Kako najbolje razumjeti našega suvremenika?

Razumjeti svoga suvremenika znači prihvatiti da je osobna sloboda na svakom području života i u svakom pitanju života apsolutna osnovica za življenje života. Put k tom razumijevanju vodi preko pitanja: na kojem idejnom temelju naš suvremenik oblikuje svoje odnose prema svemu što postoji izvan njega i u njemu? Ovdje nas zanima sociološko-psihološki i antropološki pogled.

Možemo li zamisliti da je čovjek, kao slobodno biće, polazna točka u oblikovanju odnosa čovjeka prema Bogu i u određivanju toga puta prema Bogu? Naslućujemo da ovdje zapravo postavljamo pitanje: može li čovjek doći na ideju o Bogu svojim razumom ili je za to apsolutno potrebna Objava, dakle Božji zahvat u svijet čovjeka i u samu ljudsku narav?

Ako ispravno gledamo na povijesni razvoj svijesti čovjeka, onda možemo ustvrditi da se današnji čovjek ponaša kao da nikada ništa nije čuo o kršćanskoj vjeri: o objavi Boga Abrahamu, o tome da je Bog govorio po prorocima i konačno po Isusu Kristu – Bogu koji je postao čovjekom.

To nije neko taktičko ponašanje. To nije neka vrsta metodičkog ateizma – živjeti kao da Boga nema. To je stvarno stanje suvremenog čovjeka. To potvrđuju paradigme: odsutnost Boga iz svijesti čovjeka; filozofija „mrtvog Boga“; nesposobnost čovjeka za metafiziku i transcendenciju… Čovjek kao da ima znanje o tome da se nešto događalo u tom smislu prije 2000 godina. I to je sve.

On ima saznanje da je Isus povijesna ličnost koja je ustanovila Crkvu kao zajednicu njegovih učenika i vjernika. Čovjek ima znanje o povijesti Izraela i njegovu nacionalnom Bogu imenom Jahve… I to je sve. To je znanje kao i svako drugo o prošlim događajima. Zbog toga znanja čovjek nije ni sretan ni nesretan. Jednostavno osjeća kao da se to njega ne tiče, kao da nema nikakvih posljedica za njegov osobni život. On ne živi kao da Boga nema. On živi bez ideje Boga, ako ideju razumijemo kao sliku o nekoj stvarnosti.

Današnji čovjek poznaje sebe i svoj ljudski svijet; poznaje svemir kao rezultat evolucije; zauzima stav prema svemiru, prema stvarnosti izvan njega, kao prema nekom objektu koji može obrađivati za svoje svrhe. On ne poznaje ono što se krije iza pojma transcendencije; on nema sluha za pitanja metafizike.

Čovjek te svijesti osjeća se izgubljenim u svemiru; ne trpi samoću ili napuštenost u tom beskrajnom svemiru. Naravno, ne osjeća se ni sretnim ni zadovoljnim. Ali to pitanje uopće ne postavlja; on to stanje ne problematizira u smislu neke religije, nego jednostavno radi na tome da bude sretniji i zadovoljniji.

Znanost – njegova moć

U tu svrhu razvija znanost kao pomoć i izvor svog zadovoljstva. Na pojavu zla u svijetu, u obliku prirodnih katastrofa, čovjek ne reagira religiozno u smislu da pita: kako Bog može to dopustiti? Pitanja teodiceje, tj. pokušaj da se Boga razumije i opravda zbog zla i katastrofa u svijetu, više nisu njegova pitanja – ni u smjeru negiranja Boga, ni u smjeru njegova priznavanja ili straha od Boga. Njegov stav je: tako jest, to uzimam na znanje i radim na tome s ciljem da tako ne bude, nego onako kako meni odgovara.

Takav stav čovjek zauzima i prema fenomenu smrti, bolesti i nemoći. Tog čovjeka možemo nazvati areligioznim, bez religije, bez Boga, u smislu da čovjek ne treba religiju; ne treba Boga kao osnovu za tumačenje svijeta i svog života, svojih problema i svoje nade.

Moderni čovjek s kompleksom Boga

Netko je takvog modernog čovjeka, s tim osobinama i sposobnostima, nazvao bićem koje živi od „kompleksa i u kompleksu Boga“. Jer si umišlja da je sebi dostatan: ponaša se kao Bog, pa i u tome da ne dopušta ideju Boga iz objave kao izvora. Ponaša se kao Bog, tj. kao da ne treba ničiju pomoć u nevolji, jer je sam sebi dostatan. Ovo je teorijski opis tipa čovjeka koji se naziva „modernim“.

Teško je razumjeti suvremenog čovjeka

Mi katolici priznajemo da nam je taj „teorijski tip“ suvremenika neshvatljiv, nerazumljiv, nepovjerljiv i problematičan za naš način života – jedna vrsta „napasti“ za našu vjeru i naše spasenje. Opravdano molimo u Očenašu: …i ne uvedi nas u napast, nego nas izbavi od zla. Možemo nadodati: vremena u kojima živimo za nas katolike predstavljaju veliku napast i opasnost.

Kako bi trebala izgledati evangelizacija usmjerena prema takvom čovjeku? Pavao Apostol na Areopagu u Ateni imao je pred sobom ljude koji su bili religiozni, koji su vjerovali u „nepoznatog Boga“ – podigli su mu spomenik u središtu grada – kao vrhovnom biću, izvoru života. Mi danas imamo posla s čovjekom koji je, jednostavno rečeno, areligiozan.

Moderni čovjek ima bogove

Mi živimo među ljudima koji za te stvari nemaju više ni sluha, ni volje, ni potrebe. To je posve drukčiji čovjek nego nekadašnji. Taj naš moderni čovjek također ima bogove, ali drukčije naravi nego što su ih imali Atenjani. Nekadašnji najveći umovi bili su religiozni vjernici: Konfucije, Buda, Platon, Aristotel i mnogi drugi geniji i učenjaci, sve tamo do 16. i 17. stoljeća. Danas kao da je nevjera, ateizam, nužan dokaz da se netko može smatrati filozofom, odnosno da bude priznat kao filozof. Kakva li razlika!

Tko je u pravu: genij Platon ili današnji filozofi? Tko ima istinu: Aristotel ili Ludwig Feuerbach, Karl Marx, Friedrich Nietzsche i drugi?

To su ta teška, sudbinska vremena; to je to tragično vrijeme u kojem moramo živjeti i u kojem trebamo opstati kao kršćanski katolički vjernici. To pitanje postavljaju i vjernici drugih religija. Veliko, teško i odgovorno poslanje jest to za Crkvu i za sve nas vjernike kojima je Isus naredio: Idite k svim narodima i naviještajte Evanđelje – radosnu vijest spasenja svakom stvoru. Šutjeti o tome znači poricati naš vjernički identitet.

Suvremeni čovjek i obraćenje

Pitanje je, dakle: postoji li put koji bi bio prikladan da današnji „teorijski tip“ čovjeka iz sebe i po sebi dođe na ideju o Bogu? U ime svoje slobode njemu je sve otvoreno. Tu slobodu poštuje i Bog. I katolička dogmatika zastupa uvjerenje da do vjere nitko ne može doći samo svojim snagama. A kako onda?

Inicijativa bi morala doći od čovjeka. No kako može gluhi svojim nastojanjem početi slušati? Kako može zaslijepljeni um svojom snagom vidjeti svjetlo Istine?

„Svjetlo je došlo na svijet, ali ljudi su više voljeli tamu i vole više tamu nego svjetlo“… Možda postoji izlaz u tome da današnji čovjek postane toliko razočaran sobom i svojim životom da sam dođe s pitanjima onima koji mu imaju što ponuditi u njegovoj teškoj situaciji.

Može se pretpostaviti da sve dublja kriza današnje civilizacije ima tu „mističnu snagu“ da potakne ljude na dublje razmišljanje o bitnim pitanjima života. Sveopća kriza današnje civilizacije, kao i mnoge krize u osobnom životu, mogu i danas odigrati spasiteljsku ulogu – potaknuti čovjeka na obraćenje i traženje novoga puta kroz život.

dr. Josip Sabol