O svjetonazoru institucija europske zajednice

Što Europu čini kontinentom može se vidjeti na vjerskoj karti: to je područje koje je oblikovano Kristovom porukom više od 1.000 godina, u nekim slučajevima i 2.000 godina. Ova činjenica čini njegov identitet.

Danas je, međutim, ova definirajuća značajka potisnuta, čak i negirana. Rasprave o upućivanju na Boga u ustavu EU-a jednom zauvijek jasno su pokazale da se obnova Europe ne bi trebala odvijati na temelju kršćanstva i na vjerovanju u Boga Stvoritelja. Temelj nove gradnje društva i države su ljudska prava. Povelja EU-a o temeljnim pravima sadrži 54 članka.

Što karakterizira ovaj temelj? To je ljudski statut koji se može promijeniti. Konvencija Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava, usvojena 1950., do 2002. dobila je ukupno 13 izmjena. To, dakle, nije čvrst temelj kao što je bezvremenska valjana Božja objava u Novom zavjetu, već smjernica dana na raspolaganje svjetovnom autoritetu, zajednici država ili države.

Međunarodna zajednica dodjeljuje prava građanima. Ona je vrhovni autoritet, određuje što je ispravno, bez pozivanja na nadređeno načelo, kako ga poznaju objavljene religije. Za njih je Božja riječ mjerodavna. Ljudski statuti moraju biti u skladu s njim - čak i ako nisu doslovno izvedeni iz objavljenih tekstova. Ukratko, kršćanska slika čovjeka stajala je kao platforma pravnog sustava u kršćanskoj Europi. To je poslužilo kao temeljno usmjerenje pravnog sustava država .

Sada smo, međutim, na kraju razvoja koji je započeo Francuskom revolucijom i već je dostigao vrhunac u totalitarnim sustavima nacionalsocijalizma i komunizma, ali je sada postao i vodeće načelo na demokratski način: najviši autoritet su ljudske norme.

Prava čovjeka u ulozi „nove religije“

Danas su ljudska prava, koja je uspostavila međunarodna zajednica, pravni okvir za djelovanje vjerskih zajednica. Nijedna religija nema poseban status. Vjerska neutralnost je na dnevnom redu. Rezolucija Vijeća Europe od 29. lipnja 2007. u tom je pogledu vrijedna pažnje. Važan je to dokument jer Vijeće Europe sebe vidi kao čuvara ljudskih prava.
.
Zapanjujuće je da se nigdje u rezoluciji ne spominje kršćanski karakter Europe. Navodi se samo da su religije važne "jer je povijesna činjenica da su određene religije bile prisutne stoljećima i utjecale na europsku povijest". (br. 1) Nema reference na kršćanstvo niti na sadašnjost. Naglašen je čisto privatni karakter religije, naime "da je svačija religija, uključujući mogućnost da se ne ispovijeda nijedna vjera, isključivo privatna stvar". (br.4) Religija je ograničena na lobiranje. Osim toga, vjera i nevjera stavljaju se na istu razinu. Čak i više: kroz ovu prividnu neutralnost u pitanjima svjetonazora, nevjera i bezbožnost su de facto uspostavljene kao jedini autoritet u svemu što treba javno odlučiti. Vjera gubi svoj publicitni i politički karakter.

Potpuni preokret u ulozi duhovnih snaga

Dogodio se preokret: više nije država ta koja slijedi upute vjere, već se vjera iznosi pred sud države.To propisuje što se mora dogoditi u pitanjima religije. Na primjer, u rezoluciji Vijeća Europe stoji: "Čak i zemlje u kojima prevladava jedna religija dužne su poučavati o podrijetlu svih religija." (br. 14)

Ili s obzirom na vjersku slobodu: "Međutim, ta sloboda nije neograničena: religija čiji je nauk ili praksa nespojiva s drugim temeljnim pravima ne bi bila prihvatljiva." (br. 16) I: "Države također ne smiju dopustiti širenje vjerskih načela koja bi kršila ljudska prava ako bi se provodila. Ako postoje sumnje u tom pogledu, države moraju zahtijevati nedvosmislene izjave vjerskih vođa o prvenstvu ljudskih prava nad vjerskim načelima, kako je predviđeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima." (br. 17)

To na prvu zvuči uvjerljivo, ali zapravo otvara vrata masovnim intervencijama u nauk i praksu Crkve. Povelja EU o ljudskim pravima kaže: "Diskriminacija, posebno na temelju spola, vjere ili uvjerenja, ili seksualne orijentacije je zabranjena."

Smjer u kojem to može ići postao je jasan nedavno u Velikoj Britaniji. Češki povjerenik EU za "zapošljavanje, socijalna pitanja i jednake mogućnosti", Vladimir Špidla, napisao je sljedeće u pismu britanskoj vladi: Velika Britanija mora ukinuti svoje zakone koji dopuštaju iznimke od načela nediskriminacije iz vjerskih razloga savjesti. Jednostavnim jezikom: Crkva ne smije, na primjer, odbiti zapošljavanje homoseksualaca ili organiziranje dječjeg sponzorstva za homoseksualne parove. Crkva ne smije uskratiti pričest javno poznatom članu homo-zajednice.

Sekularizam – nova dogma suvremene države EU

A kamo će vlak ići još uvijek se može vidjeti iz broja 24. gore spomenute Rezolucije: Ona poziva na "postupno uklanjanje iz zakonodavstva - ako je to volja naroda - onih elemenata koji će vjerojatno biti diskriminatorni sa stajališta demokratskog, vjerskog pluralizma". To formulira novu dogmu: sekularizam koji upravlja društvom u skladu s društvenom, političkom, ekonomskom svrsishodnošću bez pozivanja na Boga i uspostavlja se kao vlastiti svjetonazor državnog aparata. Time se zapravo ostvaruje revolucionarna ideja: država je u stanju ponašati se kao gospodar društva,nacije a ne kao službenica koja pametnim zakonima omogućava ostvarivanje općeg dobra. Međunarodni sporazumi, EU-smjernice, zakoni, pravilnici, obavijesti:sve to bi trebalo regulirati život građana na njihovu korist.

Pa ipak: sama činjenica da se pokoravamo načinu života koji zahtjeva takvu poplavu propisa izraz je neizgovorene vrijednosne odluke. To bi u početku moglo biti iznenađujuće, jer nam je postalo tako prirodno. Ali ako se bolje pogleda, postaje jasno da se ovdje radi o posljedicama odluke za život koji traži svoje ispunjenje ovdje i sada: orijentiran na ugodan život, na užitak, na potrošača, orijentiran na materijalni prosperitet, na slobodu od osobnih obveza.

Gotovo neprimjećeno, Europa se odlučila za sekularizam, i time za izrazito bezbožni pogled na svijet, na život i na čovjeka. S obzirom na ovu intelektualnu pozadinu, lako je razumjeti zašto je Sud za ljudska prava Vijeća Europe jednoglasno glasao za uklanjanje raspela u javnom životu na tlu Europe.
EU prožeta kršćanskim duhom ili je više ne će biti

Šefovi država i vlada imali su probleme s Bogom. Primjerice 2004. godine nisu se mogli nagoditi na odnos Boga u nacrtu europskog ustava. Kasnije je došlo do „Ugovora u Lisabonu“ umjesto ustava. Rezultat pregovora je bio kompromis bez pozivanja ili spominjanja Boga. Spominjala se samo „kulturna, religiozna i humanistička baština Europe“. Niti da se izričito upotrijebi „kršćansko“, nego umjesto toga „religiozno“ kao da je to isto. Biti religiozan je nešto drugo nego biti kršćanin. Očito je većina prihvatila filozofsku formulu o „smrti Boga“ i kod toga osjećala veliko oslobođenje. Što je najvažnije, osjećala se slobodna i autonomna u svim pitanjima morala i etike u smislu izreke Dostojevskog: Ako Bog ne postoji, sve je dozvoljeno.

dr. Josip Sabol