Prihvaćanje istine jedini put do pomirenog zajedništva

Političko-društvena događanja ovih zadnjih tjedana pokazuju da se Hrvatska nalazi u stanju nekih neriješenih pitanja. Uzroka toga nemira ima veći broj i oni su različite naravi. O jednom uzroku, prema mom sudu najdubljem, želimo javnosti svratiti pažnju.

Nesuglasnost oko temeljnih vrijednosti

Taj uzrok dolazi iz svjetonazora i iz reda moralnosti, to će reći iz onog područja ljudskog duha u kojem se rađaju ideje vodilje života, u kojem se stvaraju mjerila i pravila međusobnih odnosa unutar društva te ideali i vrjednote kao temelj zajedničke vizije dobrog i uspješnog života za svakog člana društva. O pitanjima te naravi ne može se pravedno i iskreno govoriti bez javnog promišljanja pitanja „čiste savjesti“ i „moralne krivnje“ u vezi nove povijesti hrvatske nacije.

Prema svim parametrima bio je zacrtan jedino željeni i pravedni put u izgradnji bolje budućnosti hrvatskog naroda: put demokracije, put pravne države, put sloboda i prava svakog čovjeka, put duhovnog i kulturnog razvoja u skladu s tradicijom hrvatskog katoličkog naroda.

S Domovinskim ratom je hrvatski narod kroz žrtvu tisuća života svojih građana dokazao nepromjenljivu i nepobitnu političku volju za definitivnim raskidom s totalitarističko-marksističko-ateističkim usmjerenjem života i razvoja nacionalnog bića.

Politika “Mi ili oni”

Kada je,dakle, bilo sve jasno svakome koji je htio vidjeti, čuti i shvatiti volju hrvatskog naroda, zašto je (zadnjih godina) za vrijeme ljevičarske vlade prakticirano upravo neshvatljivo: prakticiran je agresivni politički pokušaj vraćanja zacrtanog puta snagom spomenutih zbivanja u smjer nedavno propalog totalitarističko-marksističkog sustava. Ta politička volja vlada nažalost još i danas, dapače: ona postaje sve življa kod određenih političkih skupina.

Čovjek otvorenog i kritičkog duha ne može vjerovati da se baš u Hrvatskoj, toj tradicionalno katoličkoj Hrvatskoj, provodi otvorena i skrivena restauracija „propalog komunističkog sistema“, i to usprkos činjenici da je intelektualni, kulturni i duhovni svijet Europe javno deklarativno osudio komunistički sistem kao nehumani i zločinački, i to usprkos činjenici da je Hrvatski Sabor učinio to isto svojom deklaracijom.

Tko su ti ljudi?

Tko su ti ljudi, koje su to političke snage na djelu u Hrvatskoj koje pokušavaju provoditi politiku protiv većinehrvatskog naroda i protiv opće vladajuće svijesti današnjeg čovjeka i današnje civilizacije? Pitaju se mnogi (u Europi) kakvu moralnu svijest posjeduju neke grupacije ljudi u Hrvatskoj koji danas javno ispovijedaju totalitaristički mentalni sklop iz doba komunizma i koji radi toga nemaju moralno-intelektualnu snagu priznati zločine nad hrvatskim narodom I tako doprinijeti stvaranju pomirenog zajedništva u hrvatskoj državi?

Pokušajmo filozofsko-teološki unijeti više svjetla u ovu tešku stvarnost promišljanjem o pitanju savjesti kao temeljne instance moralnog prosuđivanja i o pitanju postojanja objektivnog moralnog reda kao izvora ispravne moralne spoznaje. Tim putem možemo odgovoriti na važno općenito pitanje: o čemu ovisi da ima ljudi koji zločine ne osuđuju nego ih čak opravdavaju?

Tim putem možemo se barem približiti k spoznaji istine o onim ljudima koji ne kriju u javnosti osobno zadovoljstvo, da ne reknem oduševljenje, što je pobjednicima uspjelo iza rata pobiti na desetke tisuća nevinih ljudi, među njima žene i djece, jer su bili Hrvati. Ljudi takve duhovno-duševne strukture su danas naši sugrađani, i to ne obični sugrađani nego ljudi na višim i najvišim položajima društvenih i državnih institucija Hrvatske.

Savjest temelj dostojanstva čovjeka

Čovjek razumnog duha, stojeći pred tom činjenicom, postavlja sebi i ljudima oko sebe samo jedno pitanje koje glasi: zar ovi ljudi nemaju savjest? Zar ovim ljudima nije poznat prirodni osjećaj krivnje i sažaljenja? Gdje je razlog da gotovo svi za zločine optuženi pred sudom u Haagu izjavljuju „nisam kriv“? Kada je židovski sudac upitao Eichmana osjeća li se krivim za stotine tisuća usmrćenih Židova u nacističkim logorima odgovorio je mirno i s uvjerenjem: „Ne osjećam se krivim“. Na pitanje suca smatra li svoje djelo moralno dobrim Eichmann odgovara: da,učinio sam moralno dobro djelo jer sam izvršio volju svoga vođe Hitlera.

Koliko ljudi danas u našem društvu živi po shvaćanju morala koji nema temelja u objektivnom naravnom redu, u moralnom Božjem zakonu nego u poslušnosti vlastitoj volji, vlastitim interesima, idolima zabave, bogovima biznisa, politike, znanosti? Koliko ima naših sugrađana na visokim položajima u politici, obrazovanju, gospodarstvu, kulturi koji su odgojeni u poslušnosti partiji s uvjerenjem da je „klasni moral“ jedino ispravni moral i da osobna savjest nije zadnja instanca moralnog prosuđivanja nego da je to kolektivna savjest partije integrirane u velikom vođi, nego da je to korisnost za komunizam, nego da je to momentalna parlamentarna većina, nego da je to poslušnost trendu vodećih financijskih grupacija i ideoloških kreatora stila života po njihovom ukusu?

Moral klasične filozofije i kršćanskog humanizma

Ovdje konfrontiramo današnjeg čovjeka s učenjem etike i morala klasične filozofije da ljudski život mora počivati na istinitom moralu. Moral na principu apsolutne subjektivne slobode ili moral na principu autoriteta izvan subjekta ne odgovara istini ljudske egzistencije.

Naši čini nisu moralno dobri po tome jer su učinjeni iz poslušnosti „velikom vođi“ ili partiji. Jednako tako moji čini nisu moralno dobri jer su učinjeni iz osobnog uvjerenja da su dobri. Dokaz za istinitost te tvrdnje je naše vlastito iskustvo da se u oba slučaja tu i tamo javlja osjećaj krivnje i osjećaj srama radi našeg čina kojeg smo isključivo učinili bilo iz poslušnosti autoritetu bilo iz vlastitog uvjerenja o njegovoj ispravnosti bilo iz osobnog interesa.

Psihologija potvrđuje da, tko ne osjeća više krivnju ili grižnju savjesti povodom nekog nemoralnog čina, je duševno-duhovno nedovoljno razvijen.

Konkretno: tko više ne shvaća da je ubijati grijeh, taj je dublje zagrezao u tamu duha nego onaj koji još osjeća strahotu toga čina. Takav čovjek je najdalje odvojen od istine o sebi kao ljudskom biću i takav čovjek je postao nesposoban za oprostiti i tražiti oprost. Takav čovjek je nesreća za društvo, rak-rana društva.

Istina će nas osloboditi

Istina oslobađa čovjeka pojedinca za život dostojan čovjeka. Istina oslobađa naciju od duha pokornosti, od depresije,od kompleksa manje vrijednosti, od straha pred nepoznatim „Jačim“. Ta spoznaja znači poziv svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj da se oslobode od “zavjere šutnje” i da s ljubavi šire istinu onoj političkoj manjini u Hrvatskoj koja iz mržnje i zlih namjera prema hrvatskom narodu I hrvatskoj katoličkoj kulturi širi neistine i laži u Hrvatskoj i izvan nje o povijesnim događanjima u ovim prostorima prije rata, nakon rata I danas.

Braniti zločine komunizma je tragično

Manjina koja ima ključne položaje u društvu i državi ne dopušta da hrvatski narod konačno doživi svoju integralnu slobodu kao suverena nacija na temelju istine i ničeg drugog nego istine, i na temelju naravnog i Božjeg prava. Da ima ljudi kod nas koji nakon sloma marksističkog sistema imaju hrabrost ispovijedati komunizam i braniti njegove zločine, je neobjašnjivo i tragično.

Zavjera šutnje o komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom je probijena. Hrvatski intelektualci i istinoljubiva Hrvatska govoriti će javno o tamnoj prošlosti tako dugo dok sva istina ne dođe na svjetlo dana.

To neće činiti niti iz osjećaja mržnje niti iz osjećaja osvete nego iz dubokog religiozno-humanog pijeteta prema žrtvama zločina komunizma koje još uvijek leže u poznatim i nepoznatim jamama Slovenije i Hrvatske. To će činiti iz uvjerenja da je svakom čovjeku otvoren put k obraćenju preko priznanja krivnje i traženja oprosta. To je jedini put do ozdravljenja pojedinog čovjeka I cijele hrvatske nacije

dr. Josip Sabol