Ostvarivanje krjeposti tolerancije u našoj domovini na opće dobro

Danas se lakše oprašta ako netko kaže neistinu, nego ako je intolerantan. To je samo znak da odnos prema pitanju "istine" nije u redu. Pilatovo pitanje ,,što je istina" dobilo je jasni odgovor: ne znamo što je istina ili još radikalnije: istine nema, nego ima mnogo istinâ, prema potrebi i želji. Postoji samo istina za mene, za tebe. Ako je tomu tako, onda je zaista tolerancija najveća „krjepost“ u pluralističkom društvu. U ime slobode, a na nju ima svatko pravo, može svaki čovjek imati svoju istinu; u ime jednakosti moraju se sve „istine“ jednako respektirati. To je stanje našega društva danas.

Naravno, onaj koji to stanje kritizira, mora za utjehu reći da ima i on pravo na svoju istinu i na to da se i njega tolerira. Ova računica je zaboravila najbitnije: da ima zabluda, laži i da nema više istina o jednoj stvari nego samo jedna. K tome postoji istina da je čovjek po naravi biće koje može pogriješiti i učiniti zabludu. Mora li se onda zabluda također tolerirati?

Dakako, ako nema istine, onda nitko ne može odrediti što je zabluda, onda stvarno ne bismo smjeli govoriti o zabludi. To je apsurd. Naš život bio bi nemoguć ako ukinemo riječ zabluda s krivnjom.
Kroz stoljeća glasio je odgovor - on vrijedi i danas: ,,Zabluda nema isto pravo na egzistenciju koje ima istina. Odatle slijedi teško pitanje: što činiti sa zabludom odnosno s čovjekom koji je u zabludi?

Nekada se zabluda uklanjala iz javnog života silom zakona, zabrana, kažnjavanjem, izbacivanjem iz društva. Danas, u doba ljudskih prava, to je nemoguće u tom obliku.

Tolerancija, podnašanje zla, koji je puta stvar političke „mudrosti“ ili oportuniteta. Možda po maksimi: ti imaš krivo - ja imam pravo - no ti si jači od mene, zbog toga možeš mene tolerirati. Dužnost ti je tolerirati istinu. No ako sam ja jači, ja koji imam istinu, progonit ću te jer je moja dužnost boriti se protiv zablude. Po tom receptu se zapravo uvijek radilo u povijesti: država i drugi legalni instituti ne smiju tolerirati zabludu ili moralno zla djela.

Demokracija također poznaje dogme: npr. nema tolerancije za neprijatelje tolerancije; ili u ime slobode mišljenja ne smijem iznositi neistinu… Isto tako ne smijem iz velikodušnosti podnašati drugoga u zabludi nadajući se da će i on doći jednom do prave spoznaje. O tome metafora: pšenica i kukolj. Pusti neka oboje raste do žetve. Razlog je oportunitet: da ne bi kod iskorjenjivanja kukolja iščupao i pšenicu. Smijem li biti tolerantan prema neistini? Npr.2x2=5? Ili liječnik smatra da je normalna temperatura za čovjeka 41°C? To ne ide. Zvuči paradoksno: tolerantan zapravo može biti onaj koji vjeruje da postoji istina ili koji znade da ima istinu.

Indeferentan, skeptik, neutralan ne može biti ozbiljno tolerantan. On nije sposoban podnositi neprestano kolebanje između različitih mišljenja i zato nije u stanju suočiti se s drugima i tako doprinijeti putu do istine. Stoga stoji: tolerancija je moguća pod uvjetom da postoji objektivna istina.; da postoji sposobnost čovjeka da spozna istinu.

Onog časa kada smo upoznali apsolutnu istinu, potpunu istinu, tolerancija je izgubila razlog postojanja. „Apsolutno“, naime, isključuje drugog ili drukčije. Takvu situaciju imademo gdje se radi o praktičnoj izvjesnosti jedne istine, npr. kod inženjera (2x2=4) ili liječnika 37°C. Tamo gdje se radi o pitanjima vrjednota, npr. pravedno uređenje društva..., nitko ne može s izvjesnošću pokazati i dokazati njegovu istinu. Kad bi on to mogao, morao bi biti intolerantan prema svakom drugom mišljenju.

Formalno rečeno: apsolutistička metafizička pozicija nužno vodi u intoleranciju. Moramo li se svake metafizike odreći? Nemoguće jer antimetafizička pozicija jest također metafizika,tj. stav kojeg ne mogu s izvjesnošću dokazati.

Apsolutni relativizam nedostojan čovjeka

Tolerancija ne vodi u relativizam. Iz iznesenog slijedi da apsolutnog relativizma u pitanju istine ne može biti. Tolerantan čovjek nije proglasio sve istine jednakim, još manje da objektivne istine nema. On je tolerantan jer znade kako je teško doći do istine pod uvjetima današnjeg života, kako je teško doći do zadnje istine u pitanjima vrjednota. Stoga su vrjednosni sudovi o sadašnjoj i prošloj stvarnosti teški ili nemogući… Za ovo područje vrijede hipotetički sudovi, dakle dozvoljen je relativni relativizam, apsolutni relativizam je proturječnost u sebi. Egzistencija vrjednota i prihvaćanje metafizičkih stavova (religija, ideologija) ne mogu se opovrći

Tolerancija krjepost ili slabost? Istina ne može biti tolerantna

Samo onaj čovjek može biti tolerantan koji ima saznanja o ljudskoj naravi i koji ju uzima ozbiljno. Etički rečeno: tolerantan može biti čovjek koji je skroman, jednostavan, ponizan i mudar: on, naime, znade da ništa ne zna. Ljudska spoznaja je ograničena, i to dvostruko: ona je inadekvatna, i ona je nesavršena. (sv. Pavao). U svakoj spoznaji krije se dobar dio nespoznaje.

Mudrost i intelektualna skromnost zapravo nas osposobljuju da tražimo istinu, da budemo otvoreni prema njoj, da nismo indiferentni prema njoj i da nismo relativisti. Biti relativist i agnostik je zapravo znak oholosti i umišljenosti. Mudar i skroman čovjek ne ostaje kod svojih sumnja, nego se daje na put traženja. Na području duhovnih znanosti i filozofije to znači: stupiti u komunikaciju s drugim tražiteljima istine; s njima stupiti u kritički dijalog, u razmjenu misli i spoznaja u mom traženju istine.

Stoga uzimam ljude, koji imaju drukčija mišljenja nego ja, jako ozbiljno. Ja ih ne toleriram samo, nego im prilazim s poštovanjem i zahvalnošću znajući da od njih mogu profitirati.

Konvergencija većine spoznaja - svaki je došao neovisno od drugog do svoje spoznaje - različitih osoba o istom predmetu vrlo je važan, iako ne jedini i najsigurniji kriterij istine. Ne zato jer se radi o većini - kao u demokraciji koja ima uvijek ,,pravo“ makar je i krivo, nego zbog toga jer je opravdano poći od uvjerenja da različitost spoznaja o istom predmetu ima izvor u subjektvnom momentu svake spoznaje, dok objektivni moment dolazi iz samog predmeta o kojem razmišljamo.

Subjektivni momenti spoznaje, ako ih stavim jednog pokraj drugog, obično se naizmjenično oslabljuju ili čak poništavaju. No oni nisu dokaz samovolje, nego samo pokazatelj da svaki čovjek po naravi teži za istinom, i da je kod toga upućen na druge sutražitelje istine. Ovaj pluralizam, ispravno shvaćen, uvjet je istine a ne zlo.

I zabluda je za neko dobro

Stoga smijemo reći da u subjektivnom traženju istine nije isključena zabluda. Ona nije nešto posve negativno ili čak nepravda i zlo. Na području spoznaje zabluda je od velikog značenja… Ona može biti i jest put do istine. Zabluda kao svjetionik koji moreplovcu pokazuje da treba zaobići podvodnu hridinu (Maritain). Zabluda drugih s kojima se kritički bavimo i za nas je pomoć na putu do istine. Isto tako su moje zablude pomoć za druge. Ovim mislim nešto više, nego samo respektiranje krive savjesti. Mislim da drugi, jer je po naravi upravljen na istinu, upravo i u zabludi vrijedan poštovanja. On nije tražio namjerno zabludu nego istinu. Tomu moram vjerovati, zapravo to metafizički znadem jer je svaki čovjek po naravi upravljen na istnu. Zabluda ima pravo na opstanak. Laž i zlo nemaju to pravo. Stoga se ne smiju tolerirati. Niti u ime demokracije.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.