Žrtvovati život u obrani Domovine dokaz je najveće ljubavi

Vukovar: prva postaja križnoga puta Domovinskoga rata može se smatrati posljednjom postajom općenitog „Križnoga puta“ hrvatskoga naroda u dvadesetom stoljeću (1945. – 1995). Posljednja postaja i s posebnim nabojem zla agresivne Srbije prema hrvatskoj naciji.

Prvoj i zadnjoj postaji Križnoga puta jedno je zajedničko: zavjera šutnje nad strašnim zločinima i prikrivanje još živućih zločinaca. Članovi srpske manjine u Hrvatskoj još uvijek nemaju moralno-etičke snage sudjelovati zajedno s hrvatskim narodom na komemoraciji žrtava u Vukovaru. To boli svakog plemenitog čovjeka, a posebno to boli hrvatske majke i očeve, braću i sestre nestalih za kojima se traga.

Ta bol je tim veća jer među nama žive oni koji on tomu znaju i šute već godinama, i jer među nama žive oni koji ne pokazuju nikakve osjećaje žaljenja, krivnje, spremnosti na priznanje istine i na pomirenje. Ta bol je tim veća jer određeni broj iz srpske manjine sudjeluje u hrvatskoj Vladi. Tako zločin i krivnja truju iz godine u godinu horizont hrvatskog neba.
Živjeti s krivnjom - bilo kao pojedinac, bilo kao zajednica i nacija - nešto je strašnog, neizdrživo na dulje vrijeme. Nikakvi mehanizmi pranja krivnje vodom zaboravljanja, prikrivanja, idealiziranja prošlosti ne mogu učiniti neučinjenim zlo i zločine nad nevinim ljudima hrvatskoga naroda pred sudom povijesti, razuma i pred sudom Božje pravednosti.

Tragika je tim veća što ima među takvim našim suvremenicima onih koji su dio vladajuće političke klase u hrvatskoj državi i u većini državnih institucija. Dok se god nitko ne osjeća odgovornim za te zločine niti spremnim na kajanje i na izmirenje sa svojom savješću i sa žrtvama zločina, zajedničko biće hrvatskoga naroda ne će moći naći duhovno-psihičku ravnotežu i stabilnost nužno potrebnih za pomireni i pravedni politički život stvaranja općeg dobra.

U tom stanju nepriznate krivnje prisiljeni su nositelji tog stajališta oblikovati svoj odnos prema istini na dvolični način sprječavanjem istinskog i pravednog javnog obrađivanja spoznate stvarnosti za vrijeme vladanja komunizma.

Istina i priznavanje zločina – put do mira Hrvatske

Pokušava se različitim sredstvima ucijepiti u svijest mlade generacije pseudostvarnost, krivotvorinu realiteta i na taj način onesposobiti mlade ljude da sami traže istinu o svijetu, o sebi, o svom narodu. Što je to drugo nego pokušaj nastavljati duhovno osakaćenje mladih, počinjeno marksističkom ideologijom u poslijeratnim decenijima?

Treba se bojati da ima u našem društvu onih aktivista na koje se mogu primijeniti riječi Pavla Apostola u Drugoj poslanici Solunjanima: ima snaga s ciljem zavođenja da ljudi ne upoznaju istinu (2,11). To je jedan od znakova vladanja Antikrista na kraju vremena. O tome reflektirati je od velike važnosti za otkrivanje istinskog usmjerenja u životu.

Krivnja je povrjeda koja čovjeka pogađa na najdubljoj i najosjetljivijoj točki njegovog ljudskog bića: u središtu njegove slobodne osobnosti. Čovjek kao slobodna osoba negira samog sebe time da je počinio zlo umjesto dobro, time da je razorio život umjesto da ga je sačuvao i podržao. Tko prizna krivnju takve naravi, taj doživljava svoje stanje bezizlaznim i sebe izgubljenim.

Teološki gledano, to je stanje izvan spasa, iz kojeg čovjek ne može izići samo vlastitim snagama. Znanost potvrđuje da ljudi pod težinom krivnje često padaju u zdvojnost sve do samoubojstva. Velika je zabluda misliti da čovjek koji ne gleda u krivnji grijeh protiv Boga, nema posebne probleme s krivnjom.

Psihologija zna da mnoga duševna oboljenja u današnjem društvu imaju korijen u moralnoj krivnji. Mnogima ne može pomoći kod toga niti umijeće psihologa niti psihoterapeuta. Kod krivnje se, naime, radi u biti o religioznoj stvarnosti, o susretu čovjeka s moralnim redom koji je iznad čovjeka, koji ne stoji na raspolaganju ljudske volje. Jednom riječju: čovjek pod krivnjom nužno dolazi u odnos s Bogom: bilo kao pokajnik koji traži oproštenje, bilo kao onaj koji niječe svoju krivnju osporavajući postojanje objektivnog moralnog reda i time postojanje Boga zakonodavca . Takav čovjek stavlja sebe iznad moralnog reda i pravi se stvarateljem morala po svojoj volji.

Konkretno: taj čovjek živi u najdubljoj zabludi da je njemu sve dozvoljeno činiti što je u njegovom interesu. Na tom principu je oblikovano svako društvo totalitarizma: dozvoljeno je sve što je u interesu određene oligarhije, što je volja velikoga vođe.

Za našu nedavnu povijest je vrijedilo: partija je ona koja određuje dobro – loše , ispravno – krivo.... Problem hrvatskog društva i hrvatske države se danas sastoji baš u još uvijek aktualnom principu da je partija – danas pod drugim nazivom – ona instanca koja donosi mjerila u prosuđivanja aktualnih zbivanja, a posebice o tragediji hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu, u poraću i vladavini komunizma.

Time je osigurano: nepriznati zločin i krivnja još živućih direktno ili indirektno povezanih sa žrtvom hrvatskog naroda predstavlja nazočnost zla u tkivu hrvatskoga naroda sa svojom razarajućom snagom.

Tako će ostati sve do onoga časa kada se javno i pred licem hrvatskoga naroda ne izreče ispovijed: počinjena su zla djela, mi snosimo za njih moralnu i političku odgovornost, mi žalimo što se tako dogodilo.

Naravno, za takav čin je sposobna jedna osobnost duboke moralne i duhovne zrelosti s uvjerenjem da je savjest ugrađena u biće čovjeka od njegovog Stvoritelja. Savjest je glas Božji u duši čovjeka i pokazatelj ljudskom razumu da postoji objektivna razlika između dobrih i zlih čina. Ljudi bez te svijesti vjeruju da je njima sve dozvoljeno činiti u ostvarivanju njihove revolucionarne, ateističke volje. Dosljedni rezultat jedne takve volje je stvaranje idejno-kulturalnog totalitarizma i zločinačkog etatizma. Izgleda da u takvom duhovno-idejnom ozračju žive još mnogi u Hrvatskoj.

dr. Josip Sabol