Osvrt na knjigu Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji autora Mitje Ferenca i Uroša Košira

Kada mi trava pokrije grob, majko ne plači ti, znaj da Hrvatska ne će biti rob, niti će je nestati.

Da me netko upitao znam li što znače riječi jevnik i sidol, ne bih znao odgovor. Ne zbog neznanja, već zbog zaborava. Naime, staroslovenska riječ jevnik, ako me sjećanje ne vara, a možda i griješim, označava posudu za pohranu žita, brašna i začina. Pretpostavljam da starija generacija Slovenaca zna da je Mati zjutraj posegla v jevnik in vzela malo moke za kruh, ki jo je hranila že od prejšnjega tedna. Jevnik je i rijetko prezime u Sloveniji (Jevnikar češće), ali i u Hrvatskoj. A večini je Sidol poznat kao ime sredstva za čišćenje metala.

I da ovim riječima dam smisao reći ću da se u Sloveniji, u općini Kamnik, u naselju Sidol, nalazi grobište Jevnik, s mučki ubijenih a zatim zapaljenih, nekoliko stotina Hrvata nakon kraja Drugog svjetskog rata od strane partizana u režiji zloglasne OZN-e (Odjela za zaštitu naroda; riječ je o partizanskoj zločinačkoj organizaciji poput nacističkog Gestapa - Die Geheime Staatspolizei). Taj broj pogubljenih Hrvata na grobištu Jevnik odgovara broju poginulih na cestama RH u 2025. Sve te nesretne osobe koje su u prometnim nesrećama stradale imale su pokop dostojan čovjeka. Nesretni Hrvati s grobišta Jevnik na svoj pokop čekaju već 80 godina. To je samo jedno od mnogobrojnih sličnih grobišta u Sloveniji, koju su 'antifašisti' zbog praktičnosti izabrali da sakriju svoja monstruozna nedjela, pa je stoga Slovenija, nažalost ni kriva ni dužna, proporcionalno gledajući s obzirom na površinu i populaciju zemlje, vjerojatno najveće grobište zarobljenika-vojnika i izbjeglica-civila u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Glede Hrvata i Slovenaca okrutno ubijenih, tu nema sumnje, Slovenija je njihova najveća grobnica.

Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, Mitja Ferenc i Uroš Košir, Školska knjiga, Zagreb, 2025.

Kad čovjek vidi sliku na stranicama 684-685 knjige Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji pomisli da gdje god se u Sloveniji kopa, nailazi se na nečije kosti. Stjecajem životnih okolnosti Sloveniju sam dobro upoznao i bilo je slučajeva kad sam se negdje nelagodno osjećao, i to baš na nekim područjima identificiranim na spomenutoj slici. U to vrijeme nisam znao za tu partizansku okrutnost. No taj moj osjećaj nelagodnosti ne mogu točno definirati jer ulazi u područje parapsihologije i paranormalnog. Iako sam ponešto čitao o tim parapodručjima, suzdržan sam, pa me više interesira jesu li ljudi koji imaju zemlju na kojima su prikriveni 'antifašistički' zločini osjetili isto, tj. koliko ta spoznaja ili pak sam osjećaj utječe na njihov svakodnevni život i na kraju krajeva na njihovu sudbinu. Želim reći da, nažalost, vjerojatno ni živi ne će pronaći sreću dok prikriveni ne pronađu svoj mir, kroz istinu, kajanje, dostojan pokop, spomen i oprost koji vodi do konačne iskrene pomirbe, koju već osam desetljeća traže kako Slovenci, tako i Hrvati.

U svezi spomenutog grobišta Jevnik, potrebno je provesti daljnje postupke (posebno uređenje, iskopavanje i identifikacija) u dogovoru s mjerodavnim hrvatskim tijelima na osnovi Sporazuma o ratnim grobištima između Slovenije i Hrvatske. Za grobište je potrebno pripremiti elaborat na temelju kojega će ga resorno Ministarstvo svrstati među ratna grobišta. I tu dolazimo do problema. Dok bi Slovenija htjela nešto učiniti, hrvatske vlade nije baš puno briga, jer se grobišta nalaze na teritoriju druge države. Sa drugim riječima, političari na vlasti u obje države sretniji su kad se o tom razdoblju strahota koje su izvršene nad Slovencima i Hrvatima poslije kraja Drugog svjetskog rata uopće ne priča, ali nas zato stalno maltretiraju u Hrvatskoj s ustašama kojih već 80 godina više nema, i time prebacuju odgovornost svojih djedova i očeva na one koje su njihovi predci neljudski masovno pobili bez ikakvih posljedica. Znači, možeš ubiti koliko hoćeš Hrvata i Slovenaca, a da za to ne odgovaraš. S obzirom da su Slovenija i Hrvatska u Europskoj uniji, to je prije svega sramota za Uniju, jer ih je Unija, i pored takvog tereta primila.

Čitajući Rezoluciju Europskog parlamenta o očuvanju sjećanja na žrtve poratnog komunističkog razdoblja u Sloveniji od 8. srpnja 2025. (vidi str. 700 – 702) zaključujem da riječi predsjednika Slovenije Milana Kučana iz 1990. (vidi str. 454) nisu bile iskrene.

I Izjava komisije Iustitia et pax iz 2008. godine o stradanjima i prikrivenim grobištima iz Drugog svjetskog rata i poraća o pravu na grob i o dužnosti pijeteta (vidi str. 693 – 696), koju su potpisali mons. Vlado Košić (Hrvatska), mons. Anton Stres (Slovenija) i mons. Pero Sudar (BiH), upućuje na razmišljanje kako pomirba nije bila iskrena, kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj, a u BiH da i ne govorimo.

Isto se može zaključiti iz teksta u Pogovoru na kraju knjige uglednog povjesničara, doktora Robina Harrisa koji zdravorazumski kaže da je Hrvatska prepuna partizanskih spomenika raznih stupnjeva rugobe, kao da su 90-ih godina 20. stoljeća Hrvati oslobodili zemlju boreći se pod petokrakom, a ne pod (raznim inačicama) hrvatske šahovnice. On čak dodaje da dok Zagreb uporno šuti, Beograd se trudi da Srbi dobiju međunarodni status žrtava holokausta, te naglašava kako šutnja nije nikad Hrvatima koristila. S obzirom da je doktor Harris rođeni Britanac s hrvatskom putovnicom, zanimljivo je pročitati njegovo mišljenje o ulozi Britanaca u izručenju Hrvata partizanima 1945. Rekao bih vrlo korektno i dodao da Austrija može zahvaliti za svoju cjelovitost hrvatskoj žrtvi, a da su nam Britanci nakon kralja Lavljeg Srca (Richard I of England) danas politički najbliži i da ćemo uz još malo strpljenja zajednički zatvoriti povijesnu stranicu Bleiburga. Povijest promijeniti ne možemo, ali možemo budućnost.

Da iskrene pomirbe zaista nije bilo, potvrđuje i Uredba o objavi Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uređenju vojnih groblja (vidi str. 697 – 699) koja je donesena tek 2009., a navodno je tek 2025. dogovoreno da će Hrvatska nešto učiniti po pitanju grobišta. A da je lako biti premijer u RH potvrđuje i pismo iz 2014. (vidi str. 360). Inače kod mnogih grobišta u knjizi se zaključuje da se sve glede svakog grobišta treba temeljiti na spomenutom Sporazumu.

A da dio Slovenije još uvijek živi u prošlosti i idealizira NOB može se vidjeti i iz ovog nestvarnog novinskog teksta. Inače, mnoge osnovne škole po Sloveniji i dalje nose imena iz vremena partizana (možda njih 70-ak). Ovdje moram objasniti da su pozitivan otpor fašizmu, kojega je pokazao Josip Tomažič – Pino, tj. Pinko Tomažič, iskoristili 'antifašisti', tj. partizani (Pino nije nikad bio partizan), pa je nažalost njegov antifašizam kontaminiran sovjetskim 'antifašizmom'. Slično se i u Hrvatskoj događalo.

Knjiga Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji započinje odličnim Predgovorom kojega je napisao doktor Ante Žužul. Mnogo toga bih mogao izdvojiti iz Predgovora, no najbolje ga je u cijelosti pročitati. Izdvojit ću ipak da je iz ovog opsežnog djela (misli se na knjigu) vidljivo da je nakon završetka Drugog svjetskog rata počinjen genocid nad Hrvatima. A kad je zapravo sve počelo? Doktor Žužul u odgovoru spominje Odesu (vidi: Odessa – san ili stvarnost izgubljenih Hrvata i 100. obljetnica pravaπke saborske interpelacije 1918.—2018. Grozote u Odesi 1916.—1917.), pa bi se moglo reći da nakon iskustva Odese, Slovenci i Hrvati nisu ništa naučili. Da je Trumbić bio informiran, a nije, ili da je barem imao ratno iskustvo iz Prvog svjetskog rata, a nije, nikad ne bi otvarao vrata pakla. Shvatio je to kad je već bilo kasno. Da je Pavelić više mislio na svoj narod, a manje na sebe, ne bi propustio niz prilika da izabere ili bar da se pokuša izboriti za pobjedničku stranu, niti bi ostavio svoj narod u pogibelji. Da je Račan volio Hrvatsku ne bi je razoružao, ne bi bio protiv osamostaljenja Hrvatske, ne bi izglasao neprirodan Zakon o pravima nacionalnih manjina (vidi: Apsurdi i diskriminacija po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina…  i Ne, ne moramo manjinama dati povlašteni ulaz u Sabor i Vladu. To ne čini niti jedna država EU!), ne bi započeo prodaju državne kompanije INA  i banaka, itd.

Ako sve to prenesemo u sadašnje vrijeme onda bi iz stare latinske izreke Si tacuisses, philosophus mansisses, koju sam naučio još u doba osnovne škole, naše istaknute 'trstike' mogle puno naučiti, a sve za korist Hrvatske.

U Uvodu, tj. u prvom dijelu knjige Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji opisuje se politička i vojna situacija u jugoistočnoj Europi u posljednjoj godini Drugog svjetskog rata.

U drugom se dijelu govori o ubijanju i brisanju tragova. Odluku o 'čišćenju' protivnika je izdao Tito (vidi str. 38), koji kako danas stoje stvari, nije bio Josip Broz, pa bi povijest koju su pisali komunisti trebalo ponovno napisati (vidi: Tko bijaše Tito? – Konačna istina: Josip Broz nije Tito! i Tko je bio Tito – ne zna se, ali je jasno da nije on!?). U ratu i poraću poginulo je oko 100.000 Slovenaca. Oko 15.000 ubijeno je bez suđenja nakon završetka rata, ali se zbog brisanja tragova za većinu ne zna gdje su njihovi posmrtni ostatci.

U trećem dijelu spominje se broj žrtava, pa se kaže da je u Drugom svjetskom ratu i nakon njega poginulo oko 200.000 stanovnika Hrvatske (vidi str. 46). U Hrvatskoj je od 1992. do 1999. godine popisano oko 154.000 žrtava i oko 99.000 u BiH, svi uglavnom Hrvati (vidi str. 47). Račan se pobrinuo da se ta istraživanja prekinu 2002.

Četvrti dio obrađuje prikrivena grobišta u razdoblju nastajanja slovenske države u kojem se kaže da slovenska politika nije bila spremna za pomirbu 80-ih godina prošlog stoljeća (vidi str. 53) i da je održavanje prvih slobodnih izbora bilo samo po sebi shvaćeno kao doprinos pomirbi (vidi str. 54). Na proplanku blizu grobišta Jame pod Krenom u Kočevskom Rogu, uz sudjelovanje najviših predstavnika političkog, crkvenog i javnog života skupilo se oko 30.000 ljudi gdje se čulo puno lijepih riječi, no tri desetljeća kasnije područje na kojemu se zbio taj velebni događaj je postalo neprohodno, obraslo šumom i bez ikakvog obilježja (vidi str. 57). Može se reći da su svi bili za pomirbu, ali nisu znali što pomirba uopće znači.

U petom se dijelu govori o prikrivenim grobištima u Sloveniji u razdoblju 1991. – 2001. Zapelo mi je za oko ime jedne osobe na stranici 71, koja je podržavala komuniste, a navodno zastupala nacionalne interese Slovenije, no s 'repovima' iz bivšeg sustava. Kad pročitate dio naslova Komisije Državnog sabora i prikrivena grobišta, shvaćate da iskrene pomirbe u Sloveniji nema. Sve isto kao i u Hrvatskoj. U ovom je dijelu također važno istaknuti partizanski koncentracijski logor Teharje kojega su komunisti pokušali prekriti otpadom kako bi se prikrila mjesta partizanskih masovnih ubojstva zarobljenika - vojnika i civila (vidi str. 85 – 86).

U šestom se dijelu govori o prikrivenim grobištima u Sloveniji u razdoblju 2001. – 2005. Iz podatka na stranici 96 saznajemo da je gotovo svaka druga općina u Sloveniji imala jedno ili više prikrivenih grobišta. Da bi primijenili pravilo 'Prikrito in očem zakrito', komunisti su mjesta svojih zločina prikrivali ribnjacima, odlagalištima smeća, parkiralištima, voćnjacima itd. (vidi str. 99). Na stranici 103 suočavamo se s kosturom trudnice s fetusom. Nakon demokratskih promjena slovenska je država izdvajala financijska sredstva samo za uređenje Spomen-parka Teharje i kapelice u Kočevskom Rogu, dok se uređenjem ostalih prikrivenih grobišta dugo nije bavila i nije znala što bi u vezi s tim učinila (vidi str. 105). Naime, ni jedno ministarstvo nije htjelo preuzeti odgovornost za zakon kojim bi se uredila prikrivena grobišta, a kamoli brinuti se o njima (vidi str. 108). Tek je trinaest godina nakon demokratskih promjena donesen prvi Zakon o ratnim grobištima. Premda nemam nikakva iskustva s grobištima, čitajući Zakon uočio sam određene nedorečenosti, a na stranici 115 stručnjaci to potvrđuju. Zanimljiv je podatak iz naslova Pronađen je popis (vidi str. 117 – 119) kad se kaže da je nakon gotovo pola stoljeća dokument iz 'ladice' dospio u ruke povjesničara. Rekli bi, može se, ako se hoće. Prvo poznato iskopavanje prikrivenog grobišta obavljeno je u lipnju 1991., kad je iskopano posmrtnih ostataka od 12 osoba. Dvadeset godina su kosti ležale u prostorima Instituta za sudsku medicinu, a tek su 2020. kosti službeno pokopane (vidi str. 119 – 120). S takvom se 'brigom' ne dolazi do iskrene pomirbe. Onih 100 kubičnih metara salame sa stranice 121 spada u kategoriju crnog humora. Ni s isplatama za rad na prikrivenim grobištima Vlada nije žurila (vidi str. 123). Pošteno je znati da je prvi u slovenskoj stručnoj literaturi upozorio na grobišta u kraškim jamama doktor Andrej Mihevc (vidi. str 132).

U sedmom se dijelu govori o prikrivenim grobištima u Sloveniji u razdoblju 2006. – 2009. Kao i u Hrvatskoj, tako je i u Sloveniji desno usmjerena vladina koalicija bila sklonija rješavanju problematike prikrivenih grobišta (vidi str. 136). No kako je sustav dobro umrežen s kadrovima iz bivšeg sustava, tj. njihovom djecom, 'ne gre vse po špagi' (vidi str. 140). Na osnovi trenutno iskopanog procjenjuje se da je u rovu Tezno pobijeno oko 15.000 osoba, uglavnom Hrvata (vidi str. 141). A da nije lako doći do dozvole za iskopavanje postoje brojni dokazi u knjizi, a bez dozvole vlasnika zemljišta ne može se ništa (vidi str. 149).

U osmom se dijelu govori o prikrivenim grobištima u Sloveniji u razdoblju 2010. – 2015. U ovom je dijelu riječ i o samom vragu, koji je svoja zla djela pokušao sakriti u Hudoj Jami, jer je vjerojatno i on shvatio da je pretjerao. Nakon osam mjeseci kopanja i rušenja 11 barijera u rovu, pronađene su žrtve. Huda Jama nadmašuje sve laži Jasenovca. Glede surovosti Auschwitz je druga liga. U Hudoj Jami su 'antifašisti' pronašli sebe. Glede iskrenosti pomirbe pročitajte što piše pod brojem 40 na stranici 180. Huda Jama ima potencijal izrasti u svjetsko središte molitve za žrtve 'antifašizma' i komunizma i postati mjesto praštanja. Znači znatno više od spomenika kulture od nacionalne važnosti (vidi str. 213). A nisam baš siguran da je ovdje riječ o kulturi.

U devetom se dijelu govori o prikrivenim grobištima u Sloveniji u razdoblju 2015. – 2022. S podizanjem spomenika, a bez iskrene pomirbe, nastoji se opravdati nečista savjest (vidi str. 182). Godine 2015. donesen je Zakon o prikrivenim ratnim grobištima i pokopu žrtava. Interesantno je da su se partizani proslavili 1942. i s Romima (str. 215). Dokaz da nema pomirbe u Sloveniji je i taj da je Janšina Vlada 2022. proglasila 17. svibnja nacionalnim danom sjećanja na žrtve komunističkog nasilja (vidi str. 214), a Golobova Vlada je sljedeće godine taj dan sjećanja ukinula (vidi str. 215).

Deseti dio opisuje brojna grobišta. Da bi partizani sakrili svoja zvjerstva, korišteni su i njemački obrambeni rovovi (vidi str. 231). Kad bi se kasnije kopalo zbog postavljanja vodovoda i slično, i ako bi se naišlo na kosti ubijenih, sve se moralo ponovno zakopati i šutjeti o tome (vidi str. 232). Partizani bi umorni i pijani od noćnog strijeljanja ujutro išli spavati. Neki su imali po tri brzometne puške jer se oružje pregrijavalo od stalne paljbe (vidi str. 238). A da su u tom pucačkom ludilu stradavali i sami partizani, vidi stranicu 390. Iz istraživanja saznajemo da je godine 1944. većina uniformi oružanih snaga NDH bila izrađena u Njemačkoj (vidi str. 246) i da hrvatska vojska nije nosila opanke (vidi str. 247). Iz istraživanja protutenkovskog rova Tezno dugog nekoliko kilometara, saznajem da se tu proslavila zloglasna Majevička brigada, a za zakopavanje tijela bila je zadužena pionirska četa sramotne 6. proleterske brigade (vidi str. 258). Naglašavam da partizanski dokumenti ne ostavljaju dvojbe da su ubojstva zarobljenika bila pomno planirana (vidi str. 262). Čak se planiralo ubiti i biskupa Alojzija Stepinca (vidi str. 263). Tužbe, tj. kaznene prijave protiv onih koji se na neki način dovode u vezu s poslijeratnim zločinima, još uvijek ne nailaze na plodno tlo (vidi str. 270, 292, 335 itd.) iako je riječ o nezastarivim kaznenim djelima (vidi str. 336). Budući da grobišta prema nalogu vlasti nisu smjela postojati do 1990. godine, tek su se 2000. godine stekli uvjeti za popis pretpostavljenih lokacija grobišta (vidi str. 272). A da su u laganju partizani, tj. 'antifašisti' nenadmašni, svjedoči i stranica 273, tj. 274. Nakon otkrića strahota Hude Jame i šokirane slovenske javnosti, Slovenska demokratska stranka je predložila preimenovanje svih ulica i trgova koji nose Titovo ime i uklanjanje Titovih spomenika i kipova u muzeje. Kao odgovor tome, ljubljansko gradsko vijeće je jednu cestu nazvalo Titovim imenom (vidi str. 325). To svakako nije znak pomirbe kao ni odluka Vlade glede žrtava Hude Jame (vidi str. 339). Da bi se pobilo zarobljenike i prikrilo to zlo, djelo ponekad se vozilo i sto kilometara daleko (vidi str. 423). Posebno krvoločna partizanska brigada bila je jedanaesta (vidi str. 439 – 442 i vidi Osvrt na knjigu Komunistički zločini: ‘Za mene će kanuti suza bratska, mi ćemo umrijeti, a živjet će Hrvatska’). Primijetio sam na stranici 454 i treću misao iz propovijedi nadbiskupa Alojzija Šuštara iz 1990. Na stranici 497, tj. 498 spominju se Grozda i Mile Budak. O problemima s raspadajućim leševima svjedoči i pismo na stranici 499. Umjesto države (Slovenije i Hrvatske), ponekad su troškove oko grobišta podmirili dobri ljudi (vidi str. 508). Svjedočenje Alberta Svetine je vrlo važno, jer je riječ 'Od osvobodilnega boja do banditizma' (vidi str. 565 – 566 i Od osvobodilnega boja do banditizma). Točno je da su srpske i crnogorske partizanske jedinice daleko prednjačile u masovnim ubojstvima, ali OZNA je dodjeljivala prljave zadatke i Slovencima (vidi str. 612). Važno je napomenuti da se ustašama često (pogrješno) nazivalo sve naoružane vojnike NDH (vidi str. 633).

U Zaključku se kaže da se u Evidenciji prikrivenih grobišta Republike Slovenije od oko 750 lokacija u njih 134 vjerojatno nalaze kosti Hrvata. Do sad je potvrđeno njih 36 (vidi str. 674).

Iskoristio bih priliku i ovdje spomenuo da sam primijetio pri dnu stranice 263 prijedlog 'do' 1945., a trebalo bi pisati 'od' 1945. To je beznačajna primjedba koju sam identificirao preko sljedećeg sadržaja (Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor), ali je dobronamjerna poruka kolegama povjesničarima iz 'Društva Baudolino', što im se može dogoditi ako se na vrijeme ne pokaju i priznaju svoje grijehe. Da se opravdaju masovni zločini partizana svjedočeni ovom knjigom, izmislio se mit o Jasenovcu i masovni zločini ustaša. Kao što već rekoh, ni partizani, ni ustaše nisu bili hrvatski izbor (vidi Budakov roman Ognjište veličanstven je spomenik ženi koja je sačuvala hrvatsko ognjište).

Evo i nekoliko riječi o impresumu. Izdavač knjige Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji je Školska knjiga – Zagreb, za izdavača doktor Ante Žužul, direktorica nakladništva je Martina Žužul, urednici su doktor Deniver Vukelić i Nedjeljko Pintarić, recenzenti su profesor Zlatko Begonja, doktor Robin Harris, doktor Josip Kajinić, doktor Vladimir Šumanović, za prijevod sa slovenskog jezika pobrinuo se Krunoslav Požgaj, kreativna direktorica je Ana Marija Žužul, art direktorica je Antonia Tatomir, za dizajn je odgovorna Lovorka Decker, za slikovni materijal i zemljovide su se pobrinuli doktor Mitja Ferenc i doktor Uroš Košir, a za kazala je odgovorna Jasna Pinter.

Knjiga Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji je vrlo impresivnog izgleda. Razlika u težini između knjige Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji i Marquisove Who's Who in the World je svega 15 dekagrama. Želim reći da bez pomoći Ministarstva znanosti, Ministarstva kulture i Zaklade HAZU, cijena ove neizmjerno vrijedne knjige za objektivnije razumijevanje hrvatske povijesti odmah nakon kraja Drugog svjetskog rata, ne bi bila pristupačna budućim čitateljima.

I sad bih htio reći nekoliko riječi o prvom suautoru knjige Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, doktoru Mitji Ferencu. Očito je doktor Ferenc od oca naslijedio ljubav za povijest. Dok mu je otac predavao povijest NOB-a onako kako mu je bilo dozvoljeno, sigurno nije smio reći ono što je i mislio, tj. što je znao. Naime, koliko su komunisti bili odlučni u prikrivanju partizanskih zločina svjedoči podatak sa stranice 318, kad su trudnu ženu ubili za primjer ostalima 1947. godine jer je progovorila o njihovim zločinima. Stoga sam uvjeren da je očevo iskustvo pomoglo doktoru Mitji Ferencu da postane svjetski autoritet iz sadržaja ove knjige. Moglo bi se reći da se između njegovog pokojnog poštovanog oca i njega kroz povijest dogodio hvalevrijedan primjer iskrene pomirbe. Bilo bi pošteno i lijepo kad bi neko hrvatsko sveučilište doktoru Mitji Ferencu dodijelilo počasni doktorat u znak zahvalnosti za njegov trud u utvrđivanju činjenica u jednoj vrlo bolnoj epizodi hrvatske povijesti.

Drugi suautor knjige je znatno mlađi arheolog doktor Uroš Košir, koji je na dobrom putu da i njega jednog dana netko lijepo spomene i zahvali mu se na njegovom vrijednom radu i velikom trudu. Še enkrat hvala, Mitja in Uroš, za vajino izjemno pomembno delo v interesu Slovenije in Hrvaške.

Slovenija i Hrvatska već više od tisuću godina dijele istu sudbinu i između sebe ne ratuju. To su dva susjeda za primjer ostalima. Imamo puno više sličnosti, nego razlika. Ova knjiga svjedoči da imamo ne samo zajedničku sudbinu, već i zajednička grobišta.

Na putu do iskrene pomirbe, kako Slovenaca, tako i Hrvata, dug je put. Slovenija je učinila prvi korak, i ova knjiga Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji tome svjedoči. A što je Hrvatska učinila?

I na kraju bih rekao da je Ivan Goran Kovačić sa svojom Jamom bio vizionar. Ubili su ga četnici, a ne ustaše. A da je Karel Destovnik Kajuh preživio rat i vidio što su njegovi učinili, rekao bi: 'To niso ljudje!'. Da, to nisu ljudi, to su 'antifašisti' (vidi: Za resnični konec vojne ali rognroll, igrano dokumentarni film i Spletni piškotki).

dr. Ivica Tijardović