O Jutarnjem listu i njegovom redovnom kolumnisti Miljenku Jergoviću napisani su i na HKV portalu brojni osvrti, jer su stavovi, ideje koje propagira i on i „njegov gazda“, nebrojno puta bili uzrok ljutnje i negodovanja onih što istinski žive i vole Hrvatsku. I baš kada smo već pomislili kako g.Jergović više ne može osmisliti nikakvu novu uvredu na račun Hrvatske i Hrvata, kako je u dosadašnjim kolumnama uspio „ispucati“ sav arsenal neprikrivene odbojnosti, da ne koristim baš riječ mržnja, prema sredini u kojoj živi i djeluje - evo ga opet. Današnja kolumna Jutarnjeg ubrzo nas razuvjerava potvrđujući našu naivnost.

Naime, pišući u mladom policajcu koji je u pljački banke u Sesvetama izgubio život, Jergović koristi ovu temu za još jedan „obračun“ s Hrvatskom, u kojoj „mora“ živjeti, a čija je „krivnja“ raspad „njegovog svijeta i svjetonazora“. I dok se s konstatacijama kolumne o slabostima pravosuđa, medijskom žutilu koje od kriminalaca stvara heroje, apsolutno možemo složiti ipak uviđamo kako smisao Jergovićeva teksta nije kritika. Ili analiza provedbe akcije uhićenja kriminalaca ili traganje za uzrocima ovih devijacija društva, već je događaj poslužio plasiranju nekih „čudnih“ teza. Jergović naime uspoređuje današnjicu s vremenom kojeg s nostalgijom sjeća:

“…U socijalizmu nisu se pljačkale banke. Policija je bila okrutnija, likvidirali bi pljačkaša bez puno razmišljanja ili bi ga uhitili i zatvorili na deset-petnaest godina. Ili dvadeset, koliko je iznosila najveća kazna, kada je smrtna ukinuta. Ali glavni razlog zbog kojega se banke nisu pljačkale, niti su se tek tako ubijali ljudi je druge vrste. Bila je sramota ukrasti ili ubiti…”

Dakle, bilo je to “divno” razdoblje, banke nisu bile pljačkane i bila je sramota ukrasti ili ubiti! Dakako, od ove konstatacije treba izuzeti „članove partije“, jer oni su, bar koliko je meni poznato i te kako pljačkali i pojedince i cijeli hrvatski narod, a pri tome ih uopće nije bilo sram, a bogme niti su se libili ubijati. Uostalom, kako bi članovi postupali drugačije od svog dragog vođe, uzora i učitelja provedbe revolucionarnog puta. I dok nam je o „bivšoj državi i idili života u njoj“, još svježe pamćenje, Jergović nas intrigira opaskom o životu u suvremenoj Hrvatskoj:

“…Pljačkaš i ubojica bit će osuđen samo ako nije sudjelovao u Domovinskom ratu, iz intelektualne je obitelji, nije kum s Gotovinom i još, recimo, ima srpsko ime i prezime. Inače, slobodan je čovjek. Za kumove i ratne heroje ne traže se dokazi o krivnji, nego ih se slijepo smatra vjerodostojnim svjedocima pred sudom….”

Ako ja ispravno čitam što piše znači kako su “pljačkaši i ubojice” u Hrvatskoj zapravo sudionici Domovinskog rata, većinom s najviše “srednjom školom”, rodbinski povezani s Gotovinom, te su svi Hrvati! A sudstvo je korumpirano jer štiti i ne procesuira “lopove i pljačkaše” koji odgovaraju Jergovićevom opisu kriminalaca u Hrvatskoj! Ne preostaje nam drugo nego konstatirati kako smo se navikli na društvo demokracije, u kojoj i jedan Jergović ima pravo iznijeti svoje stavove, ali istinska će demokracija s punim medijskim slobodama u Hrvatskoj nastati tek njenom „dekomunizacijom“. Biti će to tek onda kada padne prva sudska osuda još živućih komunističkih zločinaca, kada ova zločinačka ideologija i u Hrvatskoj posljedično gora od Hitlerovog nacionalsocijalizma, konačno bude povijesno osuđena i pospremljena u ropotarnicu povijesti.

Sudeći po medijskoj moći nostalgičara bivše države te političkim zaštitnicima ideologije i pripadnika „bivše partije“, pred Hrvatskom je doista još dugi put. Usprkos „usklađivanja sa EU regulativom“, ali i „selektivno“ neprimijenjenih rezolucija Vijeća Europe o osudama ideologije komunizma. Na tom putu najmanja su prepreka „neobrazovani pripadnici Domovinskog rata“ pa bi g. Jergoviću bilo bolje da uzroke problema javne uprave u Hrvatskoj potraži u društvenoj, neformalnoj premreženosti „bivših“, koji i potiču medijske istupe „ala Jergović“.

Damir Tučkar, dipl.ing

{mxc}