nije bježao od „Zmije mladoženje“, hodeći „Za svojim pjesmama“ od rodne Bijakove, od planinarenja koje počinje najtežom stopom – svladavanjem jezika upijenoga s mlijekom majčinim.

Zalud „krste“ Petra Gudelja oni kojima je imaginarna domovina Božjih sinova, zalud podjeljuju „sakramente“ oni sa štolama svevladara. Petar Gudelj bio je svoj. I točka. Bez „tačke“. Potpisniku ovih redaka napomenuo je da su podosojska gumna obilježena njegovim traganjem za hrvatskim, i ni jednim drugim jezikom „naših naroda i narodnosti“. Ne će i nije ušao u čitanke po političkoj korektnosti i dodvoravanju, a mogao je. Tek, bit će vazda sadašnjost onima koji dulje i bolje pamte od onih kojima je jezik sredstvo doprijeti do 22 milijuna „čitalaca“ i sveopćih dušobrižnika, do onih koji se prilagođavaju vremenu i prostoru.

On, Petar Gudelj, skupio je u predvečerje Domovinskoga rata svoj jastuk u Srbiji kad mu je bilo najmekše, pred suprugom koja je htjela od njega učiniti Srbina toliko koliko on nju nikada nije poželio učiniti Hrvaticom. Njegova je to i zapisana misao. Prihvatio je usud kao što je, jednom u bezvremenu, gledao život u srpskoj zgradi bez zahoda, napravljenoj po malograđanskoj mjeri da se istakne svojom „neprevaziđenom gospoštinom“. Pobjegao je od velikosrpskoga Beograda 1990. kao što se izmaknuo od jugoslavenskoga Gornjega grada dvijetisućitih, bježao je što dalje od jezika kojemu nije znao riječi, što dalje od ljudi koji ne spoznaše što Gudelj mnjaše svojim pjesmama. Koje nam valja iznova čitati kao vječnu popudbinu.

Kako je stihovima predvidio „Europu na tenku“ dvije godine prije pada Berlinskoga zida, tako je poslije ostao daleko od srpskih medijskih mogula i hrvatskih gospodara kulture. Mučio se s izdavačem „Školskom knjigom“ da lekture i korekture njegovih pjesama budu ako treba i osamdeset puta popravljane, jer nakon osamdesete korekture pogrješka je najčešće u naslovu – tako je govorio Gudelj. I što tu mogu glasovi jugoslavenskih apologeta, prizivatelja umrlih savjesti, što mogu učiniti nesretni ljudi ove samoukidajuće države (da posudim pojam Davora Dijanovića), što poeziji mogu nauditi oni koji dijele na desne i lijeve ovu jednopartijsku državu koja odavno ne pokapa pjesnike kako zaslužuju. Ili se možda ipak iznenadimo na posljednjem ispraćaju Gudelja s krematorijskoga trga u Zagrebu 18. veljače A. D. 2025. u 13.20.

Tražio je suznih očiju svoj komadić zemlje za pokop, usrećen što je na kraju imao dubravopušćanski komadić neba pred i pod sobom, jablane i topole, pisaći stol i pitanja koja nikada ne će biti odgovorena. Katkad je dobra šutnja veća i od najveće poezije, znao je kazivati Petar Gudelj, potpisujući svoje knjige mnogo većim flomasterom, nalivperom i fontom od Donalda Trumpa, svjestan gdje trupa i kamo dospijeva njegova riječ – do onih rijetkih koji će mu, zbog veličine, priznati postojanje. Jer je pročišćeni talent bio veći od njihovih podjela, jer je blagoslovljeni rad bio moćniji od ovovjekih škropitelja „Ruku, suza i čempresa“.

U zemlji kojoj je narativno Budimir Lončar veći mirotvorac od Vlade Gotovca, u državi koja medijski više poštuje Gorana Babića od Ivana Šretera (kojemu je ovaj prvi presudio pa se sklonio da ga ne upitaju ako zna što je bilo), u jeziku koji se andrićevskom diplomacijom pokušava prilagoditi svakomu i svemu, Petar Gudelj nije imao šanse. Jest, dobio je važna priznanja, nagrade koje su hranile (i) njegov ego (doduše, bez „Vladimira Nazora“ za životno djelo), ali nikada nije dobio potvrdu da slovo oživljava ptice, zmije i ribe. No nije ni trebalo potvrde za ono što čini svakim svojim stihom. I kada je ćirilicom kriknuo „Isus je sam“, i kada je latinicom „Munjama i narančama“ zaokružio „Sve što si donio iz planine“ i(li) poezijom u prozi „Goru oko dvora“, ostao je usamljenikom, prividno sretan zbog podosojskih poetskih večeri, željan leći svojim mrtvim tijelom uz rodnu grudu, da ga otpravi tamo gdje ga fizički onemoćala dugo nije bilo.

Nisam susreo upornijega hodočasnika, umornoga i otresitoga, ozbiljnoga i usredotočenoga, koji je od mladenačkih godina shvaćao da je poezija svetkovina (hrvatskoga) jezika i da tom hrvatskom neistomišljenici mogu puhnuti u neku stvar.

Nije volio ikoju sugestiju glede odgovora i tema, pokušavao je izgovarati rečenice kao da svako slovo mora biti poezija. I bi tako. To je bio pjesnički poziv Petra Gudelja, dostojanstveno proživljen od 29. rujna 1933. do 13. veljače Ljeta Gospodnjega 2025. Bogu hvala, uspio je u svojem naumu.

Neokrznut pred onima koji će pisati posvete a da ga nisu razumjeli. Neiščupan iz svojega hrvatskoga jezika, iz svoje hrvatske zemlje. U koju se predano vraća, smiren i pomiren.

Tomislav Šovagović

___________

U početku bijaše

U početku bijaše
lelujava i gola.

Lelujala stoljećima.
Tisućama godina.

Između stjenovitih zvijezda
i jadranskoga krša.

Dok nije ugledala tebe.

Tridesetih, dvadesetog stoljeća.
U Imoti.

Kraj bunara Radičevca,
dok si pojila ovce.

Bilo ti sedamnaest godina.

Utjelovi se u tvom tijelu.
Bi tijelom.

I tjelova među tijelima
dok ne ču glas:

-Vrati se u svoje bestjelesno
ime!

Munjopisi

Munje tvoga života.

Prva, koju si na čelu donio
s onoga svijeta.

Iz matere sinula i osvijetlila
ovaj svijet.

Zadnja, što će ti se ugasiti
u očima.

I sama te ostaviti, u mraku.

Munje što su snimale tvoj život.
Munjopisi tvoga života.

Koje ćeš, upisane
u jedan bakreni novčić,

vratiti pod jezikom
na onaj svijet.

(Petar Gudelj, iz zbirke „Zmija mladoženja“, Mala nakladnička kuća Sveti Jure, Baška Voda, 2007.)