Svjesni ateizam najdublji izvor problema društva

Današnje vrijeme donosi zaista specijalne poteškoće u stvari vjere za obje strane: za navjestitelje vjere i za ljude kojima se naviješta Evanđelje. Navjestitelj vjere, teoretski gledajući, ima pred sobom suvremenog čovjeka koji u svom životu operira sa sigurnošću, sa znanjem i sa spoznajama u gotovo svim pitanjima svakidašnjeg života iz vlastitog iskustva i na temelju osiguranih podataka - činjenica - znanstvene zajednice. Uostalom, tako živi i sam navjestitelj Evanđelja. Odatle je razumljiva skepsa današnjeg čovjeka naspram svim „pripovijestima“ iz prošlih vremena, a napose naspram religijsko-vjerskim naviještanjima kršćanske vjere za koje navjestitelji imaju samo jednu riječ: Istina. Oni sa svojim životom svjedoče tvrdeći samo jedno: Mi naviještamo Isusa Krista koji je Istina. Mi naviještamo nauk Crkve jer je istina.

Tako nastupati u javnom životu i pred današnjim čovjekom ne znači ništa drugo nego se izlagati čuđenju, preziru, ponižavanju, agresivnosti, optuživanju onih suvremenika koji već samu riječ „istina“ ne podnose niti je upotrebljavaju u svom životu. U takvoj situaciji, u takvom kontekstu djeluju - moraju djelovati - biskupi i svećenici kao navjestitelji Evanđelja. U takvom horizontu moraju živjeti katoličko-kršćanski vjernici. Oni navještaju istinu i oni žive u duhu te istine u modernom društvu u kojem mnogi suvremenici na riječ „istina“ ponavljaju onu Pilatovu: Ah, što je istina? Pa i više od toga. Mnogi moderni „Pilati“ su spremni pokazati otvorenu mržnju prema vjernicima koji navještaju i žive istinu svoje vjere. Tako nenamjerno ispunjavaju Isusovu proročansku riječ: „Mene su mrzili, i vas će mrziti. Mene su progonili, i vas će progoniti... I to samo zato što svjedočite istinu koju sam i ja svjedočio“.

Sadržaj Evanđelja kojega prihvaćamo

Tragičnost ovoga stanja čovječanstva kroz svu povijest, a posebice danas, dolazi na svijetlo dana kada kratkim riječima izrečemo sadržaj te istine koju je svjedočio Isus i koju svjedoče biskupi, svećenici, redovnici/ce, katolički vjernici danas.

Sadržaj te istine glasi: ona je istina spasa, spasa kao pojma za svako dobro u životu punog nade; ona je istina o objavi živoga Boga i njegovog kraljevstva mira, pravednosti, milosrđa, ljubavi već na ovome svijetu i konačno u vječnosti; ona je istina da se samo vršenjem Božje volje, Božjih zapovijedi može oblikovati društveni život mira, solidarnosti, poštivanja i održavanja života na početku i na koncu životnog puta; ona je istina da se samo na temelju Božjih zapovijedi mogu ostvarivati uvjeti za zdravi razvoj svakog člana društva prema sposobnostima i slobodnoj odluci.

Zar je moguće da ima ljudi koji se protive sadržaju te istine – tih istina - za koju je svjedočio Isus i za koju svjedoče danas navjestitelji Evanđelja: Radosne vijesti? Moguće je, na žalost. To je stvarnost danas. To je stvarnost jer na području javnog života vode glavnu riječ mnogobrojni autoriteti poput liberalnog Pilata koji ne znaju što je istina o pravima čovjeka po Božjem planu. Stoga, poput Pilata pitaju razjareno mnoštvo – političku većinu - kakvu presudu da donesu u konkretnim slučajevima. Naravno: pusti Barabu, kazni smrću nevinoga Isusa: katolika, poštenoga čovjeka humanista, istinoljubivog znanstvenika, domoljuba, požrtvovne roditelje, pobožnog tražitelja pravoga Boga. Tako viče masa s ulice, tako šalju poruke vlasnici sredstava komunikacije, ljudi raznih udruga, članovi političkih stranaka... I suci će tako učiniti. To se događa jer ne poznaju pravoga Boga niti Istinu. To se događa danas, ne direktno nego često na prekriveni način.

„Bog nestaje iz horizonta ljudi“

Papa Benedikt XVI. opisuje na svoj način današnje preduvjete evangelizacije i života po vjeri. U pismu svim biskupima piše papa Benedikt XVI. 10. ožujka 2009.: „Pravi problem ovog trenutka naše povijesti je to da Bog nestaje iz horizonta ljudi i da s gašenjem svjetla, koje dolazi od Boga, prodire dezorijentacija u čovječanstvo čiju razarajuću učinkovitost sve više možemo zapaziti“. Na generalnoj audijenciji 14. studenog 2012. uči papa da, gdje Bog izgubi svoje mjesto među ljudima, tu konačno gubi svoje pravo mjesto i čovjek. Čovjek više ne nalazi svoj položaj u stvorenom svijetu, u odnosima prema drugima. Čovjek bez Boga misli „da može sam postati Bogom i gospodarom nad životom i smrću“.

U propovijedi na Veliki četvrtak 2012. godine papa uči: „Mi mislimo da smo tek slobodni i uistinu samosvojni kada samo još vlastitu volju slijedimo. Boga gledamo kao protivnost našoj slobodi. Od njega se moramo osloboditi i tada ćemo biti slobodni. Tako mislimo. To je osnovna pobuna koja prožima povijest. To je osnovna laž koja iskrivljuje naš život. Kada čovjek stoji protiv Boga, stoji protiv svoje istine i zato ne će biti slobodan nego otuđen sebi i drugima. Slobodni ćemo biti tek onda kada smo u našoj istini: kada smo jedno s Bogom“. Papa poručuje tim riječima današnjem svijetu da je svjesni ateizam najdublji izvor problema današnje civilizacije.

Tko je ateist u smislu znanosti?

U filozofskoj znanosti religije smatra se ateistom onog čovjeka koji niječe mogućnost postojanja stvarnosti izvan naših sjetilnih saznanja; koji odbacuje ideju da ovaj svijet ima svoga Stvoritelja; koji ne prihvaća da postoji objektivni moralni red s razlikovanjem dobrih i zlih čina; koji ne će uvidjeti da je svijet otvoren za smisao i upravljen na konačni cilj; koji niječe da stoji određeni plan i određena namjera iza prije petnaest milijardi godina započetog razvoja svemira; koji kategorički odbija svaku pomisao na mogućnost da je Bog zahvatio u povijest čovječanstva: najprije objavljivanjem izabranim ljudima, i konačno utjelovljenjem Boga u Isusu Kristu; koji odbacuje svaku mogućnost vječnoga života nakon smrti.

Čovjek takove duhovno-intelektualne strukture živi i oblikuje svoj način života isključivo po svojoj volji i svojem razumu, to će reći bilo zadovoljavajući svoje potrebe, bilo tražeći sredstva za ispunjenjem svojih želja, bilo pokoravajući se različitim „bogovima“ koje su stvorili i neprestano stvaraju trendovi mode, industrije zabave, bilo nasljedovanjem načina života službenih i privatnih „zvijezda“. Prema tim kriterijima moramo priznati da živimo u post-kršćanskom vremenu. Ono se službeno zove postmoderna. Religijsko-teološka teorija bi nazvala to vrijeme „poganskim“, živimo u vremenu poganstva.

Idejni motivi i sadržaj moderne i postmoderne

Idejni sadržaj moderne i postmoderne možemo sadržajno analizirati iz perspektive kulturologije, sociologije, povijesti i drugih znanosti. Ja bih se poslužio za analizu i razumijevanje moderne i postmoderne s literarno-filozofskim djelom izvanredne snage Friedricha Nietzschea (1889.).

Taj znameniti tekst označava filozof Gianni Vattimo „rođendanom postmoderne u filozofiji“ i rođendanom postmoderne filozofije kroz jedan neshvatljiv događaj kojega su uzrokovali sami ljudi: „kroz smrt Boga“. „Ubojstvom“ Boga su nastalioni preduvjeti u kojima se mora naviještati Božja riječ i spasenje čovjeka kako je zapisano u Svetom pismu i kako to razumijeva Katolička crkva od svojeg početka.

Tekst glasi: „Zar niste čuli o onom mahnitom čovjeku koji je usred bijelog prijepodneva zapalio jednu svjetiljku, potrčao na trg i neprekidno vikao: ja tražim Boga! Ja tražim Boga, i budući da su tamo bili sakupljeni mnogi od onih ljudi koji nisu vjerovali u Boga, nastade jedan veliki grohot. Što, zar se (Bog) izgubio?, kazao je netko. Zar je zalutao kao dijete?, kazao je jedan drugi. Ili zar se drži sakriven? Zar nas se boji? Zar je otišao na brod? Emigrirao?, tako su vikali i smijali se u velikom naguravanju. Mahniti čovjek je uskočio među njih i probadao ih je svojim pogledima. Kamo je Bog otišao?, vikao je, ja ću vam to reći. Mi smo ga ubili, vi i ja. Svi mi smo njegove ubojice. Ali kako smo samo to učinili? Kako smo mogli ispiti more? Tko nam je dao spužvu da izbrišemo čitavi horizont? Što smo činili kada smo tu Zemlju razvezali od njezinog Sunca? Kamo se sada ona kreće? Kamo se krećemo mi? Daleko od sviju Sunaca? Zar ne posrćemo bez prestanka? I nazad, na stranu, naprijed, prema svim stranama? Ima li još nešto takvog kao gore i dolje? Zar lutamo kroz beskonačni ništa?... Nije li postalo hladnije? ... Ne moramo li zapaliti svjetiljke prijepodne? Ne čujemo li još ništa od buke grobara, koji Boga zakapaju?....Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav!“

Ovo u obliku pitanja dramatično opisivanje situacije čovjeka, društva, svijeta nakon „ubojstva“ Boga krije u sebi sadržaj ponašanja, postupanja, djelovanja ljudi u modernom i postmodernom vremenu. U današnjem vremenu na osobiti način. Sam Nietzsche je koncem 19. stoljeća prorokovao događanja u 20. i 21. stoljeću riječima: „To što sada pišem bit će stvarnost za sto godina“. Imao je pravo! Dijagnoza je više nego pogođena. Ljudi slušatelji (čitatelji) „tog mahnitog čovjeka“ (a to je bio sam Nietzsche?) nisu mogli vjerovati te strahote i posljedice ubojstva i smrti Boga jer su još uvijek bili kakvi-takvi kršćanski vjernici 19. stoljeća.

Današnji ljudi, današnji čovjek se uopće više ne uzbuđuje slušajući te riječi o „mrtvom ubijenom Bogu“. Ovdje se radi o duhovno-intelektualnoj zbunjenosti koja vlada mnogim ljudima današnje civilizacije. Radi se o pravom zaboravu nekada dragog Boga Oca, Stvoritelja i Spasitelja čovjeka i svijeta. To pokazuju termini kojima znanost opisuje današnjeg čovjeka i strukturu aktualne civilizacije. To su pojmovi iza kojih se kriju svjetonazori i ideologije našeg vremena: relativizam, agnosticizam, materijalizam, pozitivizam, ateizam, naturalizam, nihilizam.

Svi patimo zbog gubitka čistog i svijetlog horizonta

Svi ovi termini uzevši zajedno kažu svaki na svoj način sljedeće: danas mnogi ljudi nemaju sposobnosti za metafizička pitanja, u koja spada i religioznost, danas vlada neprihvaćanje objektivnog reda kod pitanja o istini, jer moderni čovjek vjeruje samo u mnogo istina, i danas vlada neprihvaćanje objektivnog moralnog reda jer današnji čovjek smatra sebe sucem u određivanju što je dobro a što zlo. Riječima Nietzschea: jer je „Bog mrtav“ ,čovjek pati zbog gubitka čistog i svijetlog horizonta i ne zna da mu se to događa radi „ubojstva Boga“ u svom umu i srcu. Horizont je nestao uvijen u maglu neistina i time je zavladala situacija zbunjenosti jer nema više jedne istine za sve niti jednog kriterija za dobro i zlo. Orijentacija u temeljnim pitanjima života više nije moguća. Ljudi se više ne mogu složiti u određivanju što je gore, a što dolje. Prigode za strmoglaviti se u ponor su na svakom koraku.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.