Katolici u Hrvatskoj pred „Poncijem Pilatom“

Vjerovati, općenito govoreći, znači nešto prihvatiti istinitim i stvarnim ne iz vlastitog uvida u neku stvarnost niti kroz direktno iskustvo u dodiru s tom stvarnošću, nego preko svjedočanstva o toj stvarnosti onih koji su to vidjeli i doživjeli. Stoga, prvi korak do prihvaćanja sadržaja vjere je naše povjerenje prema svjedocima, naša spremnost njima povjerovati što nam naviještaju.

Današnje vrijeme donosi zaista specijalne poteškoće u stvarima vjere na objema stranama: za navjestitelje vjere i za ljude kojima se naviješta evanđelje. Navjestitelj vjere, teorijski gledajući, ima pred sobom suvremenog čovjeka koji u svojem životu operira sa sigurnošću, sa znanjem i sa spoznajama u gotovo svim pitanjima svakidašnjeg života, i to iz vlastitog iskustva i na temelju osiguranih podataka (činjenica) znanstvene zajednice. Uostalom, tako živi i sam navjestitelj evanđelja.

Odatle je razumljiva skepsa današnjeg čovjeka naspram „pripovijesti“ iz prošlih vremena, a napose naspram religijsko-vjerskim istinama kršćanske vjere za koje navjestitelji imaju samo jednu riječ: Istina. Oni sa svojim životom svjedoče samo jedno govoreći: „Mi naviještamo Isusa Krista koji je Istina. Mi naviještamo nauk Crkve jer je istina.“

Tako nastupati u javnom životu i pred današnjim čovjekom ne znači ništa drugo nego se izlagati čuđenju, preziru, ponižavanju, agresivnosti, optuživanju, osuđivanju određenih grupacija suvremenika koji već samu riječ „istina“ ne podnose niti je upotrebljavaju. U takvoj situaciji, u takvom kontekstu djeluju – moraju djelovati – biskupi i svećenici kao navjestitelji evanđelja. U takvom horizontu moraju živjeti katoličko-kršćanski vjernici.

Baš kod pisanja ovih redaka osjetio sam potrebu pažljivo pročitati u Evanđelju sv. Ivana onaj neizbrisivi povijesni dijalog između Poncija Pilata i Isusa: „Ti si, dakle, kralj?“ Isus odgovori: „Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu“. Reče mu Pilat: „Što je istina?“ (Iv 18,37).

Kakve li situacije! Mladi čovjek stoji pred vrhovnim sucem države dok mnoštvo izvikuje parole mržnje, prezira i u bijesu traži smrtnu osudu, ne znajući pravo zbog kojeg čina. Stoga sudac pita optuženoga: „Što si učinio?“ (Iv 18,35). Kao odgovor Isus izreče svoje djelo koje će za sva vremena vršiti dvostruki učinak na stanovnike Zemlje, svijeta: za jedne će Isusovo djelo biti temelj nade spasenja, a za druge povod i osnova mržnje i svakojakih optužbi. To djelo glasi: „Ja sam dao svjedočanstvo Istini.“ „Ja sam put,istina i život“.

Isus pred Pilatom našeg vremena

Osjećam da je legitimno tu historijsku scenu, koju možemo nazvati „Isus pred Pilatom“, primijeniti na naše vrijeme, konkretno na navjestitelje evanđelja i na vjernike u našem vremenu. Mi, vjernici, smo danas prezirani i optuživani od mnoštva Pilata, odnosno agnostika i ateista svih vrsta i to samo zbog ostvarivanja Isusovog djela: „Mi dajemo svjedočanstvo za Istinu“. Ti današnji „Pilati“ kao da nisu svjesni da baš oni svojim djelovanjem protiv Katoličke crkve potvrđuju istinu Isusove proročke riječi: „Mene su mrzili, i vas će mrziti. Mene su progonili, i vas će progoniti. I to samo zato jer svjedočite istinu koju sam i ja svjedočio.“

Tragičnost toga stanja čovječanstva kroz svu povijest, a posebice danas u našem društvu, dolazi na svijetlo kada kratkim riječima izrečemo sadržaj te istine koju je svjedočio Isus i koju svjedoče biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, katolički vjernici danas. Svi zajedno kao Narod Božji, i pojedinačno kao vjernici, svjedočimo istinu spasa kao pojma za svako dobro.

Svjedočimo istinu o objavi živoga Boga i njegova kraljevstva mira, pravednosti, milosrđa, ljubavi već na ovom svijetu i konačno u vječnosti. Svjedočimo istinu da se samo vršenjem Božje volje, Božjih zapovijedi može oblikovati društveni život mira, solidarnosti, poštivanja i održavanja života na početku i na koncu životnog puta. Svjedočimo istinu da se samo na temelju Božjih zapovijedi mogu ostvarivati uvjeti za zdrav razvoj svakog člana društva prema sposobnostima i talentima.

Zar je moguće da ima ljudi koji se protive toj istini za koju je svjedočio Isus i za koju svjedoče danas navjestitelji evanđelja i koju nastoje katolički vjernici provoditi u život? Moguće je, nažalost! To je stvarnost danas. To je stvarnost jer na području sudstva vode glavnu riječ mnogobrojni suci koji, poput liberalnog Pilata, ne znaju što je istina o pravu čovjeka po Božjem planu. Stoga poput Pilata pitaju razjareno mnoštvo kakvu presudu da donesu u konkretnim slučajjevima? Naravno, mnoštvo viče pusti Barabu, kazni nevinog Isusa, to će reći kazni katolika, kazni poštenoga čovjeka humanistu, istinoljubivog znanstvenika, kazni hrvatskog domoljuba, požrtvovne roditelje, pobožnog tražitelja pravog Boga.

Neprovedena lustracija u Hrvatskoj uzrok mnogih patnji

To je moguće u našem društvu jer mnogi ne poznaju niti pravog Boga niti Istinu. Oni žive i danas po pravilima duha propaloga komunističkog svjetonazora kojeg je EU osudila kao zločinačkog. To je moguće u hrvatskom društvu jer nije sprovedena lustracija te još uvijek aktivni čimbenici zločinačkog komunističkog režima obnašaju važne visoke državničke dužnosti u Hrvatskoj. Taj duh zločeste prošlosti je tako jak u Hrvatskoj da danas javne osobe mogu pozivati pismeno i usmeno na linč katoličkih vjernika, na paljenje i rušenje crkava, na oskvrnuće crkvi i svetinja, na mržnju i preziranje vjernika, na širenje svakovrsne laži o povijesnim činjenicama, na rušenje tradicionalne naravne obitelji.

Svaki pošten čovjek i građanin hrvatske države se zabrinuto pita kako je moguće da danas postoje ljudi takvog duha nakon pada komunizma i nakon službene osude komunizma kao zločinačkog sustava od najviših institucija EU? Imaju li takvi ljudi savjest? Kakva je to savjest koja se ne zgraža nad zločinima počinjenim od partizana po naredbi vrhovnoga vođe? Više stotina tisuća poubijanih ljudi nakon rata protiv naravnog i međunarodnog prava, iz čiste osvete!

I dan danas postoji veliki broj političara i običnih ljudi koji slave vođu, koji se okupljaju na određene praznike gdje se ne čuju riječi tuge, žaljenja i kajanja nego riječi veličanja vođe i partije. Grozno i nedostojno čovjeka 21. stoljeća!

To je moguće jer: „Pravi problem ovog trenutka naše povijesti je to da Bog nestaje iz horizonta ljudi i da s gašenjem svjetla koje dolazi od Boga, prodire dezorijentacija u čovječanstvo, čiju razarajuću učinkovitost sve više možemo zapaziti… Gdje Bog izgubi svoje mjesto među ljudima, tu konačno gubi svoje pravo mjesto i čovjek. Čovjek više ne nalazi svoj položaj u stvorenom svijetu, u odnosima prema drugima,na ispravan način. Čovjek bez Boga misli da može sam postati Bogom i gospodarom nad životom i smrću….Kada čovjek stoji protiv Boga, stoji protiv svoje istine i zato neće biti slobodan nego otuđen sebi i drugima“ (Papa Benedikt XVI. u pismu biskupima svijeta 10.03. 2009. i u audijenciji 14.11. 2012.).

To je taj duh vremena: sekularizacija, dekristijanizacija

Iz ovih papinih misli dolazimo do odgovora na pitanje o situaciji sveopće sekularizacije - da ne reknem ateizacije i dekristijanizacije - naroda i društava u EU danas. Koje su te intelektualne snage u EU, u UNO koje osmišljavaju i provode projekte sekularizacije i dekristijanizacije kroz institucionalne mehanizme međunarodnih organizacija? Ipak je činjenica da su demokršćanske političke snage bile na vlasti u Zapadnoj Europi decenijima nakon drugog svjetskog rata.Kako je došlo do sekularizacije i dekristijanizacije?

Danas znademo što se dogodilo u Europi: najprije se dogodila „kulturna revolucija“ studenata 1968. s jakim udarom sekularizacije društva. S padom berlinskog zida i s padom komunizma (1989.) očekivalo se jačanje konzervativnih snaga ili barem zaustavljanje rasta ljevičarsko-anarhističkih snaga u EU. Tražila se javna diskusija o pravim uzrocima pada komunizma koja bi završila s rezultatom: komunizam je morao pasti jer je on u suštini svjetonazor protivan prosvjetiteljstvu, protivan demokraciji i ljudskim pravima.

Komunizam i marksizam: zločinački svjetonazori

Jednom riječju: komunizam i marksizam ne spadaju više u svijest ljudi dvadesetprvog stoljeća. Po svojim rezultatima su oni jedna od zločinačkih svjetonazora i politika dvadesetog stoljeća. Demokratska i na ljudskim pravima utemeljena EU morala je sprovesti lustraciju u bivšim komunističkim državama. To će reći: zabraniti komunističke partije i sve političare, koji su kao članovi komunističke partije bili na položajima državne vlasti, izbaciti iz političkog života.

To je učinjeno radikalno u Njemačkoj s DDR i u drugim komunističkim državama. To nije učinjeno jedino u Sloveniji i Hrvatskoj. Hrvatska je de facto kao demokratska i pravna država pod vlašću ljudi bivšeg režima. Promijenjeni su samo nazivi partija. Obraćenja bivših komunista u demokrate i ljude ljudskih prava nije bilo do danas.

Tu je izvor svih problema Hrvatske. Stoga ne začuđuje da mnogi bivši komunisti, jer nisu lustrirani, imaju visoke položaje u EU i UNO. To im omogućuje ideološki stvarati koalicije s ljevičarima svih vrsta i s liberalima kod temeljnih pitanja svjetonazora, kulture, religije, prije svega u pitanjima braka, obitelji i ljudske seksualnosti.

To im omogućuje danas činiti ono što su u ime svoga marksističkog svjetonazora činili za vrijeme svoga vladanja: rušiti tradicionalne kršćanske vrjednote, prije svega vjeru i obitelj i domoljubni osjećaj pripadnosti narodu, u kojem smo rođeni. Komunizam kao ateistički svjetonazor je ostao u srcima i glavi mnogih usprkos pada zida Berlina i komunizma kao državnog režima. To je jedan od osnovnih problema društva u Hrvatskoj i u EU danas.

dr. Josip Sabol