Protiv oživljavanja totalitarističke prošlosti u demokraciji

Ovih tjedana mnogi i premnogi daju pravi odgovor na to pitanje.To su ljudi kritičkog duha i budnog intelekta. Položili su ispit zrelosti. Teološki gledano, doživjeli smo aktivnost mnogih - osobito katoličkokršćanskih vjernika - što možemo prepoznati kao pravi „znak vremena“ kategorije svjedočanstva i hrabre borbe za istine katoličke vjere, borbe za budućnost hrvatskog naroda i njegove kulture u okruženju sekularističko-ateističke civilizacije. Ovime se nastavlja započeto kretanje fenomenom „hrvatskog proljeća Thompson: za istinu, za domovinu, za vjeru“.

Ljudi političko-kritičkog duha prepoznali su u agendi ili projektu nekih grupacija društva i dijelova vlasti na području odgoja i obrazovanja pojavu volje i namjere za oživljavanjem zlog duha iz totalitarističke komunističke prošlosti. Osjetili su egzistencijalno da je došao čas obrane, otpora tom duhu prošlosti. revolucije

Sažmimo korake i sredstva aktualne kulturne revolucije po cijelom svijetu. Moto i logo te revolucije glasi: osloboditi čovjeka od svih obveza, dužnosti, zaprjeka, zapovijedi da tako postane autonoman, autoritet samom sebi, mjerilo dobra i zla, istinitog i lažnog, apsolutni suveren.

Ukinuti ustanove braka kao zajednice muškog i ženskog čovjeka i time osloboditi čovjeka, prije svega ženu, da bude podložna zakonima naravi: rađanju djece, stvaranju obitelji kao jamca naravnog humanog razvoja čovjeka, kulture, umjetnosti, religije, jezika, smisla života.

U tu svrhu uvodi zakonodavstvo laki proces razvoda braka; time se žena/muž može lako osloboditi od inače doživotnoga „jarma“ braka. Farmaceutska industrija priskočila je u pomoć lakog kontroliranja prirodnog reproduktivnog procesa k majčinstvu, i istovremeno osigurala aktivni seksualni život kao izvora ostvarivanja žudnje za srećom. U slučaju neuspješnog sprječavanja majčinstva stvorila je javna propaganda pravo na abortus: na ubojstvo nerođenoga bića u utrobi majke. Medicinska tehnologija priskače u pomoć na različite načine da se izvan prirodnog procesa stvaranja ipak postaje majkom i ocem pomoću tehnologije koja garantira kvalitetu „produkta“: zdravog, pametnog, atletskog potomka. Čovjek je jedino „mjerilo svih stvari“ ; stoga čovjek stvara sebi svoje dijete – po mjeri svojih želja i fantazija. Jednom riječju: ljudi takvih misli, takvih čina imaju kao konačnu ideju : postati gospodari nad životom i smrću.
Tko su ti ljudi? Koliko ih ima u svijetu? Tko ih financira? Činjenica je da veliki broj ljudi takvog svjetonazora zauzimaju visoke položaje u međunarodnim institucijama UNO, u EU, na sveučilištima… Javna je tajna da postoji povezanost tih ljudi s ložama masona širom svijeta. Uostalom, masoni ne kriju da iza tog programa stoje oni sa svojim načelima i principima. Vrhunsko načelo i cilj glasi: stvoriti jedinstven svijet u kojem se svi ljudi osjećaju „braćom i sestrama“.

Život katoličkog vjernika u takvom svijetu

Što se dogodilo i što se događa s čovjekom koji može sebi iskreno priznati da je za njegov život i za njegovu aktivnost samo jedno bitno: da sve što radim odgovara volji Božjoj te mi je stoga svejedno, što se događa sa mnom, što ljudi misle o mojim sudovima i stavovima?

Imati ovakav vjernički stav znači da smo radikalno nadvladali ravnodušnost i neodlučnost u našem vjerničkom životu. Ovaj odnos prema našoj okolini i prema svojim intelektualnim sposobnostima nije nešto pasivno, nego nešto najdublje aktivno jer se mora proći kroz različitu vrstu askeze prije nego se može svom uvjerenošću reći da me ništa drugo ne zanima u mome životu nego jedino to živim li i radim u skladu s voljom Božjom.

Vršenje volje Božje: služenje istini, pravdi, ljubavi

Ovdje nema niti trunka omalovažavanja ljudskog intelekta niti ljudske zauzetosti za stvaranjem boljeg života. Time da mi je vršenje volje Božje najviše načelo mog djelovanja, pokazujem kako mi je stalo samo do jednoga: da se istina života i pravda u društvu ostvaruju na najsavršeniji način. Ako se vrši volja Božja, onda je to sigurno slučaj. Gdje je Bog vrhovno mjerilo u traženju istine i pravde, tu će se istina i pravda zaista dogoditi. I samo tu, i samo u tom slučaju.

Tu je najprije pitanje odnosa između vjere i kulture, između Crkve i aktualnog društva. Teološki gledano ćemo taj odnos lako shvatiti, ako si posvijestimo činjenicu da je krštenjem i time učlanjenjem u crkvenu zajednicu, u mistično tijelo Kristovo za pojedinca nastala nova životna stvarnost, to će reći da je krštenjem utemeljen novi identitet pojedinog čovjeka. Slikovito rečeno, on je dobio novu osobnu iskaznicu, u koju je Bog upisao jednom zauvijek poslanje čovjeka-novokrštenika.Tom poslanju i izabranju treba svaki vjernik odgovoriti u konkretnom životu.

Isus Krist Bogočovjek: početak nove povijesti čovječanstva

Božjim zahvatom u povijest čovječanstva nastala je jedna posve nova stvarnost u svijetu koju Objava naziva Kraljevstvo Božje. Tko ulazi u tu novu stvarnost krštenjem i obraćenjem, taj nužno zauzima protivne pozicije prema postojećoj kulturnoj i društvenoj stvarnosti. Isus je živi i autentični primjer takvog događanja…

Postojeća kulturna i politička elita Isusovog vremena odmah je tako shvatila Isusovo djelovanje, naime kao naviještanje jedne nove stvarnosti, koja se protivi postojećoj stvarnosti, koja ju osuđuje tražeći radikalni zaokret u svim načelnim pitanjima života.

Mlada Crkva prvih stoljeća doživljavala je posve isto što je doživljavao Isus za vrijeme svog javnog djelovanja: Isus je bio znak, kome se ljudi protive; Crkva je bila stvarnost kojoj se protive javni nositelji kulturnog i političkog života Rimskog Carstva. I oni su Crkvu prepoznali kao protivnika i neprijatelja njihovog gledanja na svijet, njihovog načina provođenja života.

Postali su tuđinci i progonjeni zbog toga što su obraćenjem postali „novi ljudi“, zbog toga što su u vjeri očekivali skori dolazak Gospodinov i time ostvarenje Božjeg kraljevstva. Odatle je dosljedno da kršćani na neki način automatski stvaraju novi odnos prema svijet u kojem su živjeli sve do svog obraćenja. Taj odnos opisuju prvokršćanski dokumenti po uzoru semantičke opozicije: staro i novo; zemlja i nebo; tama i svjetlo; Bog i svijet; istina i laž.

To je na poseban način izraženo u teologiji Pavla Apostola i Ivan Evanđelista. Ta dualistička koncepcija odnosa kršćana i svijeta je karakteristična za mladu Crkvu. Pavao čak govori o antibogu (2Kor 4,4) kao o bogu ovoga svijeta. Evanđelist Luka govori o bogu Mamonu kao o protubogu (Lk 16,13).

Svijet treba postati kršćanski

Time je određena narav odnosa između Crkve i svijeta, između vjernika i društva, između vjere i kulture za sva vremena. Ovaj dualistički stav vjernika prema svijetu postat će bespredmetan onda kada se „svijet“ obrati u smislu Evanđelja, konkretno kada nastane svuda po svijetu kršćansko društvo. Dok se to nije dogodilo - danas sigurno to nije slučaj - mi kršćani ne možemo istinski vjerovati u Isusa Krista, a da time ne upadnemo u opoziciju prema društvu, u kojemu moramo živjeti.

I još nešto važno: braneći vjeru, premda nam se čini da to činimo uz žrtvu razuma, budimo svjesni da ne branimo svoju stvar nego Božju stvar. Bog nas ne može varati. Je li njegova stvar istinita ili nije, to ne odlučuje ljudski ograničeni razum nego jedino Bog sam po svojoj objavljenoj riječi. Vjerovati Bogu je za nas jamstvo da živimo u istini. Iz istine se u nama rađa nada da će se sve dogoditi, kako je Bog obećao i objavio. Stoga potvrđujemo u vjeri: U Tebe se uzdam, Gospodine, i ne ću se postidjeti dovijeka.

dr. Josip Sabol