Čovjek nevjernik – problem za društvo i državu

Socijalno-etička istraživanja omogućuju da pobliže odredimo odnos vjernika i nevjernika prema državi kao instituciji koja je nužno potrebna za normalan i uspješan život svih državljana. Jedna od bitnih zadaća države jest da organizira obrazovanje i odgoj za svoje buduće članove. Kod toga igra veliku ulogu takozvana „slika čovjeka“ koja služi državnim institucijama kod određivanja sadržaja i ciljeva obrazovanja i odgoja. Slika čovjeka je kao orijentacija, kao putokaz u traženju sredstava, modela i projekata kojima se treba i može ostvariti cilj odgoja i obrazovanja.

„Svijet nevjernika“ s različitom slikom čovjeka

Treba napomenuti da jedinstvene slike čovjeka nema „u svijetu nevjernika“, dok postoji precizno određena katolička „slika čovjeka“ na osnovi socijalnog nauka Katoličke crkve, izrađenog na izvorima Evanđelja. Stoga je opravdano da postoje odgojne i obrazovne institucije Katoličke crkve s ciljem da se mladima dade mogućnost ostvariti svoj identitet na temelju kršćanskog shvaćanja čovjeka kao bića stvorenog na „sliku i priliku Božju“. Tako jasne ideje i predodžbe o tome kakvu sliku čovjeka treba ostvariti mladi čovjek na putu odgoja i školovanja u procesu razvoja, kakvu ima Katolička crkva, nema i ne smije imati država demokracije i pluralizma.

O tome ovdje samo jednu riječ kao odgovor na pitanje zašto je tako. Zato što pluralizam, tj. mogućnost mnogo svjetonazora na temelju slobode mišljenja, religije i drugih prava čovjeka, zahtijeva svjetonazorski neutralnu državu, prije svega u odgoju koji zapravo više ne postoji u školama. Odgoj je stvar roditelja.

Različiti odgoj, različito osmišljenje života

Naravno da ova politološka konstrukcija imenom „svjetonazorska neutralnost“ države nosi sa sobom velike poteškoće u oblikovanju odnosa između države i njezinih „podanika“. Koje su to poteškoće, pokazuju istraživanja odnosa građana prema svojoj državi.

Katolički odgojena djeca i mladi slažu se u mnogo većoj mjeri nego djeca ateistički odgojena s ovom izjavom: „Ne ću pitati što mora država činiti za mene, nego što ja mogu činiti za državu“. Isto tako je što se tiče stava prema općem dobru: katolička mladež svjesnije misli u svojem djelovanju o koristi za opće dobro i za zajedničko javno uređenje nego što to čini ateistička mladež. Taj humani socijalni stav katoličke mladeži dolazi osobito do izražaja u odgovoru na pitanje: „Što je najvažnije u tvom poslovnom životu?“ Odgovor glasi: „Drugim ljudima pomoći svojim radom“. Ateistička mladež spominje taj motiv upola manje. Istu sliku nalazimo kod pitanja o angažiranju na socijalno-karitativnom području. Ljubav bližnjega za katolike je dvostruko važnija u njihovu životu nego za ateiste. To je rezultat anketa. Očito je da je razlog ove velikodušne spremnosti pomagati i na drugoga misliti rezultat odgoja po načelima i principima katoličke vjere, konkretizirane i oblikovane u socijalno-etičkom nauku Crkve. Najkraće i ujedno najpreciznije rečeno: katolički odgoj oslobađa od egoizma i osposobljava za altruizam.

Princip supsidijarnosti i solidarnosti katoličkog nauka

Za društveno područje, i za državu, vrijedi princip supsidijarnosti, koji traži najprije aktiviranje vlastitih snaga i sposobnosti prije nego se uputimo na traženje pomoći od države, od prijatelja. Solidarnost sa slabima zapovijed je ljubavi bližnjega. To je temeljna orijentacija katoličkog odgoja. Tko još danas odgaja djecu u tom smislu? Izgleda da ateisti baš iz toga razloga hoće izbaciti vjeronauk iz škole jer se ne slažu da se djeca odgajaju u duhu solidarnosti i socijalne osjetljivosti. Taj stav promašen je radi same stvari. K tome je on i očiti pokazatelj da nije baš čista istina da su ateisti veći promotori napretka i humanizma nego vjernici. Istraživanja pokazuju baš suprotno.

Dva čovjeka vode razgovor o svojem životu. Jedan kaže: „Ja hoću svoj život uživati bez većeg naprezanja. Uostalom, živi se samo jedanput i hoće se nešto imati od života.“ Drugi kaže: „Ja shvaćam svoj život kao jednu zadaću za koju sam na svijetu i koju želim što bolje ispuniti. Želim nešto dobroga postići u svom životu, pa makar morao za to nešto žrtvovati.“

Pitanje ankete glasi: „Što mislite: tko od ove dvojice misli i živi ispravno: prvi ili drugi?“ Apsolutna većina (52 %), a to su kršćanski vjernici, odlučuje se za drugi odgovor, a 40 % ateista za prvi. Zaključak je jasan: kršćani shvaćaju život kao jednu zadaću, i to također u smislu materijalnog napretka. Spremni su za to i nešto žrtvovati, tj. živjeti asketski, odricati se ako treba. Taj stav dolazi do izražaja u ponašanju na radnom mjestu – disciplina, točnost – i u izboru zvanja. Takvo načelno shvaćanje života odraz je njihove vjere da je Bog postavio čovjeka da obrađuje i izgrađuje svijet na njegovu slavu. Takve ideje nedostaju čovjeku ateistu. On ima za cilj samoga sebe. Istraživanja pokazuju da su religioznost, odnosno kršćanska vjera, jedan od bitnih čimbenika u stvaranju načelnih društveno-etičkih i svjetonazorskih stajališta na dobro čovjeka, društva i čitavog svijeta.

Sustav vrjednota kao temelj odgajanja

Iz širokog razmatranja rezultata socioloških istraživanja načelnih stavova i usmjerenja u oblikovanju vlastitog i društvenog života otkrivamo da, u stvari, ateisti zastupaju također neke vrjednote koje zastupaju i kršćani, ali u slabijem intenzitetu i u manjem kvantitetu. Zapravo su ateisti u svom neprijateljstvu prema katoličkoj vjeri u proturječnosti sa samima sobom. Oni nisu svjesni da su mnoge etičke stavove, norme i vrijednosti baštinili iz kršćanske kulture.

Visoka humanistička etika sa svojim normama, pravima i vrijednostima jedna je od implikacija kršćansko-katoličkog gledanja na svijet i oblikovanja društva. Današnji čovjek, u prvom redu ateistički usmjeren, ali i mnogi vjernici pro forme, ponašaju se prema Katoličkoj crrkvi i katoličkoj vjeri kao plodovi na stablu koji tvrde da svoju ljepotu i dobrotu dobivaju snagom svojih modela i metoda razvoja, a ne iz korijena života u dubini zemlje, koje je postavilo kršćanstvo na tlu Europe prije dvije tisuće godina.

Obrazovani protivnici Crkve i kršćanstva to dobro znaju i zato rade svim silama na tome da se stablo kulture s plodovima kršćansko-humanističkih vrjednota odvoji od korijena kršćanske tradicije, prije svega od katoličkog svjetonazora.

Operativni pojmovi za djelovanje te rušilačke volje poznati su znanosti: laicizam, modernizam, sekularizam, relativizam. Sadržaj tog rušilačkog programa opisan je jednom rečenicom: cjelokupnom društvu (svijetu) dati potpuno novo usmjerenje: „usmjerenje bez Boga“. To je učinjeno s početkom prije par stoljeća i, kako stvari stoje, taj program dobiva konture svojega dovršenja u našim danima, na veliku štetu današnje civilizacije.

To potvrđuje znanost, iako ona nije u stanju reći što je to što treba doći „izvana“ čovjekove strukture da bi čovjek mogao živjeti kao moralno biće. Za teologiju i za kršćanstvo to „izvana“ jest Bog, s kojim čovjek živi u uskoj povezanosti vršeći Božje zapovijedi. Bitno je ovdje spomenuti da te zapovijedi, koje dolaze od Boga, jesu potpuno u skladu sa spoznajom ljudskog razuma, koji potvrđuje da sadržaj Božjih zapovijedi – Deset zapovijedi – odgovara volji i osjećaju čovjeka da bude pravi, istinski čovjek na putu k zadovoljstvu i osmišljenju života.

Kada mislimo o posljedicama ateističkog usmjerenja života, onda imamo u vidu najprije cjelokupno društvo. Sociološka istraživanja odnose se na jednu cjelinu, a ne na pojedince. Stoga nikako ne tvrdimo da nema određen broj ljudi ateista s visokim etičkim usmjerenjem života. Ovdje zastupamo tezu da je društvo s ateističkim usmjerenjem života gotovo po zakonitosti ugroženo negativnim posljedicama u svom razvoju. Razlog tome leži u činjenici da moralnost i smisao za sustav etičkih vrjednota nemaju izvor u strukturi čovjeka, nego izvan nje.

To potvrđuje znanost, iako ona nije u stanju reći što je to što treba doći „izvana“ čovjekove strukture da bi čovjek mogao živjeti kao moralno biće. Za teologiju i za kršćanstvo to „izvana“ jest Bog, s kojim čovjek živi u uskoj povezanosti vršeći Božje zapovijedi. Bitno je ovdje spomenuti da te zapovijedi, koje dolaze od Boga, jesu potpuno u skladu sa spoznajom ljudskog razuma, koji potvrđuje da sadržaj Božjih zapovijedi – Deset zapovijedi – odgovara volji i osjećaju čovjeka da bude pravi, istinski čovjek na putu k zadovoljstvu i osmišljenju života.

Nepriznavanje postojanja objektivnog moralnog reda, a to je posljedica nijekanja Božje egzistencije, izvor je i uzrok ispovijedanja „morala po ukusu“. Lapidarno je to izrekao Dostojevski: „Ako Bog ne postoji, čovjek smije sve činiti po svojoj volji.“ Odatle postaje jasno zašto se razlikuju vjernici i nevjernici u poštivanju različitog sustava vrjednota i u zagovaranju različitog morala i različite etike.

dr. Josip Sabol