Kršćanska katolička etika u procesu povijesnog razvoja

Podnaslov ovog razmišljanja svraća našu pažnju na jednu važnu i očiglednu činjenicu u vezi s našim ljudskim, ali i s našim kršćanskim identitetom. U jednoj riječi: svaki od nas kao čovjek, kao ljudsko biće podvrgnut je životnom procesu mijenjanja kako u oblikovanju vlastitog života tako i u usmjerivanju životnog puta.To isto vrijedi i za čovjeka koji je doživio – svjesno ili nesvjesno - promjenu svog životnog puta takve naravi da je njegov životni put poprimio specifični sadržaj, vlastitu dinamiku izražaja i oblikovanja svega onoga  što je vlastito čovjeku kao najodličnijem biću na ljestvici svih bića na zemlji.

Biti kršćanin – ontološka razlika

Pojava tog i takvog ljudskog bića na svijetu se tako radikalno razlikuje od već postojećeg čovjeka na svijetu  da to ljudsko biće nosi svoje vlastito ime, svoj vlastiti naziv: čovjek kršćanin. Od časa kada je jedan Čovjek: Isus koji je Krist, Bog došao na svijet, postoji za svakog pojedinog čovjeka mogućnost da se „nanovo rodi, „da postane novo ljudsko biće“,da bude i da živi ne samo kao čovjek nego kao čovjek kršćanin. To je to ontološko određenje koje unosi razliku između ljudi unutar čovječanstva već dvije tisuće godina sve do danas.

Što čini čovjeka kršćaninom katolikom? Jedinstvenog odgovora na ovo pitanje nema. Zašto ga  uopće postavljati? Nije li istina da to pitanje unosi nemir među ljude? Nema li pravo onaj glas koji nam dovikuje: prestanite već jednom stvarati razlike među ljudima. Prestanite već jednom s definicijama čovjeka koje nemaju vezu s čovjekom kakvog ga je stvorila evolucija. Priznajte već jednom da imamo svi jedno te isto porijeklo, ako ne već od majmuna a ono sigurno od zakona evolucije koji su učinili od nas ono što jesmo, i koji će od nas učiniti i ono kakvi želimo biti ali i ono što ne želimo biti.

 Od nas se traži da upoznamo te zakone i da u skladu s njima oblikujemo mladu generaciju u nadi da će na taj način nastati društvo miroljubivih, sretnih i poštenih ljudi u kojem će svatko živjeti po svojoj volji, po nacrtu vlastitog života i ostvarivanja osobnih potreba ali ipak u skladu sa zajedničkim ciljem.

Nitko i ništa ga ne će više sprječavati u tome: niti naviještanjem Božje volje; niti zastrašivanjem paklenih kazni; niti propisima i zabranama morala, etike i zakona. Čovjek, taj vrhunac stvaralačke evolucije, postat će svoj na svome,suveren, autonoman – zakon samom sebi,  i što je bitno: postat će konačno sretan.

 Sekularistički i kršćanski humanizam

Tko misli da su ove rečenice i tvrdnje proizvod mašte najvećih sanjara, tzv.utopista prošlog vremena, vara se.Ove rečenice i tvrdnje su sadržaj humanizma, ljudskog humanizma, za razliku od kršćanskog humanizma. Taj sekularistički humanizam je više ili manje svjetonazor današnjeg svjetskog društva, naravno zapadnog društva. U njegovoj perspektivi stvaraju se odnosi među ljudima; obrazuju se mladi, donose se zakoni pod parolom: sve za čovjeka i samo za čovjeka; sve za čovjeka po njegovoj volji, po njegovom razumu s jednim jedinim ciljem: omogućiti zadovoljavanje individualnih, specifičnih, amoralnih, denormiranih potreba kao ostvarenja apsolutnog prava čovjeka na vlastitu sreću.

Tko ima nešto protiv toga? I zašto bi imao nešto protiv toga? Primjerice, zašto ja kao kršćanin katolik imam nešto protiv toga? Da kao kršćanski katolik moram imati nešto protiv takvog shvaćanja života, razumije se po samom sebi jer inače nema smisla da se nazivam katolikom.

 Ja jesam humanist, ali zašto moram ispovijedati da sam kršćanski humanist i da sam time automatski protivnik sekularističkog humanizma? Osjećam li se ugodno u koži kršćanskog humanista u današnjem vremenu i društvu u kojem ime kršćanin, katolik stvara neugodne asocijacije kod nekih naših sugrađana, pa čak i reakcije sažaljenja, sve tamo do preziranja?

 Kršćanin katolik u kušnji

 Nisam li bio tu i tamo zatečen osjećajem manje vrijednosti jer sam katolik? Iz tako nastale nesigurnosti sam artikulirao pitanje: ne bih li trebao i ja postati modernijim u svom stilu života; u tumačenju članaka kršćanske vjere; u razumijevanju etike i morala današnjeg čovjeka?

Nisam li htio shvatiti duh II. vatikanskog sabora baš u  smislu tog pitanja pokušavajući svojim djelovanjem i svojim ponašanjem da se to zaista i dogodi: naime, da se Crkva modernizira, da se prilagodi mentalitetu današnjeg čovjeka tumačeći vjeru i moral na način da današnji čovjek može razumjeti, i što je još važnije, da može prihvatiti  nauk i naviještanje? Nisu li se strukture Crkve kao institucije mijenjale u svjetlu suvremenog shvaćanja uloge autoriteta i institucija općenito, pa zašto se to ne bi moglo učiniti i danas? Mogli bismo spomenuti mnoge druge pojave ove naravi među vjernicima, među teolozima i službenicima Crkve.

Iz ovoga zaključujemo nešto bitno kada je pitanje odnosa kršćanskog vjernika prema današnjem društvu; kada je pitanje odnosa Crkve i kršćanskog svjetonazora prema današnjoj civilizaciji i stanju kulture. To bitno se zove: kršćanski identitet. To bitno je sadržano u tvrdnji: čovjek bez Boga nije u stanju postići savršenstvo sposobnosti i osobitosti svoje ljudske naravi, i, što je isto, nije u stanju postići svoju sreću. Stručno formulirano: sekularistički humanizam kao projekt života bez etičke odgovornosti Bogu Stvoritelju i Otkupitelju i bez poštivanja  Božjih zapovijedi i naravnog zakona je intelektualno i moralno gledajući promašeni projekt na štetu čovjeka i ekologije svijeta. To nije teoretski zaključak, nego zaključak iz činjenica, iz iskustva današnje civilizacije.

Sekularistički humanizam se pokazuje i dokazuje nedostatnim humanizmom. Činiti sve za čovjeka, i to je slogan humanizma, na način kako to čini sekularistički humanizam, dakle humanizam bez vertikale u božanski svijet, u svijet vječnosti, znači činiti još više protiv i na štetu čovjeka, nego na njegovu sreću.

Otuđenje od kršćanstva  -  kriza civilizacije

Kritički humanisti danas otvoreno priznaju: do krize današnje civilizacije nije došlo zbog toga jer religiozna i kršćanska svijest nisu dovoljno odstranjene iz javnog života, kako je plan modernista i marksista, nego baš obratno: duboka i, kako izgleda za sada, nesavladiva kriza današnje civilizacije je zahvatila modernog čovjeka i današnje društvo zbog iracionalne umišljenosti intelektualnih elita da čovjek može bez Boga razvijati sebe i graditi svoju sreću isključivo po svom razumu, u prvoj liniji po praktičko-tehnološkom razumu.

Taj idejni zaokret čine oni isti koji su bili zagovornici i propagatori projekta "moderne", projekta „prosvjetiteljstva“. Mnogi su to bili u dobroj volji, iz vjere u čovjeka u njegove sposobnosti, u njegov razum. Na žalost, u tom ponosu i pouzdanju u sebe zaboravili su na Stvoritelja od kojega svi ti darovi dolaze. Ulazak u duboku krizu moderne civilizacije postao je neizbježan.            

  dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.