„Hrvatsko proljeće“ 2025. – poziv na iskreni dijalog
Uvodno razmišljanje o jednom važnom događaju

Na brojna pitanja u vezi s „Hrvatskim proljećem“ 2025. možda će biti od koristi priložiti jednu kraću analizu o stanju javne svijesti u društvu Hrvatske. Najprije nekoliko konstatacija o stanju i strukturi društva u kojem živimo. Cjelokupni svakidašnji život stavlja nam pred duhovne oči činjenicu da unutar društva djeluju mnogovrsne snage – skupine ljudi – koje prosljeđuju svoje interese u konkurenciji jedna s drugom. Čini se da djeluju samostalno i suvereno kao da nisu podvrgnute nekom zajedničkom cilju ili nekoj zajedničkoj svrsi.

Zapažamo da se te snage ne orijentiraju na općenito vrijedeće i za sve obvezujuće norme i vrijednosti nego da smatraju svoje partikularne interese i svoja uvjerenja jedinim mjerilom svoje aktivnosti.

Pravno gledajući to je pluralizam: grupni način oblikovanja života kao ostvarenje ideje o ljudskim pravima u ime koje svatko može oblikovati svoj život po vlastitom nacrtu, konkretno rečeno: u skladu sa svojim interesima i svojim uvjerenjima. Tu slobodu jamči država prava.

Pluralizam: dobra ili loša stvar?

Određene pojave današnjega društva šalju nam signale da društvo jednog zajedničkog sustava vrjednota i jednog zajedničkog svjetonazora – dakle homogeno društvo – ima daleko više šansi organizirati zajedništvo u miru, u međusobnom poštivanju i solidarnosti nego društvo različitog sustava vrjednota, različitog svjetonazora, različitog moralno-etičkog načina života. Današnje društvo jest baš takvo. Stoga s određenim pravom možemo ipak ustvrditi da danas živimo u društvu koje nam život u osjetnoj mjeri otežava. Nedavna prošlost uvjerljivo nam poručuje da svaki pokušaj stvaranja nekog homogenog društva na osnovi bilo koje ideologije vodi društvo pod današnjim uvjetima u sigurnu katastrofu. Komunizam kao jedan od takvih pokušaja bio je katastrofa.

Stoga moramo biti intelektualno i moralno spremni prihvatiti današnje pluralističko društvo kao naše društvo, otkrivati u njemu šanse za pomireni zajednički život, ali i trijezno otkrivati opasnosti koje nam to pluralističko društvo nameće. Izvore snage i spoznaje za izgradnju dobrog društva imamo.

Humanističko-kršćanska kultura i tradicija

Možemo s pravom reći da humanistička kultura i katolička tradicija hrvatskoga naroda čuvaju u svom krilu gotovo neiscrpno duhovno blago u kojem možemo naći snagu i spoznaje za ostvarenje nove kulture života u različitosti, ali ipak u zajedništvu putovanja prema jednom cilju na osnovi zajedničkog sustava vrjednota, koji smo izradili u slobodnoj raspravi i koji smo prihvatili slobodnom odlukom.

Odmah na početku tog zajedničkog puta, ako do njega dođe, oslobodimo se prve velike pogrješke: nemojmo povjerovati da je politika ona sila koja može ovaj naš projekt voditi i ostvariti. Politika ima važnu ulogu, ali ona nema u sebi potrebne izvore spoznaje i snage za to.

Nadahnuće za istinski, moralno dobar i uspješan život može doći iz onih izvora koji su blizu božanskoj, nadljudskoj stvarnosti. To je svijet vjere, to je svijet umjetnosti i filozofske misli utemeljene na krjeposnom kontemplativnom životu istinskih poniznih mislilaca koji se osjećaju sretnima na putu traženja Istine.

Vrjednote zajedničkog života: što je to?

Vrjednota u najširem smislu jest sve prema čemu mi kao ljudi možemo težiti; sve što nam se čini prikladnim u zadovoljenju naših potreba i ispunjenju naših želja. Materijalna dobra jednako su vrjednote za nas kao što su i duhovno-kulturna dobra vrjednote za nas.

Kao društvena bića težimo također za društvenim dobrima: za utjecajem, za ugledom, za prihvaćanjem, za čašću, za autoritetom. Sve to ubrajamo u naš sustav vrjednota.

Baš zbog te gotovo neograničene mogućnosti da u svemu postojećem nađemo nešto vrijedno za naš život, lako dolazimo do spoznaje da nije baš sve jednako vrijedno za nas nego da postoje stvari, doživljaji i događaji koje mi procjenjujemo kao manje ili više vrijedne i čak kao nevrijedne. Svaki od nas ima preferencije kod izbora stvari, glazbe, ideala, uvjerenja. Isto tako svaki od nas ima osobna mjerila za procjenjivanje stvari. Na taj način stvaramo osobnu orijentaciju u životu s uvjerenjem da nitko ne živi sam sebi nego da treba drugoga. Jer je po naravi tako, vrijedi za sve obvezatno načelo: nikada ne smijemo nikoga od naših bližnjih tretirati samo kao sredstvo nego uvijek kao svrhu.

Sustav temeljnih vrjednota jedne nacije

Dok god u društvu i državi postoji konsenzus o temeljnim vrjednotama, ljudi će biti zadovoljni, optimistični, spremni na stvaranje bolje budućnosti. Teško društvu, teško političkoj zajednici u kojoj je nestao konsenzus oko temeljnih vrjednota. Da je to moguće, doživjeli su narodi Europe, doživio je i hrvatski narod u nedavnoj prošlosti. Nažalost, razlog ovog kratkog razmišljanja ima povod u konstataciji da kod nas u hrvatskoj Domovini i hrvatskoj Državi vlada ozbiljan društveni i politički disens oko različitih temeljnih vrjednota.    

Hitna potreba za nacionalnim konsenzusom

Nalazi li se hrvatsko društvo danas u dramatičnom stanju razjedinjenosti oko temeljnih vrjednota zajedničkog političkog bića? Događaji u vezi s referendumom o braku i aktualni događaji oko slučaja Thompsonova koncerta, mimohoda, Oluje... sugeriraju nam da jest tako.

Trijezno i logično procjenjivati političko-svjetonazorsko stanje znači zaključiti: u Hrvatskoj postoji dubok i uvjerljiv konsenzus kod velike većine pučanstva o temeljnim vrjednotama nacije, društva i državnog sustava. Problem je samo u pitanju kako tu veliku većinu „probuditi“ na političko djelovanje.

Preslika stvarnosti stavlja nam pred oči sljedeće:

Pokazatelj odnosa većina – manjina za Hrvatsku su statistički podatci: 88 % pučanstva deklarira se katoličkim vjernicima, oko 3 % su ateisti, agnostici, i oko 4 % su sekularističko-liberalno-ljevičarski usmjerene političke snage.

Iz rezultata referenduma možemo opravdano iščitati da je na jednoj strani većinski korpus tradicionalno-konzervativnog usmjerenja (66 %) i na drugoj strani manjinski korpus (34 %) sekularističko-ljevičarskog usmjerenja. Stoga o pluralizmu na svjetonazorsko-političkom području ne može biti govora.

Hrvatska nije podijeljena

Hrvatski narod hoće živjeti – i živi – u zajedništvu jednakog sustava vrjednota na čijem su čelu vrjednote obitelji, domovinskog zajedništva, solidarnosti, vjere.

Manjina – k njoj pripada kulturalno-politička ljevica, tj. ljudi vezani na prošlost – osporava određene temeljne vrjednote većine, nažalost na nedemokratski i nehuman način: na način mržnje, preziranja, omalovažavanja, laži i klevete. I to već duže vrijeme, konkretno od pobjedonosnoga Domovinskog rata i započetog života nezavisne, suverene, pravne i demokratske države Hrvatske.

U čemu postoji konsenzus? Referendum?

Već sam spomenuo da je za pluralističko društvo vrlo važno da postoji suglasnost u temeljnim vrjednotama, normama i pravilima za odvijanje života i za međusobne odnose. Kod toga je važno naglasiti da nije dovoljno da u Ustavu Republike postoje zapisane sve bitne vrjednote. Važno je da političke snage, prije svega vladajuća većina, donose zakone u duhu ustavnih zahtjeva.

Jednom riječju: Hrvatska nije podijeljena na dva ili više blokova nego postoji jedan kulturno-religiozni-nacionalni korpus i oko njega postoji veći broj kulturnih i političkih snaga s manjinskim karakterom koje javno i po svom izboru pokazuju svoje neprijateljsko raspoloženje prema hrvatskoj naciji, prema hrvatskoj državi i specijalno prema katoličkoj vjeri i Crkvi.

Pitanje legaliteta i legitimiteta

Odakle ljudi te manjine izvode legitimitet svojega neprijateljskog raspoloženja prema državi u kojoj slobodno žive i prema narodu kojega ne poštuju, to je komplicirano pitanje. Mnogo toga je poznato, mnogo toga je skriveno u biografijama. Radikalno psihološko rješenje: sredinu u kojoj se ne osjećam dobro, mogu promijeniti; ljude koje baš ne volim, izbjegavam.

No jedno ne mogu činiti: tražiti da većina mijenja sebe u smislu modela moga života. To je očito iracionalno, ilegitimno. Nažalost, povijest svjedoči da je bilo takvih iracionalnih poteza od nekolicine ili manjine. Nazvani su – revolucionarima. Posljedice su poznate.

Hrvatska danas demonstrira svoj jaki tradicionalno-konzervativni identitet braneći brak i obitelj kao one svetinje, kao one temeljne vrjednote bez kojih jedna nacija tisućljetne kulturne baštine, kakva je Hrvatska, nema šanse preživjeti u današnjem globalnom vjetrovitom procesu stvaranja nove civilizacije birokrata, tehnokrata, političko-ekonomskih kalkulatora i centara kapitala, anacionalnih globalista i velikog broja ljudi bez religiozno-duhovne orijentacije života.

Hrvatska nacija, a ne sklop udruga „biti drukčiji“

U čemu dakle postoji konsenzus kod hrvatske nacije? U tome da demokracija nije samo sustav procedura nego uređenje na temeljnim ljudskim vrjednotama. U tome da su brak i obitelj bitan oblik zajedničkog života u svrhu oblikovanja kulture emocionalne blizine između roditelja i djece; da su brak i obitelj stvaratelj nove generacije i osiguravatelj najužih rodbinskih odnosa i sigurnih veza između generacija; da je obitelj idealno mjesto za odgoj vlastite djece u smjeru jake ličnosti sa sviješću kritičkog duha, samosvojnosti i odgovornosti pred Bogom.

Postoji nadalje konsenzus da je religiozna svijest, napajana na izvorima kršćanske vjere i katoličke tradicije, nužno potrebna za izgradnju „civilizacije ljubavi, solidarnosti i nade“. Postoji konsenzus da bez vjere u Stvoritelja sviju ljudi izgradnja „kulture bez nasilja i strahopoštovanja prema svemu što je živo“ nailazi na gotovo nesavladive zaprjeke u izgradnji svjetske zajednice mira, zajedničkog etosa bratske i sestrinske ljubavi i stvaranja uvjeta života dostojnog čovjeka.

Postoji konsenzus da pluralizam u moralu i etici vodi nužno u radikalni moralni konflikt. Naime, tvrditi da može postojati više istina o tome što je moralno dobro i što je moralno zlo, protivi se teorijskom i praktičnom razumu i time se stvara u društvu emocionalno i intelektualno negodovanje. Postoji konsenzus da sekularističko-ateistički svjetonazor nema ni moralne ni intelektualne snage zadovoljiti u čovjeku izvorne naravne čežnje za srećom, za smislom, za istinom.

Što nudi sekularističko-ateistički svjetonazor?

On veže na sebe mnoge ljude obećanjem apsolutne slobode znajući da je to prazna riječ bez sadržaja. Najdublje je u ljudskoj naravi postavljen „zakon“ koji određuje da je „istina“ ona koja čini čovjeka slobodnim. To ne može promijeniti tvrdnja post-moderne misli da je „sloboda ono što čini čovjeka istinskim“. To je velika i opasna zabluda današnjeg duha vremena u zapadnom svijetu. Toj zavodljivoj „filozofiji“ fraza i iz nje proizišloj rodnoj ideologiji, protive se danas sve više i sve jače ljudi u Europi i Americi.

Referendum „U ime obitelji“ i veliki njegov uspjeh pokazuje da većina ljudi, recimo: da hrvatska nacija prepoznaje sadržajnu plitkoću usmjerenja života koju širi sekularističko-neomarksistička manjina u Hrvatskoj i po svijetu.

Stoga hrvatski narod želi očuvati one temeljne vrjednote svoje kulture i svoje vjere – zajedno s drugim kršćanskim zajednicama, religijama, zajedno s humanistima tradicionalnog duha – koje osiguravaju osjećaj dostojanstva čovjeka i omogućuju održavati odnose topline, prijateljstva, razumijevanja, međusobnog pomaganja i poštivanja među svim ljudima ovog društva i građana hrvatske države. To su ideje i težnje „Hrvatskog proljeća“ 2025. za koje je hrvatska nacija – starija i mlađa – dokazala svoje oduševljenje i za koje je spremna ulagati svoje sposobnosti s ciljem njihova ostvarenja.

Domoljubi „Hrvatskog proljeća“ 2025.: pokrenuli ste – nastavite kopati – orati – sijati na tlu Hrvatske – zalijevati kroz ljeto – u jesen ubirati plodove – hraniti hrvatski narod i sve ljude dobre volje u miru, prijateljstvu, radosti života. Vaša je plaća velika. 

dr. Josip Sabol