Samoostvarenje jedino u zajedništvu

Temelj ispravnog života je briga za sebe i jačanje samog sebe po kršćanskom načelu: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ Tomu treba pridružiti maksimu filozofa Kanta koja glasi: „Nikada nemoj drugoga čovjeka upotrijebiti samo kao sredstvo da postigneš neki svoj cilj nego uvijek kao svrhu.“

Ljubav bližnjega i kategorički imperativ otkrivaju nam jednu važnu spoznaju da se dobrota ili humanost čovjeka ne određuje po tome što netko čini drugome nego, odlučujuće, zašto i u koju svrhu netko čini drugome ono što čini. Jedino u tome „zašto činim nešto drugome“ otkriva se pravo čovještvo onoga koji daje i onoga koji prima. Zašto mu dajem neki dar; zašto tražim njegovu blizinu i prijateljstvo; zašto ga izbjegavam i ogovaram?

Taj „zašto“ nam otkriva duboku istinu da je čovjek kao nedovršeno biće neprestano na putu mnogih mogućnosti prema ostvarenju i usavršavanju samoga sebe, i to u dva smjera ili u dvostrukoj ulozi: u ulozi darovatelja, davatelja i u ulozi primatelja. Jedna i druga uloga je tako bitna za čovjeka da kroz njih dolazimo do pitanja što je čovjek i koji je smisao njegovog života?

Biti čovjek zbog toga je trajno pitanje jer se kod toga ne radi o nekom apstraktnom pojmu niti o jednoj zbirci činjenica otkrivenih znanstvenim istraživanjem. Tko pita o tomu što znači biti čovjek, taj zapravo hoće saznati o čovječnosti čovjeka. Jednostavno rečeno, taj traži odgovor na pitanje kada je netko takvih osobina da ga možemo nazvati čovjekom. U tomu slučaju kažemo za nekoga: ti si pravi istinski čovjek. Obično nadodamo k tome: svaka ti čast. Svjesni smo kod toga da smo tako oslovili nekog određenog čovjeka zbog toga jer on nije bio uvijek takav kakav je sada. On je ostvario sada ono što prijašnih godina nije bila stvarnost u njegovom životu. Ostvario je čovještvo, postao je što je trebao postati i što nije uvijek bio: pravi pošteni čovjek po Božjoj volji.

Klasična definicija za „čovjeka“

U tradiciji klasične filozofije nalazimo stoga još jednu definiciju za čovjeka koja glasi: čovjek je mogućnost koja želi postati stvarnost i koja treba postati stvarna. Aristotel nadodaje: ona treba postati stvarnost „za volju sebe same“, a ne kao kod čovjeka-roba za volju gospodara. Toma Akvinski govori ovdje o čovjeku koji je svoj vlastiti uzrok: slobodan čovjek je „sebi uzrok“ - sui causa. Mi moderni kažemo radije da je čovjek „svoj razlog“ - ratio sui. Toma misli konkretno kod toga na ono zbivanje koje mi nazivamo samoostvarenje kada hoćemo naglasiti da je čovjek svoj režiser u procesu rasta. (Sth I-II, 108)

Samoodređenje bitno za čovjeka

Upotrebljavamo još jedan termin: samoodređenje. Svaki čovjek sam određuje što će raditi i što će od njega biti. Naravno, s ovim izrekama dolazimo danas u poteškoće. Ako se smatramo ateistima i time prihvaćamo „evoluciju“ kao odgovorni izvor ili snagu koja određuje proces razvoja svijeta i samog čovjeka, onda je upitno propagirano samoodređenje ili samoostvarenje čovjeka kao svog uzroka.

Bog Stvoritelj i pravo na samoodređenje

U sličnoj poteškoći se nalazimo i mi katolički vjernici koji vjerujemo u Boga Stvorietelja svijeta i čovjeka. Samoodređenje ili samoostvarenje čovjeka po volji Božjoj ili u skladu s voljom Božjom ne zvuči baš samouvjerljivo. Stoga uobičajena upotreba izreke „čovjek je slika Božja“ zadaje određene poteškoće u dubljem razmišljanju o kršćanskoj slici čovjeka.

Pomoć ovdje nalazimo u lijepoj misli filozofa i teologa Romana Guardinia kada tumači da životni put čovjeka pod voljom Božjojm „nije put koji je unaprijed određen, zacrtan, asfaltiran, i ako čovjek napusti taj put, ne će imati za posljedicu da čovjek padne u bespuće. To je put koji se uz pomoć Božju stvara pod nogama čovjeka iz svakog koraka nanovo“.

Čovjek je na putu „čovjek u nastajanju“. Rezultati toga procesa nastajanja nisu osigurani. Stoga Guardini nastavlja: „Naš život postoji u obliku nastajanja. Ono, što čini moju bitnost, nisam ja od početka apriorno nego to nastaje tokom vremena... Nastajući hoću biti svoj ja. Imam svijest da mi ništa na svijetu ne može poslužiti kao moja zamjena ako ja sam ne postanem što jesam... Ja mogu sebe živeći samo ostvariti ako preko sebe izlazim ka onome što nisam ja: k drugima nasuprot meni, stvarima oko mene, ljudima, idejama, k djelima i zadaćama...

Osobita struktura života, iz koje nastaju sve te napetosti, daju tomu procesu nastajanja jedan vlastiti karakter: on nije osiguran. On je ugrožen; i to ugrožen baš kroz tu i takvu kvalitetu njegove bitnosti“. Erich Fromm, poznati psiholog piše: „Rođenje nije neki događaj časa nego trajno događanje. Cilj života jest roditi se potpuno, cjelovito, i tragedija je u tome da većina od nas ljudi umire prije nego se potpuno rodila“.
Čovjek niti životinja niti anđeo

Dobro je ovdje spomenuti i mišljenje poznatog biologa i zoologa Joachima Illiesa: „Čovjek: niti životinja niti anđeo - ali što inače? Paradoks... Mi se moramo shvaćati da smo nastajući, da smo neprestano na putu kretanja od prisile zakona k slobodi, od materije k duhu, od životinje k anđelu. Mi nismo ni jedno od svega toga jer ti polovi opisuju jedno polje i pokazuju jedan smjer u kojem se nalazimo“.

Nakon ovih misli izriče Illies jednu važnu istinu koju je korisno zapamtiti: „Bilo je i ima u svim vremenima jasnih upozorenja na to da biti čovjek može totalno biti promašeno od samih korijena.“

Bez Božje pomoći nema „čovjeka“

Pomoć Božja je putniku čovjeku potrebna da ostane na pravom putu. No, Stvoritelj je usadio u narav čovjeka egzistencijalnu potrebu za još jednom pomoći bez koje čovjek ne bi mogao savlađivati poteškoće putovanja kroz život i bez koje nikako ne bi mogao ostvariti svoju osobnost.

Čovjek treba drugoga čovjeka kao pomoć na svom životnom putu. Stoga je Stvoritelj usadio u ljudsku narav da čovjek postaje čovjekom samo u zajedništvu: najprije u zajedništvu s Bogom Trojedinim i u zajedništvu s drugima... U tomu se sastoji sadržaj isitne vjere: čovjek je stvoren na sliku Božju.

Sadržaj i poruka te slike: vjera u Tebe, moj susjede; ufanje u Tebe, moj suputniče; ljubav Tvoje osobe i zahvalnost Bogu za Tvoju egzistenciju: evo smisla mog života.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.