Uz stogodišnjicu rođenja

MATO MARČINKO
(Hrastovica, 13. veljače 1925. – Zagreb, 31. siječnja 2010.)

Razgovor s Matom Marčinkom, književnikom i povjesnikom

Pobjeđuju oni koji oproste

U častohlepnom svijetu što čezne za slavom i žrtvuje ideale iluziji zemne besmrtnosti postoje ljudi što samozatajno prkose izopačenosti vremena. Naizgled neprimjetni u blještavilu javnosti, oni nose u sebi svjetlost koja ne gasne u smrti ili nemilosti, nego jednako gori kroz stoljeća i pokoljenja. Te ljudske krijesnice neslomiva su snaga svake vjere i naroda, siguran zalog njegova postojanja. Povijest ih ne će zabilježiti u debelim knjigama, poneki pravni spis potvrdit će da su bili očevi, majke, vojnici, misionari…, ali će njihovo stvarno djelovanje, često mučeništvo, ostati nepovratno pohranjeno u njihovim dušama. Samo njima najbliži, jer smo neizbježno svjedoci tuđih života, u njihovoj će tajni naći nadahnuća. A kad neke od njih, zbog posebne darovitosti, znanja ili hrabrosti, hirovita Pravednost ipak obdari priznanjem i hvalom javnosti, oni će skromno tvrditi da nisu zaslužni zbog primljenih darova Božje milosti.

Teške godine hrvatske prošlosti skrivaju mnogo takvih ljudi koji su se, služeći Domovini, odrekli sigurnosti i lagodnog života, iako svjesni da ne će doživjeti ostvarenje svojih ideala i da će njihov trud ostati nepoznat. I upravo ta najstrašnija žrtva, svjesno odricanje sebe, dokaz je njihove istinske veličine. Oni koji su ipak postali svjedoci čudesnog i bolnog rađanja hrvatske države, gotovi i sami jedva vjeruju stvarnosti nenadanog blagoslova. Prepoznat ćete ih po velikodušnom oprostu bivšim progoniteljima, po ruci pomirnici pruženoj bivšim suparnicima i po tihom dostojanstvu kojim podnose bol i neimaštinu. Za njih rodoljublje, žrtva, strpljenje, oprost i jedinstvo nisu fraze, oni vide budućnost trajniju od krhkog ljudskog vijeka. Živjeti uz takva čovjeka, učiti od njega, neprocjenjiv je dar. Vjerujem da će prijatelji Mate Marčinka, odnosno književnika T. J. H. Mara i povjesnika Tomislava Heresa, potvrditi da je i on takav čovjek.

U povodu objave druge zbirke proze Drvo života i drvo smrti, u izdanju HKD Sv. Ćirila i Metoda, razgovarali smo s gospodinom Marčinkom o njegovom životu i radu.

- Rođen sam 1925. godine u Hrastovici, kraj Petrinje, u obitelji s troje djece. Moji roditelji nisu bili dovoljno imućni da bi me mogli školovati, ali je na moju sreću u Hrastovici bio župnik pokojni Vilim Cecelja. On ne samo da je meni ostao u uspomeni kao najbolji čovjek što sam ga ikada upoznao, nego se o njemu poslije smrti pisalo kao o svecu, kakav je i bio! Meni je omogućio da se odem školovati u Zagreb. Završio sam prvih pet razreda gimnazije u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati, koja je onda bila s pravom javnosti, a zatim sam se upisao u I. klasičnu gimnaziju u Kranjčevićevoj ulici. Maturirao sam godine 1944. Iako nisam imao osobitog smisla za pravo, upisao sam se na Pravni fakultet jer je bilo predviđeno da bih poslije imao ići u diplomatsku školu. Nas đake koji smo maturirali i upisali studij nisu slali u vojničke postrojbe koje su ratovale, nego su nam omogućili da svoju vojnu obvezu odslužimo u posebnoj prosvjetnoj bojni i istodobno nastavimo studij. Odslušao sam prvu godinu prava, a onda se 1945. dogodilo ono što se dogodilo. Mi đaci također smo se povlačili. Ja sam tada bio baš obolio na pluća i bio sam u bolnici. Jedan je vlak imao odvesti ranjenike u Austriju, kako se tada mislilo, pa je nekolicina nas iz te bolnice pošla s njima prema Celju i Mariboru. Međutim, kad smo došli pred Maribor, slovenski su partizani već sve tamo zauzeli i vlak se morao vratiti u Celje. Pod visokom temperaturom išao sam pješice do Blajburškog polja. Tamo sam doživio neobičan susret s pjesnikom Vinkom Kosom. Englezi su naredili vojsci da preda oružje, a nama civilima da se svrstamo u četveroredove. Rekli su da će nas prevesti u njihove logore u Austriji, što je dakako bila prevara. Našlo se nas nekoliko poznatih, među njima i Kos, kojega ja osobno do tada nisam poznavao, iako sam ga vrlo cijenio kao pjesnika. On i još dvojica imali su zemljopisne karte, a već su sumnjali da nešto nije u redu, pa su odlučili pokušati naći put prema šumi, kako bismo se mogli izvući iza leđa Englezima. Ostala četvorica trebalo je da čuvaju stvari na tom mjestu dok se oni ne vrate po nas. No u međuvremenu je započeo nagli pokret vojske i civila, nas su potjerali da ostavimo stvari i idemo. I tako smo se rastali. Poslije nikako nisam mogao doznati što se dogodilo Kosu. Nedavno sam upoznao njegovu obitelj, pa su mi rekli da ima dvadeset verzija njegove smrti. Ja sam demantirao onu da je poginuo na Blajburškom polju kad su strojnicama pucali po nama, jer sam to i ja preživio i tek poslije ga susreo. Bilo kako bilo, Vinko Kos svakako je Blajburška žrtva.

S OVU STRANU DOBRA I ZLA

Od Dravograda do Maribora ima gotovo stotinu kilometara, a put ide uglavnom niz Dravu. Gonili su nas na trčanje, iako su tu uglavnom bile žene, djeca i civili. Tko nije mogao izdržati ili je skrenuo s puta, toga su ubijali. Ubijali su i na samom mostu, i toliko je bilo tijela da ih rijeka nije mogla odnijeti, nego se kraj mosta napravila kao jedna piramida koja je virila iznad vode. Mene je opet spasila, ne znam, milost Božja, čudo je kako čovjek preživi! Na mostu me zgrabio jedan partizan, htio me valjda zaklati i svakako baciti u Dravu. U to se našao neki oficir (namjerno ne kažem „časnik“) po govoru vjerojatno Splićanin, i rekao: „Ma, pusti ga, ima vremena. Doći će on na red, nemoj ga sad!“ Što se u njemu dogodilo, to je teško danas reći. Ali me u taj čas spasio!

Moje se stanje jako pogoršavalo. Mislio sam da ne ću uspjeti, da ću isto negdje skrenuti… Već čovjeku dođe da najradije skrene pa da se to završi! No onda su naišla neka kola sa ženama i djecom, na koja su stavili crveni križ da ih pokušaju spasiti. Vidjeli su kako ja posrćem, uvukli su me u ta kola i dobro pokrili da me sakriju. Pred Mariborom su me partizani pronašli u kolima, skinuli mi prsten, sat i odjeću, te mi dali nekakvu englesku bluzu i poderane hlače. U Mariboru su nas dočekali dvoredovi gdje su nas tukli toljagama, a zatim su nas smjestili u logor u srušenoj gimnaziji. Bio sam već gotovo potpuno u nesvjestici. Našla se opet neka zarobljenica bolničarka, koja je bila pratila naše ranjenike prije no što su ih sve pobili. Dozvala je liječnika koji mi je dao nekakvu tabletu. To me vratilo. Bilo mi je krivo, jer sam sanjao kako me anđeli nose u nebo!

 Vi ste to opisali u jednoj priči iz prve zbirke S ovu stranu dobra i zla, koja je izašla godine 1982. u Zagrebu. Iako su često djelovale kao fantazija, Vaše je priče zapravo trebalo znati čitati!

- Da, u tim svojim pričama, da ih tako nazovem, iskoristio sam i neke svoje doživljaje, iako mi to nije bio cilj. Htio sam prikazati sudbinu svih, ne samo svoju! Dakako, mogao sam opisati samo jedan mali djelić tih strahota. U ono vrijeme, kad je izašla prva zbirka, nisam mogao izravno spomenuti Bleiburg i Križni put. Ne zbog toga što bih se ja bojao, nego se ne bi moglo tiskati. Ali svi koji su to proživjeli, ili su znali od svojih obitelji, prepoznali su točno o čemu govorim i javljali su mi se. U ovoj zbirci Drvo života i drvo smrti već sam izravniji.

U Mariboru su svakog drugog ili trećeg ubijali. Bez odabira, u noći, i nitko nije znao kako se tko zove. Kako je prstom pokazano, tako su odvodili. Mi koji smo preživjeli, do Zagreba smo došli vlakom. Smjestili su nas u logor u Prečkom, gdje je također pobijeno mnogo ljudi. Odatle do Bjelovara pješačili smo, pa opet od Bjelovara do Zagreba, pa od Zagreba do Petrinje, gdje sam konačno završio svoj Križni put. Kažem, dosta toga sam opisao, iako ne da bih isticao sebe, nego samo da prikažem te strahote.

No, kraj sveg zla što sam ga proživio još uvijek imam… dobro, ne ću to nazvati iluzijom, ali vjerujem da dobro još uvijek opstoji na ovom svijetu. Tako sam opisao i onaj prizor gdje smo prolazili kroz jedno selo prije Bjelovara. Dočekale su nas žene s košarama svježe ispečenog kruha, čekajući i svoje sinove. Bili smo sami đaci, krenulo nas je iz Zagreba 700, a bolje da ne govorim koliko nas je došlo! Žene su nam htjele dati kruha, ali su ih pratitelji kundacima grubo odbijali. A onda jedan partizan koji je bio na začelju uzme jedan kruh iz košare i brzo ga gurne među nas, da ga drugi ne vide jer bi ga ubili. I u onom strašnom zlu, i poslije, uvijek mi je to bio gest kao znak da još postoji čovjek.

Preživjeli ste Križni put, ali Vaše nevolje nisu završile.

- Nisu, na žalost. Kad sam se vratio, otišao sam u Zagreb, na pregled kod vrlo ugodnog specijaliste za pluća, sveučilišnog profesora. Rekao mi je da ih je bolest tako zahvatila da nema više od tri mjeseca života i neka idem kući i pišem oporuku. Hrastovicu je okupirala OZNA, koja je, tobože, hvatala križare (mladiće koji se nisu htjeli predati nego su se skrivali po šumama i vjerovali da još mogu pobijediti), ali je uglavnom ubijala. Neko sam se vrijeme skrivao kod rođaka u današnjem Brijestu, a kad je najgore prošlo, vratio sam se kući, čekajući ta tri mjeseca da umrem. No kako je rok prošao, a ja nisam umro, otišao sam u Petrinju pokojnom dr. Matiji Peraku, kojem su po kazni dodijelili provinciju umjesto predviđene sveučilišne karijere. I on je, naime, bio hrvatski vojnik i prošao je Križni put. Pregledao me i potvrdio da je stanje strašno, ali se užasnuo nad neozbiljnošću onog doktora. Nije mi htio davati lažne nade, ali je obećao sve učiniti. I eto, ostao sam živ!

Svjedodžbu mi namjerno tada nisu htjeli dati, pa sam se tek 1948. mogao ponovno upisati na fakultet. Želio sam na Filozofskom studirati povijest umjetnosti, ali mi nisu dopustili. Nama s „crne liste“ dopustili su samo upis na Pravni fakultet, jer su vjerovali da će se taj fakultet u komunizmu ukinuti. U najbržem mogućem roku završio sam i poslije radio pravne poslove u poduzećima. To me zapravo i prehranilo. Da sam studirao povijest umjetnosti, ja ne bih htio to marksistički primjenjivati i pisati na taj način!

IZGUBLJENI RUKOPISI

Tragični događaji 1945. promijenili su i Vašu, da tako kažem, književnu karijeru. Što se zapravo dogodilo?

- Počeo sam objavljivati s 15 godina u školskim časopisima. U Flores Iuventitis izašao mi je tekst na latinskom jeziku, a u Zumbulima humoreska. Godinu dana poslije u Ogledima, kojima je bio urednik današnji biskup Đuro Kokša, tiskana mi je prva pjesma pod pseudonimom Tomislav Heres. Ni sam više ne znam zašto sam izabrao taj pseudonim, jer sam sve drugo objavljivao pod vlastitim imenom. Te mladenačke pjesme izlazile su uglavnom u Hrvatskoj straži, Hrvatskoj mladosti i nekim drugim časopisima.

Za pjesništvo nije dostatan talent, treba ga učiti u tehničkom smislu i to od dobrih profesora. A ja sam imao iznimnu sreću da su mi profesori bili najbolji koje se tada u čitavoj Hrvatskoj moglo imati! Dušan Žanko, poznati mariolog koji je sastavio našu prvu antologiju marijanske lirike, a bio je također intendant Hrvatskog narodnog kazališta, poučavao me intendantskim poslovima misleći da ću ga možda jednog dana naslijediti jer me kazalište zanimalo. Petar Grgec oduševljavao nas je za najbolje grčke pjesnike. Mate Ujević prikupljao je narodne pjesme i počeo raditi na Hrvatskoj enciklopediji, pa nas je upućivao u svoj rad. Pavao Tijan bio je najzaslužniji za Hrvatsku enciklopediju, a poslije Španjolsku i vatikansku Katoličku enciklopediju. Jeronim Korner, ugledni pjesnik i najbolji recitator što smo ga ikada imali, recitirao nam je pjesme na talijanskom. Ljubo Maraković naučio me da se suzdržim od prevelike opširnosti u pisanju, kojoj sam sklon. Profesor Arhanić, urednik Hrvatske mladosti, bio je doista neobičan. Dva njegova romana bila su na indeksu
Crkve, a da nikome nikada nije bilo jasno zašto – ta bio je profesor u sjemeništu! On je autor francusko-hrvatskog riječnika, koji se po kvaliteti i dalje drži najboljim, a također se još služe i njegovom knjigom o gospodarstvu. Nikada ne ću zaboraviti kako me pronašao onog dana kada smo se povlačili i silom mi dao kune da mi bude u putu, tvrdeći kako ćemo se za petnaest dana vratiti! Poslije me opet pronašao u bolnici u Petrinji, pa mi je poslao neki paket i čajeve, jer je bio i vrhunski stručnjak za ljekovito bilje.

Kada sam godine 1944. dobio državnu nagradu za pjesmu, porastao mi je, bumo rekli, „ugled“. Kruno Krstić, urednik kulturne rubrike Hrvatskog naroda, posebno je pratio moje pisanje i objavljivao mi pjesme. Također i Marko Čović, ravnatelj Hrvatskog naroda, i Dušan Žanko. I nikad se nisam tako veselio kao kad su mi objavili pjesmu u Hrvatskoj reviji, koju su uređivali Olinko Delorko i Branimir Livadić-Wiesner. Nažalost, bio je to i posljednji broj Hrvatske revije. Trebala mi je izaći zbirka pjesama u izdanju Matice hrvatske, sve je već bilo spremno za tisak, kada se dogodilo… I ne samo što mi nije izašlo, što bi meni jako mnogo značilo da mi u 19. godini izda knjigu Matica hrvatska, nego su sve te pjesme izgubljene! Naime, ja ne pamtim ono što sam napisao. Možda tek poneki naslov, drugo ne – i meni je tu totalni prekid! Tek nakon petnaestak godina mogao sam doći u Sveučilišnu knjižnicu i iz časopisa ispisati objavljene pjesme. Ali one koje su bile izabrane za tisak bile su svakako najbolje, a ja se ne sjećam ni jednog stiha! I tek tada sam shvatio Šopa koji je isto tako izgubio kovčeg pun rukopisa u vlaku na putu iz Beograda u Zagreb godine 1941., poslije uvijek spominjući da to ne može prežaliti.

Ponovno sam počeo pisati već 1945., ali nisam znao odakle bih počeo. Nisam imao nikakva uvida u svoj dotadašnji rad. Već ujesen iste godine zvali su me da surađujem u centralnom listu Mladost, koji je bio za čitavu Jugoslaviju i izlazio u Beogradu. Da sam prihvatio, bio bih danas valjda akademik, ali mi tako nešto nije ni palo na pamet! Dapače, odlučio sam da ne ću objavljivati nigdje gdje izlazi Titova slika. Sâm sam nakon nekoliko godina napravio zbirku pjesama u deset primjeraka, tzv. „samizdat“, Razgovor čovjeka sa smrću pod pseudonimom A. Marus (što znači Žuhki) i podijelio prijateljima. Drugu takvu zbirku Jutro mrtvih čvoraka pod pseudonimom Trpimir Juranić Mar napravio sam 1963. godine, a godine 1970. Hrvatska obnovljena pod pseudonimom Horoathos Harahuvat. Ona je na neki način dospjela do Vinka Nikolića koji je u jubilarnim brojevima Hrvatske revije 1970. i 1975. godine iz nje objavio po ciklus pjesama. Ja sam to sasvim slučajno doznao tek mnogo kasnije. Matica hrvatska ponovno je 1971. godine primila rukopis za jednu moju zbirku pjesama, ali je i on nestao. Malo je nedostajalo da 1972. nisam ostao bez još jedne zbirke! No opet se među petoricom što su mi došli u premetačinu stana našao jedan mladi Hrvat koji je svoj posao obavljao namjerno površno. Već je imao u rukama taj rukopis uglavnom rodoljubnih pjesama, malo ga je prelistao i vratio u ormarić govoreći kako ništa nije našao. Kasnije je fra Lasić, suradnik Dominika Mandića, odnio taj rukopis u Rim gdje mi je ZIRAL godine 1975. izdao zbirku Povratak ptice pod pseudonimom Mate Juranić.

PJESMA KOJA RUŠI DRŽAVU

Ovo je prva knjiga koju ste objavili pod svojim pravim imenom i prezimenom. Odakle i zašto toliki pseudonimi?

- Kad su me zatvorili 1952. ne znam koji put, uzeli su mi sve rukopise i nikad mi ih nisu vratili, iako sam to uporno tražio. Sve do Titove smrti, zapravo do nove hrvatske države, svako malo išao sam u „preventivne“ zatvore. Zato sam odlučio stavljati pseudonime na te samizdate, u nadi da će se bar nešto sačuvati. Juranić sam sastavio u čast svojih roditelja, Juraja i Ane; Trpimir po kralju Trpimiru, Mar je početak Marčinka. T. J. H. Mar je kombinacija pseudonima, a Tomislav Heres je prvi pseudonim, kojeg sam se poslije sjetio. Ta posljednja dva na kraju sam i zadržao. Sad se pitam nisam li pogriješio što sam se pojavio pod pravim imenom, jer dolazim u komične situacije kad me ljudi zamjenjuju s onim televizijskim Marčinkom!

No, bez obzira na pseudonime, jedna Vas je pjesma ipak stajala zatvora!

- Kao što sam već rekao, sve to vrijeme nisam htio ovdje objavljivati. Međutim, kad je godine 1968. HKD Sv. Ćirila i Metoda izdalo zbornik Marulić, pokojni pjesnik Ton Smerdel, koji mi je bio profesor u gimnaziji i kojemu sam davao svoje rukopise na čitanje, bez mog je znanja uvrstio u zbornik nekoliko mojih pjesama pod pseudonimom Matko Maronić. I tako sam počeo objavljivati u Maruliću, a zatim i u drugim hrvatskim katoličkim časopisima. U povodu proslave Nikole Tavelića napisao sam godine 1969., opet pod pseudonimom Matko Maronić, na temelju povijesnih izvora neku vrstu prozno – pjesničke monografije o njegovu životu. Kao zaključna pjesma monografije bila je „Hrvatska molitva“. Kako se ipak nije moglo tiskati u cjelini, kako smo planirali, dijelovi tog rada objavljeni su potkraj 1971. u Glasniku Nikole Tavelića, koji je izlazio u Sinju. Među njima bila je i ta završna pjesma. Taj broj Glasnika normalno je prošao cenzuru, nitko se nije ništa bunio. Ali već u siječnju sljedeće godine došla su po mene petorica, zgrabili me i odveli u zatvor. Ništa nisu rekli, ni kako ni zašto, a tako su se ponašali da sam pomislio da će me ubiti na putu u Split! Uhvatili su i urednika Glasnika, kao i pokojnog fra Krstu Kržanića, koji je pjesme predao uredniku. Optužili su me za rušenje države, za što je bila predviđena i smrtna kazna. Sudac je bio neki musliman. Moram priznati da se korektno ponašao prema meni i poslije pomagao mojoj ženi da me posjećuje u zatvoru. Rekao sam mu: ako mogu pjesmom srušiti državu, pristajem na smrt. I on se nasmijao, pa je optužba promijenjena u neprijateljsku propagandu. Kako je nakon Karađorđeva svaki grad morao imati neko veliko suđenje, čini se da su mislili u Splitu napraviti veliku aferu: tajne organizacije, fratarsko-katolička urota, nekakvi pravnici i ne znam što! A onda su ustanovili da se mi i ne poznajemo (dakako, nisam im rekao da poznam fra Krstu), pa im je to palo u vodu. No poslije smo doznali da je taj broj lista, inače male naklade, prodan u nevjerojatnoj količini, da je pjesma prevođena na strane jezike, da je u novinama iz rodnog mjesta pape Ivana XXIII. objavljen talijanski prijevod pjesme i napis o suđenju… I tako su, valjda da pokažu budnost, napravili nepotreban spektakl od dva dana. Kad su shvatili pogrešku, više nas nisu mogli samo pustiti, pa su urednika osudili uvjetno, a mene na godinu dana zatvora u Staroj Gradiški.

GODINA VRBE

Doživio sam Gradišku strašnom, ne svoju, nego drugih, kad sam jedan dan promatrao golemu vrbu koja se vidjela s našeg odjela. Ja sam došao u rano proljeće, počela se pomalo zeleniti, i mislio sam si: doći će ljeto, pa jesen, pa će joj otpasti lišće i kad još bude golo stablo ja ću izaći. Činilo mi se to strašno. No onda sam shvatio da je to sitnica prema patnjama drugih. Naime, poslije sam govorio onima koje sam zatekao tamo te svoje misli, a jedan mi kaže: „Eto vidiš, onu vrbu sam ti ja sadio!“ I tad se meni javila strahota NJIHOVIH sudbina. Bilo je tamo mladića koji su još 1945. osuđeni na smrt pa su pomilovani na 20 i više godina zatvora. Teško je zamisliti tu atmosferu, strašno su trpili. Neki su bili u ledenim samicama po dvije, tri godine. Uglavnom svi koji su preživjeli, a bilo je vrlo mladih ljudi, izašli su bolesni i invalidi. Moja godina bila je u usporedbi s njihovim vrlo kratka! No vratila mi se bolest na plućima. Da se moja žena na različite načine nije domišljala kako da mi „prošverca“ vitaminske tablete, pitanje je bih li preživio u onim uvjetima!

Kad sam izašao iz zatvora, dugo se nisam mogao zaposliti. Na četrdesetak mjesta su me primili kad sam se javio na natječaj, ali kad bih donio radnu knjižicu, vidjeli su da sam bio u zatvoru i odbili me. Konačno sam, zahvaljujući nekim prijateljima, dobio posao u Industrijskom projektnom zavodu, gdje sam ostao do mirovine.

Kad me već pjesma dovela u zatvor, rekoh sebi, nema druge nego baš sad objavljivati. Osim u Maruliću, pisao sam u zbornicima Poljica, Kršni zavičaj, Majka, u časopisu Marija, Naša ognjišta (odnosno Sveta baština), kalendaru Danica i drugim. U ono vrijeme nismo mogli dobiti dotacije, pa sam sâm platio tiskanje dviju zbirki pjesama Mjesečev zavičaj (1979.) i Noćurci u krajoliku (1981.), te zbirku proze S ovu stranu dobra i zla (1982.) u izdanju HKD Sv. Ćirila i Metoda. U travnju 1988. izvedeno mi je u splitskoj crkvi Gospe od Dobriča Skazanje o mučenicima. Iste je godine uvrštena moja pjesma u antologiju marijanske lirike Duša duše Hrvatske, a dvije godine prije u zbirku pjesničkih recitacija Poezija zajedničkoj radosti.

Vaša rodna Hrastovica danas je okupirano i spaljeno selo. A upravo ujesen 1991. izašla je Vaša knjiga o Hrastovici!

- Da, nedavno smo dobili snimke od UNPROFOR-a. Mjesto je potpuno uništeno, crkva je porušena toliko da su čak i brežuljak na kojem je stajala prerovali, da ne ostane ni traga gdje je bila crkva! Ujesen godine 1591. Hrastovica je pala pod Turke. Mjesto je bilo tada sijelo kapetanije, kraj tvrđave je bio franjevački samostan. Turci su je dugo napadali, a kad su je napokon osvojili, sve su spalili i povješali fratre. Posljednjih se godina mladi župnik Vlado Košić mnogo trudio, čak je odustao od studija u Rimu da bi obnovio župnu crkvu koja je i za II. svjetskog rata bila oštećena. I tada su je rušili isti ljudi, iz istih okolnih sela, samo su se skrivali pod zvijezdom petokrakom! Pripremali smo veliku proslavu na Bartolovo, 24. kolovoza, povodom 150. obljetnice izgradnje crkve i 400. obljetnice pada mjesta pod Turke. Sve je bilo priređeno, knjiga je bila u tisku, kad su pale prve granate i ja sam još uspio dodati te prve događaje. Hrastovica je pala sredinom rujna, dakle baš kao prije 400 godina. Ima u tome strašne simbolike!

IRANSKA TEORIJA

Velik dio svog rada posvetili ste povijesti, posebno tzv. iranskoj teoriji o podrijetlu Hrvata. Što Vas je potaklo da se time počnete baviti?

- Moj otac je jako volio povijest i pretpostavljam da sam tu ljubav naslijedio od njega. Osim toga, Hrastovica je gotovo natopljena poviješću i ja sam se od najmanjih nogu šuljao kroz te ruševine i skupljao različite povijesne priče o njima. No nisam se time posebno bavio. U Staroj Gradiški bilo je dosta mladića, političkih kažnjenika, koji nisu dospjeli završiti gimnaziju. Stoga su nas starije molili da ih poučavamo. Shvatili su da dosta znam o povijesti, pa su tražili da im o tome govorim, posebno najstariju povijest, čak i iransku teoriju. Naravno, morali smo se dobro skrivati od „cinkaroša“! Kad sam izašao, shvatio sam da mladi nemaju pojma o hrvatskoj povijesti. U školi su učili samo NOB i slično. To me potaknulo da započnem pisati, upravo radi mladih. Zahvaljujući don Frani Mihanoviću, koji mi je omogućio stranice u Poljicima, časopisu poljičkog dekanata, mogao sam tu ideju i ostvariti. Mnogi su se bunili, to je bio lokalni časopis, pa što ja sad tu pišem nekakve teorije, ali se on nije dao smesti. Bio je to i rizik, jer su nas često napadali u Večernjim novostima, Vjesniku, Ninu, Oku, posebno Goran Babić u beogradskim novinama, ali smo mi uporno nastavili. Poljica su se počela čitati i u Zagrebu, mnogi su se zainteresirali. Fra Ferdo Vlašić omogućio mi je da u Svetoj baštini kroz opću povijest bosanske crkve umiješam i dosta druge hrvatske povijesti. I kad bih pisao o najstarijoj povijesti, glagoljici itd., ja bih se zalijetao u novije vrijeme da bih dao što više. Sada u Tomislavu izlazi treća takva serija, o kralju Tomislavu. Knjigu još nisam uspio izdati, iako imam dosta materijala, ali su mi Marulić i Poljica uvijek izdali poseban separat, kao što je Od Irana do Jadrana. Vani su često tražili te moje radove, mnogi su i doktorirali na njima, npr. u Kanadi. U Poljskoj su me citirali u raspravi o Zakarpatskoj Hrvatskoj, pa su me čak smjestili uz Hauptmana i Sakača.

Naravno, ja nisam izmislio ništa novo, nego sam prihvatio Hauptmanovu, Sakačevu i kasnije Grubišićevu teoriju da je pradomovina Hrvata bila u Iranu (danas su to Iran i Afganistan), odakle su raznim selidbama došli do Crnog mora i zatim na Karpate. Tamo je nastala Velika ili Bijela Hrvatska, koju spominje Porfirogenet, i odatle su se doselili u današnju domovinu. Ti stari Hrvati imali su svoju kulturu, jezik i pismo iz kojeg se poslije razvila glagoljica. Sam sebi stavio sam u zadatak da tu teoriju populariziram i dam neku sintezu dotadašnjih otkrića. No u međuvremenu su se pojavila mnoga nova otkrića, koja sam dodavao i razjašnjavao nejasna mjesta. Nikad nisam unaprijed tvrdio da je iranska teorija točna i tražio dokaze, nego upravo suprotno. Išao sam kamo me vodio neki dokaz i to sam prihvaćao. Tako je otkriveno da je u Mezopotamiji u 15. st. prije Krista bila snažna hrvatska država, koja se zvala Hurvatska država, i da su se ti Huravati ili Hurvati tamo doselili koncem 3. i početkom 2. tisućljeća prije Krista. Mislim da sam završio s tim. Sad ću to prepustiti mladima da dalje istražuju!

Dugo ste bili osamljeni na tom području. Sada imamo skupinu ljudi koja se njome bavi. Kakav je odnos „službene“ povijesti prema vašim teorijama?

- Dugo su vremena pokušavali nijekati iransku teoriju, iako je brzo napuštena ideja da je Hrvatsko ime slavenskog podrijetla. Nedavno je profesor Katičić, najveći autoritet danas u jezikoslovlju, potvrdio da su sasvim sigurno imena petorice braće i dvije sestre neslavenska, vjerojatno iranska. I profesor dr. Kale, poznati kulturolog, prihvaća iransku teoriju. No službena je povijest odbacivala iransku teoriju, iako su Hauptman i Sakač bili vrlo ugledni povjesnici.

Sada je osnovano Društvo za proučavanje etnogeneze hrvatskog naroda. Zanimljivo je da su ga potakli ljudi iz Instituta Ruđer Bošković, a ne povjesničari. Valjda se povjesničari drže svoga, a i teško je priznati da si cijeli život naučavao nešto, što se sada pokazuje neutemeljenim! Skupili su se dakle ljudi iz raznih struka koje zanima etnogeneza, pa su pozvali i mene, budući da sam od prošlog rata do ove nove države jedini u zemlji sustavno pisao o iranskoj teoriji. Predsjednik Društva je prof. Košćak, a ja sam jedan od potpredsjednika.  Ministarstvo znanosti prihvatilo je naš program. Za sada nam je nešto malo pomoglo da možemo nabaviti tehničke stvari potrebne za rad. Ima dakako i drugih teorija, pa je Školska knjiga odlučila izdati zbornik u kojem će ih sve skupiti, da vidimo dokle smo stigli. Prije toga su zatražili da svatko napravi sažetak svog rada, za „probnu“ knjižicu. Uglavnom, kažem, iranska teorija ima najviše pobornika i počinje se i službeno prihvaćati.

PESIMIZAM I NADA

Pišete često o mračnim, gorkim stvarima. No Vi ste i vjernik, pjesnik-povjesnik koji opisuje svetišta, posebno Marijina. Što Vam je značila vjera kroz sve tegobne godine?

- Moglo bi se reći da je moja poezija pesimistička. Ali to nije sumnja u nadnaravne, transcedentalne vrijednosti, nego pesimizam u čovjeka. Opaža se to od mojih prvih pjesama, poslije potencirano mojim doživljajima: Križnim putem, komunističkim poretkom, u kojem smo svi patili, ne samo ja. Za mene se srušio jedan svijet, država koju sam volio i za koju je moj brat poginuo. Meni je vjera dala snagu da prevladam taj pesimizam, da nađem nadu, i to ne onu Nadu koju svi očekujemo na drugom svijetu, nego još ovdje. Vraćala mi je vjeru u čovjeka, da ima i među ljudima ljudi. I u onim najstrašnijim trenucima kad smo izgubili državu, slobodu, sve ono što smo cijenili, sve naše vrijednosti, u vjeri sam našao nadu da ćemo sve to jednog dana vratiti. Moj vjerski odgoj, ono što je usađeno u mene, ja nikada, ni za najstrašnijih doživljaja, nisam izgubio. I kad sam sumnjao u čovjeka, Bog i kršćanske vrijednosti nisu bile poljuljane. I to se također vidi u mom pisanju. Pitao sam se katkad ne griješim li u umjetničkom smislu što „silom“ unosim svjetlu, optimističnu notu nade u svoja djela. Međutim, shvatio sam da to iz mene izvire spontano.

I evo, Vaša je nada bila opravdana. Što Vam znači nova hrvatska država?

- Uvijek sam vjerovao, govorio i pisao da bez svoje države ni jedan narod ne može ostvariti slobodu i demokraciju. Vjerovao sam da će i Hrvati jednog dana imati svoju državu, ali se nisam usudio nadati da će to biti za mog života. A kad smo konačno došli do svoje države, pitao sam se: „Bože, zar sam zaslužio da i to doživim?!“ Za mene je to bio doživljaj koji se ne da ni s čim usporediti, bez obzira na ovo što se događa, što je teško, što se još nismo potpuno oslobodili. Kao pripadnik hrvatskog naroda, beskrajno sam sretan. A i osobno, moram priznati, drago mi je što znam da ne ću više svaki čas u zatvor! Osim tog olakšanja, sada mogu objavljivati i ono što je prije teško išlo.

Ne smijemo misliti da je sve gotovo, sve svjetlo. Morat ćemo uložiti još silne napore, posebno mladi, jer mladi moraju stvoriti budućnost naše države. Oni moraju i oživjeti ono što zovemo „duhovnom obnovom“. Ne smijemo zaboraviti da smo 50 godina živjeli u sustavu koji je obezvrijedio i pogazio svaku vrijednost, i ljudsku i kršćansku. A tako su odgojeni čitavi naraštaji. Ipak, upravo mladi u koje smo mi često sumnjali znajući kako su odgajani, napravili su čudo, stvorili i obranili tu državu. I ne samo to. Obranili su nas kao narod, jer smo bili u velikoj opasnosti, koje još potpuno nismo svjesni, da kao narod jednostavno nestanemo.

Išli su hrabro u smrt i dali nam najsvjetliji primjer o tome kako se treba boriti. Radi njih ne smijemo nikada odustati! Najhitniji nam je zadatak da im dostojno pomognemo. Mislim da su otvorene sve mogućnosti, i uz pomoć starijih, mladi mogu s vjerom, nadom i ljubavlju savladati sve teškoće. Konačni će pobjednici biti oni koji će, nikad ne zaboravljajući zlo i neprestano se boreći protiv njega, imati snage da oproste.

Gospodine Marčinko, hvala Vam na razgovoru!

Iva Čuvalo
MI LIST MLADIH, svibanj 1993., GODINA XVII, broj 5

__________

Povezano

V. Lončarević: Hrvatska molitva Mate Marčinka