Katolički vjernici pred teškim pitanjem svojeg identiteta

Najčešće i gotovo jedino pitanje novinara je glasilo hoće li novi papa nastaviti raditi na ostvarivanju djela pape Franje? U pitanju kao da je sakrivena želja novinara - progresivnih novinara? - da bi novi papa trebao nastaviti djelo pp. Franje: izgradnju sinodalne crkve. Iako je pitanje promašeno jer novi papa nije nasljednik prethodnog pape i time zadužen nastaviti i dovršiti „projekte“ svoga prethodnika. U ovom slučaju bi to bilo dovršenje „sinodalnog procesa“ u Crkvi.

Radi se, dakle, o „Sinodi o sinodalnosti“: projekt u koji je papa Franjo krenuo 2021., projekt koji je iznjedrio stotine sastanaka i tisuće stranica dokumenata, projekt koji je prijetio da će trajati zauvijek kao bitnost novog lica „nove Crkve“.

Službeno je Sinoda zatvorena 26. listopada 2024., nakon što je dan ranije odobrila završnu izjavu. "Ono što smo odobrili u dokumentu je dovoljno", izjavio je papa Franjo, objašnjavajući da ne će nastaviti s uobičajenom apostolskom pobudnicom koja komentira rasprave Sinode.

Ipak, čak i dok je Sinoda prolazila kroz duge pripreme koje su dovele do plenarnog sastanka, Papa je osnovao deset studijskih skupina za razmišljanje o određenim temama, čime su te teme uklonjene s dnevnog reda listopadske sinode. Istaknuta među tim rezerviranim temama bila je ona koja je dominirala ranim raspravama među sudionicima Sinode: pitanje mogu li žene biti zaređene za đakone. Druge potencijalno vruće teme bile su poslane studijskoj skupini koja će promišljati o temi: "Teološki kriteriji i sinodalne metodologije za zajedničko razlučivanje kontroverznih doktrinarnih, pastoralnih i etičkih pitanja."

U tom smislu, dakle, rad Sinode je nepotpun. Ali što je još važnije, rad će se nastaviti jer je papa Franjo od samog početka jasno dao do znanja da je prava svrha Sinode bila „započeti proces“: stvoriti novo razumijevanje onoga što znači biti Crkva, uvesti novi "sinodalni" proces u katoličanstvu. U tom smislu rad „Sinode sinodalnosti“ tek sada počinje.
Ovdje treba odmah primijetiti: tako će biti ako novi papa Lav XIV. to hoće. On nije dužan to činiti. To su epohalna pitanja s dubokim značenjem za Katoličku crkvu i s mnogim teškim upitnicima. Radi se, naime, po izvornoj želji i volji pape Franje o „procesu stvaranja novog razumijevanja Crkve“ da ne reknem o procesu stvaranja nove Crkve. Kod te izreke spontano se javlja misao: zar nije Gospodin Isus ustanovio Crkvu kao svoje mistično Tijelo za sva vremena prije dvije tisuća godina? Koji su razlozi i odakle ta volja pape Franje dati se na taj posao?

Što je „sinodalnost“?

Ali što je točno pokrenuto? Što je "sinodalna" Crkva? Što znači "sinodalnost"? Očita nesposobnost organizatora Sinode da odgovore na ta pitanja u jednostavnim deklarativnim rečenicama uznemirila je pripremne sjednice i ostaje izvor frustracije čak i nakon što je konačni dokument odobren. U tom dokumentu sudionici Sinode uspjeli su definirati sljedeći pojam: sinodalnost je „zajedničko hodanje“ kršćana s Kristom i prema Božjem Kraljevstvu, u jedinstvu s cijelim čovječanstvom. [28]. Nije pretjerano primijetiti: tko je razumio o čemu se u stvari radi, taj ima posebnu milost. Neka zahvali Bogu. Premnogi će sigurno odgovoriti na to: zapravo mi nije jasno o čemu se ovdje radi.

Ovdje se iznose dvije teme. Sinodalnost znači "hodati zajedno" – kao što etimologija riječi sugerira. I sinodalnost zahtijeva i duhovnu obnovu i strukturnu reformu. Ali što sve to znači u praktičnom smislu, primijenjeno na način na koji funkcioniramo kao Crkva, kao katolički vjernici? Kako bismo se trebali ponašati „kao Crkva“?

Moramo iskreno reći: što god sinodalnost značila, ona sigurno nije određena kao životna stvarnost, kao nešto što postoji. Ako vas pozovem da "hodate zajedno" sa mnom, odmah ćete me zapitati: a kamo idemo? Moj odgovor: na istok. Vaš odgovor glasi: ja bih na zapad. Rezultat: zajedničkog hodanja nema. Što sada – pitamo „sinodalnost“?

Divno bi bilo: želimo hodati zajedno prema svetosti...

Kao katolici, srećom, možemo se dogovoriti oko odredišta. Svi želimo "hodati zajedno" prema svetosti, prema tješnjem jedinstvu s Gospodinom, ili prema evangelizaciji svijeta. Budući da su to zaista različiti načini opisivanja istog cilja, čini se da postoje dobri izgledi za "sinodalni" pristup. Dakle, ipak je jasno što je „hodati zajedno“?

Ali postoji još jedno ključno pitanje koje treba postaviti: "Kako planirate doći tamo? Kojim putem ćemo krenuti?" I ovdje bismo mogli imati drugačije planove. Slikovita ruta ili izravna ruta? Teško pješačenje preko planina ili livada, duža staza? Kako brzo ćemo ići? Gdje ćemo se zaustaviti za hranu i odmor? To je velika crkvena zajednica i svakakvi ljudi putuju s nama. Naša zajednička šetnja trebala bi omogućiti strogu tišinu kartuzijanaca i bučnu aktivnost velikih sretnih obitelji. Hodat ćemo – hodamo u različitim skupinama, različitim tempom, pjevajući različite pjesme u hodu. Dakle, još jednom, što znači reći da hodamo zajedno?

Sadržaj dokumenta sinode: „Crkva sluša“

28.000 riječi završne izjave Sinode opisuju Crkvu koja sluša vjernike, koja gradi odnose, koja radi na preobrazbi svijeta. Ponekad je ovo viđenje obnovljene Crkve poučno, ali slika nikada ne dolazi jasno u fokus. Što će se točno promijeniti, ili bi se trebalo promijeniti, ili se mora promijeniti da bi se postigao ovaj "sinodalni" rezultat?

Na ta ključna pitanja konačni dokument ne nudi zadovoljavajuće odgovore. I to je razumljivo, jer je završna izjava Sinode frustrirajući dokument, karakteriziran inzistiranjem da se svi ozbiljni problemi mogu riješiti "sinodalnim" pristupom: zajedničkim slušanjem. Izraz "sinoda", u svim svojim različitim oblicima, pojavljuje se 269 puta u završnoj izjavi: gotovo točno pet puta po stranici. Za usporedbu, Isusovo ime pojavljuje se samo 31 put, riječ "tradicija" 29, "katolik" 26, a "žrtva" nijednom.

U „sinodalnom hodu“ je spasenje?

Ne, mi katolici vjerujemo: u Isusu Kristu je spasenje i nigdje drugdje! Mi slušamo – zajedno i pojedinačno- Isusa što nas poučava, što traži od nas da poduzimamo u svakidašnjici, mi se sastajemo u crkvama na molitve, na pjevanje, na svetoj misi: „uzimamo i jedemo Tijelo Isusovo i pijemo krv Njegovu“ da možemo živjeti i djelovati kako Isus želi i od nas očekuje.

Je li i to sadržaj „sinodalnosti“? Pitanje je legitimno jer postoji mišljenje da se za vrijeme sinode - doći zajedno - „ne moli, nego smo zajedno da diskutiramo“. O čemu? O svemu što mi mislimo da treba diskutirati. Tko je taj „Mi“ koji odlučuje?

Za sada su poznate teme diskusija: ukinuti svećenički celibat; ženama omogućiti svećenički stalež; što je grijeh prepustiti osobnoj savjesti, ukinuti uvjerenje da postoji pakao; prihvatiti da svaka religija vodi k spasenju... I tako dalje što nužno i logički vodi ka konačnom pitanju: zašto se mi zovemo „katolici“ - katolički vjernici? Odgovor samo teoretski: i to ćemo „Mi“ snagom „sinodalnosti“ odlučiti.

Kao da čujem vapaj: učinimo to što prije da znadem na čemu sam na putu života. Jedno znadem već sada: ostajem zauvijek što jesam: katolik. Siguran sam da su mnogi katolički vjernici već sada donijeli istu odluku!
Sinodalnost je plod duha II.vatikanskog sabora?

Kad je sinodalna skupština završila, vjernici su još uvijek imali samo maglovitu predodžbu o tome što "sinodalnost" znači ili podrazumijeva. Ali jedna stvar je bila sasvim jasna: u očima organizatora Sinode – u očima Vatikana – "sinodalnost" je vrlo dobra stvar jer je u „duhu Drugog vatikanskog sabora“. Na žalost, s razlogom možemo reći: sinodalnost je u velikoj opasnosti da rado „sluša duh vremena“ na štetu Katoličke crkve.

U 2. poslanici svetog Ivana čitamo: Jer to je ljubav, da hodimo po zapovijedima njegovim. To je zapovijed, kao što ste čuli od početka, po kojoj trebate hoditi... Svatko tko je toliko "progresivan" da ne ostaje u Kristovom učenju, nema Boga; tko ostaje u učenju, ima Oca i Sina. Ako predlažemo da "hodamo zajedno" kao "sinodalna" Crkva, prvi red posla mora biti: utvrditi idemo li u pravom smjeru ili jednostavno hodamo na mjestu u krugu pod utjecajem „duha vremena“: Jer iziđose na svijet mnogi zavodnici koji ne ispovijedaju Isusa Krista koji dolazi u tijelu. To je zavodnik i Antikrist“.

dr. Josip Sabol