Božić je uvijek sadržaj našega života

Tko je posljednjih dva do tri mjeseca pažljivije promatrao događanja u društvu, čitajući ili gledajući televiziju, mogao je ostati prisiljen upitati se što se to zapravo događa: neprestano reklame divnih stvari s pozivom kupite, kupite sada jeftinije, jer.. I nije mu bilo teško odgovoriti: jer blagdan Božića je već pred vratima. Tri mjeseca pred vratima? Malo neobično. Zar sekularna EU ipak nije zaboravila kršćanstvo, svoj kršćanski duh i njegove blagdane?

Mnogi ljudi danas su vjeri nutarnje jako otuđeni jer su zatvoreni prilazi k iskustvima Boga na kojima je utemeljena biblijsko-kršćanska vjera. Jedan od glavnih izvora ove zatvorenosti je pojam iskustva koji dolazi od tzv. eksperimentalnih znanosti i koji se uvriježio u svijesti današnjeg čovjeka. Iskustvo je ovdje isključivo usmjereno na objektivnu stvarnost kojoj čovjek prilazi svojim sjetilnim sposobnostima. Drugu stvarnost osim ove današnja znanost ne obrađuje niti pokazuje interesa za nju.

Ona, doduše, ne niječe mogućnost postojanja neke druge, nadsjetilne stvarnosti kao što je to činila u prijašnja vremena. Ali se drži po strani prema načelu o čemu se ne može govoriti pojmovima i metodama prirodnih znanosti, o tome treba šutjeti. To je taj generalni stav mnogih ljudi danas koji se pomodno naziva „agnostičkim“.

Ovaj fenomen došao je na snagu baš u naše moderno vrijeme u kojemu se ostvario vrhunac razvoja svijesti čovjeka u usporedbi sa srednjim vijekom. Govoreći s filozofijom prosvjetiteljstva, moramo priznati da se današnji čovjek smatra i osjeća punoljetnim, samosvjesnim, oslobođenim od religijsko-mitoloških pojmova i od slike svijeta koja je sagrađena na biblijskoj tradiciji, na skolastičkoj teologiji i filozofiji.

Duh i srce Božji - izvori samoodređenja

Moderni čovjek smatra se autonomnim u određivanju moralno-etičkih normi i načela jer priznaje samo jednog „gospodara“ kojemu je dužan poslušnost i pokornost: vlastitom razumu, nikomu i ničemu drugom, isključivši time Božji i crkveni autoritet. Ovakvom racionalnom, samosvjesnom i samodostatnom tipu čovjeka odgovara i društveno-politički sustav demokracije i pluralističkog društva. Taj sustav rezultat je spomenutog modernog tipa čovjeka.

Izgleda da je tom tipu čovjeka naturalno da bude areligiozan, ako prihvatimo tezu - ja je ne prihvaćam - da se razum i religija odnosno razum i vjera isključuju. Po toj tezi nemoguće je biti racionalan i religiozan, kao što je nemoguće i služiti se razumom i biti istovremeno vjernik. Kršćanska katolička vjera i razum, vjera i znanost prema tomu su suprotnosti.

Ovdje želim iznijeti neke misli i spoznaje o tomu iz kojih razloga je osobno iskustvo od odlučujuće važnosti na putu prema upoznavanju i prihvaćanju vjere ili barem određenog religioznog gledanja na svijet, i drugo, iz kojih razloga današnji katoličko-kršćanski vjernik sve više traži da svoju vjeru na iskustveni način upozna i određenim doživljavanjem i aktivnošću na vidljivo-opipljivi način osjeti.

Prioritet iskustva pred objektivnim naukom

Iz sociološko-psihološke perspektive razvoja svijesti čovjeka kroz povijest izgleda plauzibilno zaključiti da takozvani „punoljetni“ čovjek ništa ne prihvaća kao gotovu stvar, nego hoće najprije kritički preispitati koliko je neka stvar ili neka ponuda za njega vrijedna i važna. Dok je još bio u stanju „malodobne svijesti“, u stanju svijesti djeteta, prihvaćao je sve bez kritičkog pitanja. To vrijedi za područje politike, ekonomije, ali, naravno, i za područje vjere i religioznosti.

Teoretski se može govoriti o djetinjoj religioznosti i odrasloj religioznosti. U vezi s odgojem, teorija misli da kod religioznog odgoja nije bilo razlike između poučavanja djece i odraslih. Što se mora vjerovati i kako se mora ponašati, određivalo se autoritativno. Vjera i moral se nisu smjeli stavljati u pitanje.

Do bitne promjene u načinu prihvaćanja sadržaja vjere došlo je s već spomenutim stupnjem zrelosti svijesti čovjeka, dakle sa slobodom mišljenja i demokratskim sustavom. Čovjek hoće sadržaj vjere najprije podvrći kritičkom ispitivanju i onda se odlučiti za ili protiv. Došlo je također do promjene načina kako vjerovati i kako živjeti vjeru. Današnji vjernik ne prihvaća jednostavno odgovore na njegova pitanja koje mu drugi pružaju, pa niti one iz Svetog pisma. Taj stav zauzima i prema postojećim pobožnostima, ritualima. On sebi stvara svoje metode vjerovanja, svoje rituale i vježbe pobožnosti, gdje može sam svojim iskustvom doživjeti vjeru, blizinu Božju.

Osobno iskustvo - izvor vjerovanja?

Koliko je ovaj teoretski nacrt razvoja svijesti realan i istinit iz ove sociološko-psihološke perspektive, teško je reći. Sigurno je to da se ovako shematski nije događao niti se događa danas. Ima vjernika koji potpuno svjesno i slobodno prihvaćaju objektivni nauk Crkve prihvaćajući načelo katoličke vjere da je poslušnost Riječi Božjoj bitna pretpostavka vjerovanja. Ima, dakako, i onih koji traže više subjektivne slobode u tome. Odatle nije pozitivnoj znanosti kao što je sociologija i psihologija moguće sa sigurnošću ustvrditi koji vjernik je zreliji i punoljetniji: je li onaj, nazovimo ga tako, konzervativni tradicionalni ili pak onaj, nazovimo ga tako, progresivni liberalni.

Ovdje je važno pitanje, tko određuje kriterije prosuđivanja i vrjednovanja. Uostalom, tu se radi u prvom redu o vjeri kao takvoj i o istini vjere. Tu nema progresivnog ili konzervativnog elementa. To su pojmovi sociologije. Za vjeru i vjerovanje je odgovorna teologija utemeljena na Svetom pismu, na Riječi Božjoj, na dogmatici. Pavao Apostol, stoga, argumentira: „Po Svetom pismu“; kako kaže Sveto pismo, tj. Bog po svojoj objavi.

Vjera je, dakle, izvorno stvar poslušnosti. Iskustvo dolazi nakon prihvaćene vjere u tom smislu da sada živeći vjeru, prakticirajući vjeru, usmjeravajući se po vjeri doživljavam stvarno i iskustveno što vjera za mene jest, što mi donosi, kako se osjećam. Iskusiti mogu nešto što imam, što posjedujem, čime se služim.

Poslušnost Bogu - temelj vjere

Stoga je jako upitno stvoriti paradigmu prioriteta/primata iskustva u protivnosti s primatom tradicije, vjere, dogmatske vjere, objektivne vjere. Ovdje ne smije važiti princip ili – ili. Držimo se onog životnog, dakle iskustva koje mi govori o tome da sam bio pogođen ovom ili onom riječju, glasom, tonom. Kod čitanja me pogodi baš ova ili ona riječ. To je isto u odnosu k Božjoj riječi.

Nju moram najprije saslušati, čuti, osjetiti i pustiti u tišini da na mene djeluje. Doživljavam nešto novo… Ako se to više puta ponavlja…., stječem iskustvo, tj. trajno stanje u meni, u mojoj duši, u centru mog bića. To postaje dio mene, postaje stvarnost i to osobna, moja stvarnost. Odsada mogu reći za sebe da ne vjerujem slovu ili znanju, nego životu kojega sam preko saznanja o vjeri i spoznaja iz vjere oblikovao. Znanje je postalo moje trajno iskustvo i time moje uvjerenje, moje čvrsto stajalište, moj život.

Teološki: znanje smo dobili od Riječi Božje koja je tijelom postala. O tome nam govore Pisma – dakle riječ i znanje nam daju, a Riječ je Bog, druga osoba Božja. Riječ je u svijetu jer je Riječju stvoren svijet. Dakle: moram saznati sve o svijetu; moram znati o tragovima Boga u svijetu. I sada tek započinje ono što zovemo utjelovljenje Riječi: znanje prelazi u iskustvo postaje iskustvo, tj. život. Iskustvo dobivamo od Duha Božjeg - treće božanske osobe jer je iskustvo ljubav, život. Iz Duha rođeno dijete Isus jer je Duh ljubav, a ne samo znanje. Riječ je tijelom postala i prebivala je među nama i vidimo njezinu slavu, i doživljavamo njezinu jakost i ljubav.

Slavljenje blagdana Božića s njegovim materijalnim darovima je metafora novoga života radosti, nade, ustrajnosti, vječnosti u ljubavi. Božić je sadržaj našega života!

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.