Misli povodom priznanja: u svijetu vlada kršćanofobija

Iz perspektive razvoja kulture i svijesti čovjeka procjenjujemo vjeru u jednoga Boga, monoteizam, kao vrhunski napredak ljudskog duha. Po tome vjerovati u jednoga Boga predstavlja oslobođenje od mitologije svake vrste, i najprije od vjerovanja u mnogo bogova.                                        

Historijsko-biblijski može se izlazak (egzodus)  židovskog naroda iz Egipta razumjeti kao oslobođenje od mnogoboštva - Egipat simbol politeizma - i prijelaz u stanje vjerovanja u jednoga Boga: Jahvea. Izrael kao izabrani narod vjere u jednoga Boga postao je time neminovno  svjetlo u razvoju kulture drugih naroda, ali i njihovim  protivnikom kroz povijest čovječanstva sve do danas.

Vjera u jednoga Boga predstavlja trajni izazov, kako za vjernike u mnogo bogova, tako i za nevjernike. Jedni su prisiljeni postaviti pitanje o pravom  Bogu i o istinskoj religiji, a drugi o istini općenito. Stoga je sveopći razvoj čovječanstva od politeizma k monoteizmu dokaz i svjedočanstvo da je čovjek po naravi upravljen na Istinu, na traženje istine, prije svega na traženje pravog Boga. Dok ga ne nađe, ostaje mu nemirno srce i um. Mnogoboštvo ili bezboštvo je dakle znak da se ljudi još nalaze u niskom razvoju svoje svijesti.

Ondašnji svijet - Rimsko Carstvo: to je bio svijet - doživljavao je  događanja oko osobe Isusa iz Nazareta kao oslobođenje od bogova k pravom Bogu. Najprije se „svijet“  odupirao toj novoj svijesti (progoni kršćana) da bi konačno spoznali istinu i prihvatili Isusa da je Krist, Mesija i Bog.

Evanđelje - ostvarenje naravne težnje za istinom

Na toj točki započinje novo doba: doba samosvijesti, doba oslobođenja od ropstva bogovima stvorenim od ljudske mašte i ljudskih ruku. Svijet postaje kršćanski jer intelektualne elite shvaćaju da je vjera u jednoga Boga  jedina religija dostojna čovjeka kao razumnog bića.

To usmjerenje kulture i razvoja traje u Europi sve do 16./17.st. Europljani kao kršćanski vjernici u zajednici imenom Katolička crkva sretni su i oduševljeni novom vjerom. Odlaze u misije, u Novi svijet da i tim narodima naviještaju Evanđelje. Pretpostavljali su da i ti narodi teže za istinom po ljudskoj naravi i da se još uvijek nalaze u tami mnogoboštva i krivoboštva. Treba im pomoći da se oslobode tame i uđu na svijetlo koje dolazi iz Palestine, iz Betlehema: zvijezde nad štalicom.

Historijski gledano: monoteizam vlada u Europi sve do danas. On odgovara svijesti modernog čovjeka. Duga stoljeća je bilo tako. Danas izgleda da se čovjek vraća u politeizam, u mnogoboštvo, i da slabi svijest o oslobođenju od bogova kroz vjeru u Isusa Krista, i da time čovjek bježi od istine vjere u jednoga  Boga. Znači li to da se moderni čovjek ponovno vraća u stanje politeističkog vjerovanja? Ponavlja li se isti slučaj iz povijesti izabranog naroda koji je namjesto vjere u Jahvea ponovno počeo  vjerovati u „zlatno tele“?

Od vjere u Boga Isusa Krista k ideologiji „bez Boga“ 

Monoteizam je simbol autoriteta, i to jednog vrhovnog autoriteta: Boga. Taj autoritet je inkarniran u Katoličkoj crkvi: u principu hijerarhije. Razvoj svijesti čovjeka snagom vjere u Isusa Krista donosi europskom čovjeku osjećaj da nitko od ljudi ne smije vladati nad drugim ljudima.

To je početak svijesti demokracije jer katolički vjernik živi po načelu: Boga treba više slušati nego čovjeka. Time je isključena mogućnost da jedan čovjek vlada nad drugima bez njihove slobodne privole. To je princip demokracije.

To načelo je počelo gubiti svoju snagu onog časa kada su pojedini mislioci širili svoju sumnju u postojanje Boga. U doba prosvjetiteljstva i konačno s Francuskom revolucijom postao je Bog i njegov autoritet upitan. Time je bila otvorena idejna mogućnost da nastaju novi „bogovi“.

Ako Bog postoji, ne postoji čovjekova sloboda?

Najradikalniji oblik  te nove svijesti izražen je u izreci: ako Bog postoji, ne postoji čovjekova sloboda. Stvorena je od  ateističkih mislioca svijest modernog čovjeka koja odbacuje svaku povezanost (religija) s nekim ili nečim što je izvan čovjeka i ovoga svijeta. Ta svijest vlada i danas kod velikog dijela naših suvremenika.

Kršćanska vjera/objava nije više mjerilo osobnog i javnog života. To postaje sve više čovjek: čovjek je mjerilo svega. Vrijeme, u kojem živimo, s pravom se zove: civilizacija bez Boga i vladanje čovjeka nad čovjekom.

Nijekanje temeljnih istina

Za mnoge naše suvremenike više ne vrijede slijedeće istine: da je Bog stvoritelj svijeta; da postoji samo jedan Bog; da je Bog postao čovjekom; da taj Bog  i čovjek – Isus Krist – sve čini za čovjeka, i to za onog jadnog čovjeka: bolesnog, opsjednutog, slijepog, grješnog… ; da protjeruje đavle, demone; da je uskrsnuo; da ljubi čovjeka; da je umro za spas čovjeka; da će doći kraj svijeta i s njime sud i Kraljevstvo Božje... To su istine naše katoličke vjere koje duh vremena ne zapaža. Mnogi te istine odbacuju ili jednostavno ne poštuju. Na svoju štetu.

Ugroženost života bez vjere kršćanske objave

Znanost nas uvjerava da nevjera može imati, i da stvarno ima kod mnogih, negativne posljedice po život. Ljudi bez vjere teže ostvaruju one pozitivne darove koje posjeduje vjernik: otvaranje horizonta nepoznate stvarnosti; otkrivanje ljepota prirode; doživljaj hrabrosti i nade u nepovoljnim situacijama; doživljavanje sigurnosti; sposobnost pomirenja i praštanja; sposobnost izdržljivosti u patnji; svijest smisla života; doživljavanje blizine Božje u osobi Krista....

Sve ovo doživljavanje i vrjednovanje kršćanske katoličke vjere opravdava zaključak da se ovdje ne može raditi o iluziji. Određeni znanstvenici mogu imati neko drugo mišljenje. Vjernik ima samo jedan odgovor: „Ja znam da moj Spasitelj živi. “Moji doživljaji su stvarnost moga života: svakodnevna stvarnost.

Istine katoličke vjere - objektivna stvarnost

No, ona je i objektivna stvarnost koja se dogodila izvan moje svijesti, izvan mojih osjećaja. Nitko do danas nije pokazao niti ponudio neki drugi smisao života, dostojan čovjeka i prihvatljivijeg za ljudski razum, za duh i osjećaje, koji bi nam omogućio da živimo kao ljudi mira, nade, ljubavi.

Nitko do danas nije riješio zagonetku koja se sastoji u tome da čovjek sebe doživljava kao ono biće koje svim snagama teži za srećom i ispunjenjem; koje je određeno po naravi na biti sretan, blažen, ali koji mora konstatirati da se gotovo sve u njemu i oko njega urotilo protiv te čežnje za biti sretan.

Čovjek je gotovo posve nesposoban učiniti sebe sretnim sredstvima i sposobnostima koje ima na raspolaganju u današnjoj civilizaciji ili koje mu evolucija priprema. Različiti pokušaji stvoriti „raj“ na zemlji otkrivaju se kao prava parodija na ono najdublje i najsvetije u čovjeku: na čežnju za biti oslobođen od nemira uma i nezadovoljstva srca; biti oslobođen od osjećaja besmislenosti života zbog stalne prijetnje smrti; biti oslobođen nesigurnosti zbog sumnje u vječni život; biti oslobođen od jutarnjeg ustajanja u dan dosade jer je svaka minuta postala preduga zbog aktivnog osjećaja besmisla...

Nijedna ljudska filozofija, nikakva politička preobražavanja ne mogu izbrisati iz ljudske svijesti egzistencijalnu spoznaju da je ovaj naš empirički svijet apsurdan svijet, ako ga uzmemo za sebe i ako ga odvojimo od Boga.

Zar da je ovaj apsurdni svijet jedino moguć?

I stoga pitam sve agnostike, ateiste, humaniste i tzv. slobodne duhove: zašto da baš ovaj apsurdni svijet bude jedino moguć? Zašto da apsurdno u sebi bude najvjerojatnije ostvarenje „slučaja“ kao početka svijeta ili evolucije…? Zašto „slučaj“ ,taj tobožnji stvoritelj svijeta, nije nekim slučajem zacrtao put sreće života za čovjeka, nego je pustio da čovjek luta tražeći svoju sreću i često upada kod toga u sve veću nesreću? Kad bi sadržaj života bio samo to što stvarno proživljavamo u vremenu između našeg rođenja i naše smrti, onda je jedino prihvatljiva ona mučna i strašna izreka grčko-rimskog duha, jednog od mnogih duhova u povijesnom razvoju: najbolje se ne roditi, a kad smo se rodili, najbolje je što prije izaći iz života. To je sotonska „mudrost“.

Katolička vjera nam naviješta jedino istinsko rješenje dostojno  čovjeka: „U početku bijaše Riječ: smisao, sklad,  svrhovitost.“  Smiren sam „jer znadem kome sam povjerovao: Isusu Kristu:Ja sam Put, Istina, Život!“

                                              dr.  Josip Sabol