Dan antifašističke borbe – novim govorom g. Mesić produbio stare podjele! 

Praznik, Dan antifašističke borbe, obilježen je i ove godine tradicionalnim okupljanjem u šumi Brezovica pored Siska, u spomen onih, koji su, za razliku od „podmetnutog“ Dana ustanka slavljenog desetljećima u bivšoj državi (ustanak četnika), pokrenuli oružanu borbu protiv nacizma. Uz očekivane prigodne govore, županice gđe. Lovrić i izaslanice predsjednika Vlade, potpredsjednice gdje. Kosor, u kojima se naglasak stavio na svrstavanje Hrvatske uz pobjedničku antifašističku koaliciju uz jasno razlikovanje antifašizma i komunizma (ideologija), također očekivano predsjednica Saveza antifašističkih boraca Vesna Čulinović Konstantinović i predsjednik RH g. Stipe Mesić stavili su naglaske u svojim govorima na dnevnopolitičke poruke. Posebno je skandalozan govor predsjednika RH g. Mesića i poruke koje je odaslao svojim političkim protivnicima, današnje izgleda nepomirljivo polarizirane zemlje, zapravo „drugom dijelu, desnih, Hrvatskih“ birača. I dok se od predsjednice Saveza boraca i očekivalo da progovori današnjoj Hrvatskoj sa floskulama iz prošlosti, i o borbi za „promjenom strukture vlasti“ tijekom II svjetskog rata, što je nadomjesni termin za, danas nepoželjni termin „klasne borbe“, g. predsjednik Mesić iskoristio je tribinu kako bi odaslao poruke nepomirljivosti spram neistomišljenika oko odgovornosti tzv. „antifašista“, zapravo komunističkog rukovodstva za zločine partizanskih snaga u ratu i kasnije u poslijeratnom razdoblju.

I dok su se neki ostarjeli komunističko partizanski nostalgičari, ispred kamera HRTa šetali s kapama na kojima se isticala zvijezda petokraka, simbol ideologije komunizma, uz pozdrave stisnutom pesnicom uz čelo, ona „druga polovica Hrvatske“ pomislila je na svu galamu i hajku vezanu uz nastupe Thompsona i provokaciju isticanja simbola ustaštva. Dakako da, protiv sudionika u šumi Brezovica koji je javno isticao simbole jedne autoritarne ideologije osuđene dvjema rezolucijama Vijeća Europe, koje je i Republika Hrvatska prihvatila, neće biti pokrenut nikakav postupak. Zapravo, isticanje simbola komunizma, današnja politička garnitura, smatra prihvatljivim, simpatičnim i poželjnim ponašanjem, jer pripadnici tog pokreta, ljevičari, su „napredne“ snage društva! Desetljeća ispiranja mozgova u redovnom obrazovnom procesu, uz karijerizam i falsificiranje povijesti, očito su “djelotvorno odgojile“ brojne generacije, koji zdravo za gotovo prihvaćaju tvrdnju: „lijevo“ je napredno, „desno i konzervativno“ je društveno neprihvatljivo, „nazadnjaštvo“!

Očekivani su bili apeli predsjednika Mesića i predsjednice Saveza boraca gdje. Čulinović oko materijalnih povlastica boraca, koje bi željeli vratiti i izjednačiti se s borcima Domovinskog rata, a isti su naglasili i potrebu obnove „porušenih“ antifašističkih spomenika. Koliko su članovi KPJ željeli „slobodnu i pluralističku Hrvatsku“, te, kako predsjednik Mesić reče da antifašizam nije ideologijsko opredjeljenje, možemo dakle biti zahvalni komunistima što su nas „oslobodili“ i odlučili umjesto nas kako trebamo, nakon II svjetskog rata, živjeti. Da je živ, možda bi i „antifašisti“ Simi Dubajiću trebalo izjednačiti status s borcima Domovinskog rata, a drugarici Milki Planinc svakako – ona je u svibnju 1945. na Slovenskim proplancima pjevala „Lijepu našu“... Naravno, i svima onim „prvoborcima“ i „antifašistima“, posebno Like i Korduna, na čijim tekovinama je i nastala 1991. i čija djeca su stvarala tzv. „Republiku Srpsku Krajinu“.

Dakako, svakog svog kritičara g. predsjednik odmah svrstava u kategoriju „ustašoidnih nostalgičara“, svjesno namećući teret „krivnje“ i potrebu opravdavanja, izričaja stava spram pojave NDH, prije nego se, o antifašizmu i komunizmu, argumentirano želi izreći drugačije mišljenje od „oficijelno prihvatljivog“. Ovo navodim jer, ne kanim prvo „opravdavati“ osobna promišljanja o zlu komunizma, ideologije i provoditelja diktature na ovim prostorima, svojim „priznanjem“ ili odricanjem „krivnje“ ustašoidnog nostalgičara, samo zato što sam, kao Hrvat, tom izvrnutom komunističkom pravosudnom logikom, „ prisiljen dokazivati nevinost“!

Ovaj je „uvod“ potreban da bih mogao izreći zgražanje nad moralnom prodikom i opravdanjem zločina, od jednog predsjednika svih Hrvata! Naime, ponovno izrečene tvrdnje da „SVAKA ŽRTVA NIJE ISTA“, nije ništa drugo do filtrirane amnestije ZLOČINA. To su riječi koje opravdavaju ubojstvo 100.000 ljudi, jer je među njima bilo navodno 1000 „čuvara Jasenovca“, a osim toga „ubojstva nisu bila planirana“, već su rezultat osvete, pa je zato valjda, masovna egzekucija, prihvatljivo ponašanje. Uz izrečenu tvrdnju da su ustanak vodili komunisti, ali da on nije bio ideologijski obojen, g. predsjednik je ponovno pokušao falsificirati povijest, na tragu onog, ranijeg pokušaja falsifikata, da komunisti prisvoje sve „zasluge“ u razdoblju antifašizma, ali da, samo loše strane tog razdoblja, „dijele“ s ostalim političkim partnerima antifašizma. Za predsjednika Mesića, u tom razdoblju ratne i poratne diktature partizanskih struktura i polit-komesara „nove vlasti“, u kojem je stradalo stotinjak tisuća „glavom“, a koji milijun Hrvata je desetljećima stenjao, nema „ničeg spornog“. Poruka, da je žrtve na Bleiburgu smrt zadesila bez suđenja ali da im je „odgovornost neporeciva“, zapravo je opravdanje GENOCIDA i LINČA. Toliko tipično za fumičevski tip, „komunizmom ideologijskih ispranih mozgova“, da je i konačna „argumentacija“ stava razumljiva u predsjednikovoj rečenici: „Evo, ja sam to i rekao!“ (valjda, što se drugi danas „ne usude“ još javno reći!). Praktično, to je poziv da se, kroz DORH, zaustave sva istraživanja mogućih komunističkih počinitelja zločina, još živućih ili već pokojnih, zapravo to je poziv na pisanje „pogodne“ povijesti!

Predsjednik je izrekao i neke druge tvrdnje, za koje naravno ne želi znati, niti čuti protuargumente, a koje se tiču opravdavanja ideologije komunizma, jer to je njegov životni politički odabir. Dakako, on na to ima pravo, kao i brojni drugi „ljevičari“, ali danas, očito je, kako tvrdnje da je „jedino fašizam, i nema druge ideje niti ideologije, koji je ljude osuđivao na smrt zbog pripadnosti drugoj naciji ili…“, odnosno tvrdnja „..ne smije se izjednačiti komunizam kao ideja sa fašizmom..“, koje se upućuju s političke pozornice zapravo nas žele vratiti u „bolja vremena do 1990.“ kada je partija „znala“ što narod mora „misliti“! Drugu predsjedniku Mesiću očito, iz razdoblja školovanja u bivšoj, propaloj državi, nikada nije bila prezentirana lekcija, a samoinicijativno je nije savladao, kako je fašizam apsolutno JEDNAK ili čak blaža forma ideologijske zločinačke diktature, od komunizma. Razlika je samo u tome što se fašizam (zapravo Njemački nacionalsocijalizam) obrušio na „manje vrijedne narode“, stvarajući „Lebensraum“ i nacionalističkim šovinizmom uzdižući „ubermensch“ naciju nad ostalima, dok komunizam prakticira (zacrtano teorijski u samoj ideologiji) ISTREBLJENJE „klase“ nepočudnih ili zločin u ime naroda!

Nitko od govornika skupa, dakako, nije našao za shodno spomenuti specifičnost Hrvatske u tom vremenu antifašističke koalicije, a koju niti jedna druga zemlja zahtvaćena II svjetskim ratom, nije imala. To je šovinistička velikosrpska ideja, od koje nisu bili imuni niti komunistički čelnici KPJ, a koji su, naravno Srbi-komunisti s ovog prostora, podilazili i koristili četništvo, kako bi se uzdigli i održali na vlasti. I sve tako do 1989., pada Berlinskog zida i prvih SLOBODNIH izbora, nakon raspada Austro Ugarske. Ili možda g. predsjednik Mesić i njegovi istomišljenici misle da su komunisti (KPJ – a ne KPH) na vlast došli 1945. na fer i demokratskim izborima?

63 godine nakon završetka II svjetskog rata, jedino u Hrvatskoj, zbog dnevnopolitičkih interesa, obilježavanje Dana pobjede antihitlerovske koalicije, se i dalje pretvara u manifestaciju koja služi daljnjoj podjeli Hrvatske, uz potpuno neprihvatljivo nametanje iskrivljene „povijesne istine“, kao dogme. O odaslanoj moralnoj poruci predsjednika, da je prihvatljivo izvršiti masovne egzekucije, iz osvete (krivaca nema jer nitko nikada nije kažnjen!), posebno mladim generacijama, uz prešućivanje svih „slojeva“ antifašističkog razdoblja u Hrvatskoj, ne može se šutjeti i treba dignuti glas! Jer Hrvatska je umorna od duhova prošlosti, moralno, duhovno i materijalno iscrpljena, no možda takva i treba onima koji je nekritički vode u novi globalizirani ekonomski poredak.

Damir Tučkar, dipl. ing.
Zagreb, 22.lipanj 2008.

{mxc}