Kako piše “Jutarnji” predsjednik Srbije g. Boris Tadić je u izjavi za beogradski list “Blic” izrazio mišljenje o mogućem kompromisu vezano uz obostrane tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, naravno uz uvjet odustajanja od sudskih procesa. Tadić je dodao i da "zbog toga protutužba Srbije ima svoj tehnički i uravnotežujući karakter". Međunarodni sud u Haagu je prihvatio svoju nadležnost u svezi tužbe Hrvatske i BiH za osmišljeni zločin genocida, temeljem, koje li ironije, Deklaracije tadašnje države zvane SRJ iz 1992 god. upućene Općoj skupštini UN-a kojom je objavila kako preuzima sve međunarodne obaveze “bivše” SFRJ što proizlaze iz članstva u međunarodnim organizacijama. Srbija je tada preuzimajući te obveze postupala pragmatično imajući prvenstveno u vidu tadašnje koristi u odnosu na ostale “bivše” republike propale države, kao i zbog uvjerenja, s obzirom na tadašnje vojno stanje u konačnu i izvjesnu vojnu pobjedu i potvrdu teritorijalnih osvajanja. Tada nisu brinuli kako prihvaćanje “međunarodnih obaveza” znači i preuzimanje obaveza poštovanja i Konvencije o genocidu, pomalo “vruć krumpir” kojeg bi sedanas rado riješili.

Neovisno o slučaju sramotnog odbijanja tužbe BiH vezanog uz slučaj Srebrenica, a što je “međunarodna pravda” učinila pod pritiskom dnevne politike radi amnezijske amnestije sukrivnje “zapada” za zločin Miloševićeve Srbije, tužba Hrvatske je nužnost i nešto što zbog povijesti jednostavno mora rezultirati sudskim procesom neovisno o ishodu! Svi manevri lukavih političara našeg istočnog susjeda usmjereni su na izbjegavanje bilo kakve osude ili utemeljene “sumnje” za strašan zločin genocida kako bi u povijesti i povjesnom sjećanju, za stoljeća što tek dolaze, ostali ubilježeni “neokaljane prošlosti”. Dakako, brinu ih i mogući odštetni zahtjevi u slučaju po njih lošeg ishoda sudskog postupka, no pragmatičnim srpskim političarima današnjice veći je teret moguća stigma srpskog naroda poput one koje će još desetljećima nositi Nijemci ili Rusi – narod kao taoc zločina ideologije komunizma!

Problem Hrvatske su “kratkovidni” političari ili možda političari sa “zadatkom” koji će zbog “viših interesa” ili dosizanja osobnih kraktoročnih ciljeva poput “bržeg” ulaska u “Europu”, pristati i biti spremni na kompromise sa aktualnom garniturom političara Srbije. Neki od dobro nam znanih hrvatskih političara odavno su već jedva dočekali priliku susresti svoje političke prijatelje iz Beograda “ničim izazvani ispričati im se”, valjda zato što im je hrvatski narod pravio “probleme” tijekom borbe za neovisnost. Kako su takovi političari, povijest nas uči, uvijek vrlo brzo i lako pronašli “pokrovitelje” kojima su idealno poslužili za njihove ciljeve, ova Tadićeva najava mogućeg kompromisa doista plaši. Danas, kada su branitelji potpunoma društveno marginalizirani, a njihovo vojno čelništvo iz vremena Domovinskog rata smijenjeno, pozatvarano, umirovljeno, odustajanje od tužbe - koja “urbi et orbi” iskazuje čistoću i neiskvarenost obrambenog rata za odbranu od životne ugroze cijelog naroda hrvatskog, značila bi uzaludnost svih hrvatskih žrtvi te dopuštenje osvajačima s istoka nastaviti jednom započeto.

Oni koji danas još uvijek po tiho govore kako bi odustajanje od tužbe “uštedjelo velike novce Hrvatskoj” jer tužba će ionako “propasti” vjerojatno su sami “fascinirani” projektom Zapadnog Balkana. Taj projekt, sve izvjesniji što je Hrvatskoj EU “udaljenija” nudi valjda i šansu “ostvarenja političkih vizija” ovih hrvatskih političara čiji su obzori omeđeni “nesvrstanošću” i drugim “vizijama” jednog od “najvećih političara svijeta s ovih prostora”. Ne preostaje nam nego nadati se u jačanje onih parlamentarnih snaga koje će imati mudrosti i hrabrosti inicirati i dosljedno provesti rezolucije Vijeća Europe o osudi ideologije komunizma, a praktično u cijelom društvu inicirati procese lustracije, pa ovakove izjave “s istoka” više ne će pobuđivati strahove o mogućim dugoročnim posljedicama zbog onih koji bi pristajali na predložene kompromise.

Damir Tučkar, dipl. ing.

{mxc}