Divlja pravda

Kada sam prije godinu dana ugledao izborno geslo Ive Josipovića „PravDA za Hrvatsku", zgrozio sam se. Čudno? Možda i jest. Sve je toj poruci obećavalo dobru prođu. Vanjska, briselsko-haaška pravda obarala se na Hrvatsku kao teška nepravda. Unutarnja, hrvatska pravda svodila se na bijedno ulagivanje vanjskoj nepravdi. Pravda međutim ne može biti nešto sporedno. Pravda je državi temelj, državljaninu kruh svagdanji! U takvim okolnostima malo je koga „PravDA za Hrvatsku", koju obećava tankoćutni profesor kaznenoga prava, mogla ostaviti hladnim. No mene je, rekoh, zgrozila. Zašto?

Da sam kandidatu mogao vjerovati, ta bi me krilatica bila zagrijala. Ali odveć mi je dobro bila znana pravda koju su Hrvatskoj gotovo pola stoljeća dijelili, a i danas dijele, Josipovićevi ideološki rođaci. Stoga me je njegova krilatica neugodno podsjetila na Petera Handkea, fanatičnoga ljubitelja velikosrpske Jugoslavije. Taj je austrijsko-njemački pisac god. 1996. sablaznio svjetsku javnost. Objavio je nostalgično-mistagogički ogled Pravda za Srbiju. Zgrozila me je pomisao da bi „PravDA za Hrvatsku" mogla biti samo drugo ime toga ogleda.

Neko sam vrijeme odbijao tu slutnju. No ona se od ustoličenja novoga predsjednika obistinjuje na svakom koraku: od Zagreba do Sarajeva, od Sarajeva do Banje Luke, od Brijuna do Vukovara, od Ovčare do Paulina Dvora, od Bleiburga do Srba, od Zagreba do Beograda.

A Hrvatska već dvadeset godina priziva svoju pravdu. Čeka da se otkriju, istraže i objave imena svih žrtava jugoslavenskoga terora, što su ih od Drugoga svjetskog rata i poraća do hrvatskoga državnog osamostaljenja na oltar Jugoslavije prinijeli hrvatski komunisti i njihovi protuhrvatski saveznici. Demokratska Hrvatska čeka da se tim žrtvama vrati ljudsko dostojanstvo. Čeka da se posmrtni ostatci dostojno pokopaju, a ubojice primjereno kazne. Bilo se počelo na tomu raditi. No, Račanova je i Budišina vlast te radove obustavila, a Sanaderov ih Novi HDZ nije nastavio.

Naprotiv, Sanaderova je proeuropska vlast poziv Vijeća Europe na osudu komunističkih zločina pretvorila u sprdnju. Rezoluciju je prihvatila, ali zločince je – kako nalogodavce tako i izvršitelje – od prvoga do zadnjega ostavila u častima i lastima u kakvima su živjeli za Jugoslavije. Simbol je toga stanja Trg maršala Tita u Zagrebu. Kao da se ruga i pravdi i zdravom razumu, ta je vlast za sva jugoslavenska zlodjela počinjena nad hrvatskim narodom dosad osumnjičila samo jednoga čovjeka - Simu Dubajića! I to kada je zločinac već bio na samrti i izvan dosega hrvatskoga pravosuđa.

Ta će vlast najvjerojatnije odbiti i prijedlog Komisije HBK Iustitia et pax da se popis pučanstva u travnju 2011. iskoristi za popisivanje žrtava komunističkoga terora. Komisija upozorava da je zbog velika vremenskog odmaka od velikih pokolja sljedeći popis pučanstva posljednja prilika da se taj prevažni posao obavi. Zbog toga je predsjednik Komisije, sisački biskup mons. Vlado Košić, duboko zabrinut. Za razliku od biskupa, vlast na to pitanje zbog istog razloga gleda vedro i veselo.

Uostalom, još nismo dostojno pokopali ni sve žrtve zadnje srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Unatoč tomu davno smo, pod pritiskom onih koji su tada krojili pravdu za Hrvatsku, oslobodili krivnje mnoštvo njihovih ubojica. Da stvar bude gora, Sanader je svoju odanost Bruxellesu dokazivao na najperverznije načine. Isticao je kako nema cijene koju nije spreman platiti za hrvatsko članstvo u Europskoj uniji, stvarao zapadnobalkanske integracije pod lažnim imenima (Nova CEFTA, Vijeće za suradnju u Jugoistočnoj Europi), organizirao hajke na hrvatske generale (Gotovina, Glavaš), uzvisio četnike na vlast u Hrvatskoj. Tako je pod hrvatskom zastavom, uz svesrdnu pomoć mnogih od nas, srpsko-crnogorsku oružanu agresiju na Hrvatsku elegantno pretvorio u unutarnji, građanski rat! Tko misli da pretjerujem, neka nađe primjer da su pobjednici ikad – osim nakon građanskoga rata - dijelili vlast s poraženim neprijateljem.

Da, a što će biti sa Sanaderom? Pitanje je teško, jer je divlja pravda nepredvidljiva. A sud, i kada sudi lupežu, obično razmatra cjelokupni optuženikov život. Uzme li Sanaderu djelo veleizdaje kao olakotnu okolnost, mogao bi proći mnogo bolje no što predviđaju „USKOK-ovi psi" u Morgenblattu i Abendblattu.

Benjamin Tolić