Naše određenje glasi: iz života u ŽIVOT

Temeljni znak raspoznavanja kršćanske vjere jest križ. Za prirodni razum znak križa povod je za negodovanje, osobito ako je na križu prikazano mrtvo, izranjeno tijelo. Možda je i to jedan od razloga da mnogi naši suvremenici traže da se križ, raspelo, odstrani iz službenih javnih prostorija, primjerice iz škola. Argument izgleda kao da je opravdan. Djecu obuzima strah pri pogledu na raspelo.

Takvo reagiranje još je jako blago ako ga usporedimo s reagiranjem suvremenika Pavla apostola. Grci su u križu gledali ludost, a Židovi sablazan. Za filozofski razum Grka jednostavno je neshvatljivo, da ne reknem apsurdno, da netko povezuje svoje uzvišenje, svoju svetost s mukom na križu. Isus je to učinio. Židovi pak, u očekivanju svoga nacionalnog Mesije, ne mogu vidjeti u patnji i smrti na križu ništa drugo nego ono što je osuda na smrt na križu značila po rimskom pravu: sramotu, apsolutno poniženje.

Tako nešto misliti mogućim za Sina čovječjega – za Mesiju – za Židove je strašna sablazan. Za nekoliko sati razapeti Isus doista je bio, za one koji su promatrali događaj na Golgoti, predmet ruganja i naslađivanja u njegovoj patnji i sramoti. Isus je u tim satima doživljavao najstrašnije što čovjek može doživjeti: napuštenost od Boga i ljudi u času umiranja: Bože, zašto si me ostavio?

Tko je taj prezreni Čovjek?

Sjetimo se samo tko je taj raspeti i prezreni Isus? To je onaj Učitelj koji je još prije kratkog vremena ozdravljao bolesne, koji je tješio žalosne, koji je praštao grijehe, koji je govorio o tako divnim stvarima kao nitko prije njega. To je onaj Isus kojega su ljudi htjeli učiniti kraljem jer im je dao kruha. Sve to je Isus za bezbroj nevinih, poštenih, istinoljubivih, pravednih kroz svu povijest, sve do naših dana. To je najdublji razlog da u našim kućama visi raspelo, da na vrhuncima Alpa stoje križevi, da na grobovima naših pokojnih postavljamo križ. Raspelo, križ najprije kao sjećanje na muku Isusovu, i onda kao sjećanje na patnje bezbrojnih ljudi na putu njihova života. Tako gledano, raspelo, križ, nešto je strašno. No, to je samo jedna strana Isusova križa.

Isusov križ – izvor radosti, nade, života

Druga strana te istine izvor je prave radosti jer je Isus bio uzdignut na križ iz posve drugih razloga nego što je to predviđao rimski zakon. Bog nam otkriva pravu istinu o smrti Isusovoj na križu. Do tih spoznaja ne bismo nikada došli samo našim razumom. Da nema Evanđelja, da nema Svetoga pisma, imala bi za nas smrt Isusova na križu isto značenje koje je imala za Rimljane i Židove: bila bi znak jednoga propalog života.

Da nema Evanđelja, ne bismo više tu sramotnu smrt Isusa iz Nazareta niti spominjali. Na tisuće je bilo u rimsko vrijeme onih koji su pretrpjeli istu sudbinu kao i Isus: uništenje osobnog života na sramotu i zaborav snagom zakona Rimskoga Carstva.

Bez Isusa na križu povijest čovječanstva je neshvatljiva

Zašto da sebi opterećujemo život takvim strašnim događajima iz daleke prošlosti? Izgleda da mnogi odbacuju križ Isusov iz psiholoških razloga. Pogled na križ i sjećanje na događanja oko njega opterećuju njihovu dušu i život.

Ali mi smo katolički vjernici. Za nas je sjećanje na muku i smrt Isusovu izvor radosne nade i života. Za nas je Isusovo poniženje istovremeno njegovo uzvišenje na slavu Bogu. Za nas je križ Kristov osiguranje uskrsnuća. Ljubav prema bližnjemu i načelo pravednosti traže od nas vjernika da o tome govorimo bez prestanka. Križ Kristov temelj je naše ljudskosti.

I najvažnije: mi vjerom spoznajemo sveopći zakon svijeta i života koji glasi: smrt je ulaz u život. Raspeti Krist, uzdignut na križ i proslavljen po križu, svojim je uskrsnućem pobjednik nad smrću i naše spasenje za vječnost.

To je srž naše katoličke vjere. Bez nje ne bi bilo nikakvog dovoljnog razloga da se zovemo kršćanima i da budemo vjernici. Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna bi bila naša vjera, poručuje nam svjesno i logički Pavao apostol. U tom slučaju bismo mi gradili svoj život na jednoj neistini. Mi bismo sami sebe zavaravali. Mi bismo promašili svoj život. Možda bismo zbog toga postali predmet sažaljenja ili prezira onih koji ne vjeruju. A upravo je sve obratno.

Blago onima koji padaju na koljena pred križem

To se događa jer su smrt na križu i uskrsnuće Isusovo povijesne činjenice koje više nitko ne može izbrisati iz svijesti ljudi. Kristov križ znak je prijelaza iz Staroga zavjeta u Novi zavjet, iz staroga svijeta u novi svijet, iz doživljavanja kratkotrajnog života u život vječnoga trajanja.

Sada više ne će biti zvani blaženima oni koji su uspješni u bogatom, zabavnom životu, nego oni koji su siromašni, oni koji su gladni, oni koji su žalosni i progonjeni jer vjeruju u križ Kristov i u uskrsnuće. Za ljudski rod postoji sada samo jedan put u blaženstvo spasenja, a to je put križa, to je put odricanja i spremnosti na žrtvu za ljubav Boga i bližnjega.

Isusova poruka u Evanđelju upućena je nama: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.“ Slijedimo Isusa na putu našega života koji nam nebeski Otac određuje. Mi vjerujemo u naše određenje koje glasi: iz života u ŽIVOT. Zaista je duboka tajna da se mnogi kroz povijest, i osobito mnogi danas, radije odlučuju za vjerovanje „iz života u smrt i u ništa“ nego za vjerovanje „iz života kroz vrata smrti u vječni Život“.

dr. Josip Sabol