U Klovićevim dvorima u Zagrebu 18. travnja 2024. svečano je otvorena izložba Josip Botteri Dini – Retrospektiva. Autori izložbe i tekstova u katalogu su povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić i kustosice Klovićevih dvora Koraljka Jurčec Kos i Anamarija Komesarović. Podsjećamo na najavni tekst u kojem smo pisali o izložbi (v. TEKST), a ovdje donosimo govor akademskoga slikara Josipa Botterija Dinija na otvorenju izložbe. (hkv)

Govor Josipa Botterija Dinija na otvorenju izložbe

Poštovane dame i gospodo,

hvala vam što sa mnom večeras dijelite radost ove večeri. Posebna zahvala svima koji su me pratili na mom slikarskom putu i onima koji su sudjelovali u ostvarenju ove izložbe. U mom rodnom gradu, predstavljam vam vjeran pogled u 60 godina mojeg stvaralaštva. Kao negdašnji student zagrebačke Likovne akademije rado se sjećam svojih profesora, velikih hrvatskih umjetnika, koji su svatko na svoj način pomogli razvitak mojeg „pristupa likovnom djelu“, kako bi kazao profesor Pejić. Želio bih istaknuti važnost formacije koju mladi čovjek prolazi studirajući na Akademiji. U mnogome smo ovisili o uputama, sugestijama i kritikama kroz koje smo iskušavali svoje mogućnosti i otkrivali našu likovnost, a nakon Akademije, u samoći pronalazili put do vlastitog izraza.

Prihvatio sam relativno rano onu Leonardovu uputu: „Što sam više sam, to sam više svoj!“ U toj njegovoj maksimi pronašao sam ohrabrenje za samoću i odcjepljenje od profanosti, posvetivši svoj život umjetnosti. U mom slikarstvu oduvijek se prožima apstraktno i figurativno, što mi pruža mogućnost kreativne igre linijom i simbolikom boje. S vremenom se u meni dogodio i izrazio smisao i afinitet za linearnim, gotovo grafičkim prikazima teme.

Rad započinjem nanošenjem boje, plošno, a zatim je iscrtam slobodnim crtežom, ponekad višebojnim linijama primjenjujući pristup akcijskog slikarstva. Tako je došlo i do jedinstvenog pristupa koji uključuje kolorističku impresiju i crtačku grafiju, s kojom mogu izraziti svaku ideju u sadržajnom smislu. Moja slika za mene je ostvareni pogled u osobni doživljaj svijeta i života i povijesti i sakralnog i slutnji nadsvijeta. Sve su to teško ostvarivi zadatci za umjetnika i kao da ga opterećuju, ali ja ih se ne bojim! Ova likovnost je u mnogome slobodna, ne određujem joj nikakve granice. Sliku započinjem odlukom da ju ostvarim. U određenom trenutku sama slika vodi moju volju do njenog svršetka, do gotovosti. Ovo nije nikakva mistifikacija, ovo je ona jasna nejasnoća koja me još uvijek privlači i čini da sve drugo ostavim i pođem u susret novoj slici. Baština hrvatska i europska, ali i ostaloga svijeta, sve je to moje nadahnuće. To je velika otvorena knjiga, koja nam govori o korijenima čovječanstva i duhovnosti čovjeka, ali i o zlu i napastima.

Život nam je dar i sve što imamo i sve što možemo. Faure je zapisao kako „civilizacije prolaze zemljom kao sjene oblaka“. Taj osjećaj da smo prolaznici na zemlji izaziva u nama najdublja pitanja. U potpunoj samoći možemo čuti glas Božji. A može se dogoditi i ona fantastična „tišina usred buke“ Thomasa Mertona. To su razlozi i izvori moje vjere i mojih sakralnih radova.

Domovini sam posvetio brojna djela, posebno kada je bila ratom rušena i mučena. Ciklus koji je nastao i izlagan je u vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj, ali i u Kanadi, Italiji, Njemačkoj, svjedočanstvo je žrtve mnogih hrvatskih mučenika za slobodu i mir. Slikarstvo koje je temom sakralno na svoj je način angažirano. Na taj angažman umjetnik mora odgovoriti iskreno i slobodno; slobodno u formalnom smislu da bi djelo imalo trajnu vrijednost. Godine 1974. pozvan sam naslikati oltarnu palu u Bolu na Braču, da zamijeni Tintorettovo djelo kojemu je prijetila krađa. Usudio sam se napraviti je potpuno slobodno u načinu akcijskog slikarstva, ali s čitljivim sadržajem. Taj rad za mene predstavlja prekretnicu i početak sakralnog javnog opusa.

Ljudi su prihvatili moj slobodan način interpretiranja sakralnih tema, a ja sam u umjetnosti svetog našao najdublji način duhovnosti za mene moguć. Duhovnost je u sabranosti, smirenosti, razmatranju, molitvi, pjesmi i samoj slici. Moja je slika moja molitva. Pokušavam čitava života biti integralan čovjek, kršćanin, otac obitelji, prijatelj komu mogu biti. Nastojao sam u životu boriti se protiv nemara za nadahnuća Gospodnja. Na zemlji sam biće Božje na putu u vječnu domovinu. Baklju koju sam primio, ostavit ću drugima da im svijetli. Ta je baklja rasvjetna moje slikarstvo.

(Autor fotografija: Goran Vranić)