Vjernik živi smireno u svjetlu naučavanja Otkrivenja

Izgledi Crkve za budućnost u Europi nisu dobri. Želja za najbitnijem u životu čovjeka pojedinca i naroda - želja za vječnim spasom - je sve slabija i nezamjetna. Evangelizacija koja se dogodila, prije svega, zahvaljujući činjenici da je želja za sudjelovanjem u uskrsnuću snažno zahvatila narod prvog stoljeća. Danas, što se EU tiče, dolazi do tihog odvraćanja velikog broja ljudi od Crkve. Teško je ukratko objasniti tu pojavu. U tumačenju ove pojave ne možemo se osloniti na argumente onih koji okreću leđa Crkvi i o kojima sveti Ivan kaže: "Ti nisi bili naši. Jer da su bili s nama, ostali bi" (1 Iv 2, 19).

Nesavršenosti kršćana ili skandali koje oni uzrokuju nikada ne mogu pružiti dovoljne razloge za napuštanje Crkve. Činjenica da je plebiscit na Veliki petak završio u korist Barabe dokazuje da odbijanje ne mora biti posljedica nedostatka vjerodostojnosti izdajnika. Nevjernik ne zna pravi razlog svoje nevjere. Stoga ne može reći pod kojim bi okolnostima vjerovao – na primjer, ako bi vidio mrtve uskrsnule, ili ako bi papa imenovao druge biskupe, ako bi bio za socijalizam ili liberalizam, ako su žene zaređene za svećenike... Ako bi se ti uvjeti ispunili, nevjera bi odmah pripremila nove. Vjera znači: odbacivanje uvjeta. Vjera je racionalna, ali bezuvjetna poslušnost.

Ravnodušnost je pravi problem kršćanstva

Pravi problem u našem zapadnom svijetu nije u tome što Crkva uzburkava svijet skandalima, već u tome što jednostavno ostavlja ravnodušnim sve veći broj ljudi. Život vjere pojavljuje se sve manjem broju ljudi kao istinska, nagrađujuća i, nadasve, istinska alternativa životu po modelu: kao da Bog ne postoji.

Mora se jasno vidjeti da je kršćanska vjera uvijek bila u borbi u svijetu. Sveti Petar je već govorio o nadljudskoj protusili koja "hoda kao ričući lav" (1 Pt 5, 8). Također je već jasno kako će borba završiti. Naime, kao "u ono vrijeme" kada je vječna Riječ Božja – Isus Krist – vidljivo nastanjivala udaljeni kutak ovog planeta 33 godine. Sa zemaljskog gledišta, uzalud. Operacija spašavanja svijeta završila je javnim pogubljenjem treće klase: smrt na križu.

Ali taj je kraj u stvarnosti bio početak novog svijeta, a ne samo temeljna preobrazba "ovoga svijeta". Za Novi zavjet "ovaj svijet" je izraz za ono što je izrečeno Isusovom smrću, koja je osuđena na propast i zapravo se više ne računa, jer Gospodin izričito ne moli "više za svijet", nego "za one koje si mi dao" (Iv 17, 9). Jer "sav je svijet u vlasti zla" (1 Iv 5, 19). Važni su oni koji "dopuste da se spase od ovog izopačenog naraštaja" (Dj 2, 40), kako bi "zasjali kao zvijezde svemira usred izopačenog naraštaja" (Fil 2, 15).

Slabljenje vjere u EU u svjetlu povijesti spasenja

Imamo neke fiksne točke za svako moguće kršćansko tumačenje događanja u povijesti spasenja... Rečeno nam je da na kraju povijesti dolazi veliko otpadništvo (2 Sol 2,3), da kada se Sin Čovječji vrati, ne će naći gotovo nikakvu vjeru (Lk 18,8), da će kršćani također pripremati nauke prema vlastitom ukusu (2 Tim 4,3), da će antikrist konačno zauzeti polje (2 Sol 2,4), da će ljubav mnogih ohladiti (Mt 24,12) i da: ako se dani ne skrate, nitko ne bi bio spašen (Mt 24, 22). Jednom riječju, moramo shvatiti da će prava vjera za "ovaj svijet" postajati sve nevjerojatnija.

S čisto ljudske točke gledišta ovi izgledi nisu baš lijepi... Ali s druge strane, to nam se govori za utjehu, da se, kad se to dogodi, "sjetite da Ja jesam" (Iv 13, 19). Osim toga, paradoksalno, to je ohrabrujuće, jer čini smisao naviještanja evanđelja neovisnim o futurološkim predviđanjima.

Usput, ne znamo gdje smo u povijesti, je li kraj svih stvari pred vratima, hoće li Bog u sljedećem tisućljeću ponovno imati "mnogo ljudi" u Europi ili će konačno svijećnjak jednostavno biti srušen sa svog mjesta, poput onog crkve u Efezu (Otk 2, 5), i naš će kontinent ponovno potonuti u tamu.

Niti je potrebno to znati, jer budućnost Crkve nije naša stvar. Naš je posao samo da učinimo sve što je u našoj moći u ovom trenutku, tako da kada dođe gospodar kuće, zatekne sluge budne (Luka 12,37). I ono što trebamo činiti u tu svrhu uvijek je isto: molitva, post, naviještanje evanđelja, djela bratske ljubavi. Osim toga, danas to uključuje trijeznost, otpor čuđenju, spremnost da se ne laže samo, već da se sadašnjoj stvarnosti pogleda u oči, da se analizira svim racionalnim sredstvima, a zatim da se sudi u svjetlu otkrivenja.

Kako reagira Crkva na tešku situaciju u kojoj se danas nalazi u Europi?

Po mom mišljenju, postoje dva pogrješna načina da se na to reagira. Jedna od tih reakcija je trivijalizacija i usklađivanje situacije. Narodna Crkva - koja je u procesu nestajanja - proglašena je nesporazumom općenito, a Konstantinov zaokret se jednostavno odbacuje.

Netko se zalaže za Crkvu "odlučnih kršćana", a da s druge strane ne smatra da je za spasenje potrebno da stvarno pripada takvoj Crkvi koja donosi odluke. U osnovi, cijelo čovječanstvo je već spašeno, a Crkva je samo znak njegovog spasenja. Oni koji su daleko od toga u najboljem su slučaju "još uvijek daleko". Mogućnost da je netko daleko cijeli život ili da nije na putu do Boga, već u bijegu od njega, uopće se ne uzima u obzir.

Prva rečenica Atanazijanovog vjerovanja, koja, kao i Nicejsko vjerovanje, povezuje Istočnu i Zapadnu Crkvu, pažljivo se drži pod ključem: "Tko želi biti spašen, potrebno je prije svega da se čvrsto drži katoličke vjere."Dakle, čovjek prihvaća vlastitu situaciju kao manjina, vidi nešto normalno u njoj, a zatim je ublažava kroz "pluralizam".

Suprotna reakcija određena je strahom od geta. Sastoji se u očuvanju narodne Crkve pod svaku cijenu, čak i po cijenu da Crkva napusti svoj identitet kao zajednica vjernika.

Pravi odgovor na situaciju geta je misionarski duh

Alternativa getu nije ni samorelativizacija prema skupini među drugima koji oblikuju sliku i lice naše civilizacije, niti pokušaj da se zamagle prepoznatljive značajke kršćanske katoličke vjere i na taj način postanu Crkva i vjera samo nebitni dio ove civilizacije. Jedina kršćanska katolička alternativa u situaciji geta je misijski duh svakog vjernika.

Nesklad između univerzalne tvrdnje evanđeoske poruke i manjinske situacije onih koji priznaju tu tvrdnju ne će nestati do kraja vremena. Ali to znači da je misija moguća samo ako oni koji žive u ovoj manjinskoj situaciji žive u svijesti da su "odabrali najbolji dio". Bez takvog samopouzdanja s ovom se situacijom ne može nositi, pogotovo ne za mlade.

Manjina, ali jedini dobitnik

Mi „preostali“ nismo u ulozi gubitnika postali manjina. Mi smo kao manjina dobitnici svega onoga što je Bog odredio za one koji ustraju u vjernosti. Oni, koji su odabrani, jesu elita Crkve jer ih je Krist Gospodin odabrao. Odabrani su svi oni vjernici koji svoju vjeru doživljavaju kao nezasluženi privilegij, kao dokaz ljubavi Krista prema čovjeku općenito jer će drugi još u tami u nama prepoznavati Krista kao jedinu istinu... Da bi se osvojili drugi trebamo pokazati da ih želimo pridobiti za ono što je istinito, što je dobro i spasonosno, za ono što je izvor radosti života i unutarnje ljepote. To je jedini ispravni razlog evangelizacije u kojoj sudjelujemo. To je jedina ispravna nada našeg djelovanja s namjerom da se obrate nevjernici i pripadnici drugih religija... Obraćenje ima za cilj samo jedno: njihovo spasenje. Relativizacija kršćanstva je sprječavanje spasenja.

dr. Josip Sabol