Svijest Bog Stvoritelj - izvor temeljnih spoznaja

Jedna od bitnih karakteristika našeg vremena je da se živi, privatno i javno, u sumnji postoji li Bog ili čak u negiranju Božje egzistencije. Još uvijek ima onih, iako sve manji broj, koji slave ovu sumnju i nijekanje trijumfom „moderne vjere u znanost, napredak i razum“. No, treba spomenuti da ima mnogih koji sve jače trpe zbog „odsutnosti“ Boga iz našeg života i društva.

Tako nastali vakuum Božje prisutnosti je rezultat agresivne ateističke kritike religije tijekom više stoljeća s njezinim vrhuncem u doba komunističke vladavine. Sjeme marksističkog ateizma niklo je na tlu Europe i katoličke Hrvatske. Srca mnogih naših sunarodnjaka ostala su bez čežnje za Bogom. Um mnogih je zapao u tamu agnosticizma, to će reći u uvjerenje da treba pustiti na miru pitanje o Bogu i istini, budući da se o tome i o posljednjim stvarima čovjeka ionako ne može ništa sigurnog izreći. Ovakvo stanje svijesti naših suvremenika je znak da razvoj ljudske misli ima rast i pad, napredak i nazadak.

Razvoj ljudske misli u padu

Najviša misao svih misli od onog časa kada je biće imenom „čovjek“ počelo misliti je misao o „Jednom“, iz kojeg proizlazi mnogo drugih. To „Jedno“ ljudi oduvijek zovu Bog. S njime povezuju sva pitanja života, na njega koncentriraju svoje misli i ideje kada planiraju oblikovati sebe i svijet oko sebe. Bogu upućuju pitanje o tome smiju li nešto činiti i kako smiju činiti, da bi njihov posao bio u skladu s voljom Boga.

Jedna od karakteristika našeg vremena je da ljudi prestaju voditi razgovor s tim „Jednim“,s tim „Apsolutnim“: s Bogom. Tako se barem čini na prvi pogled. Čovjek, iako još uvijek biće razuma, prakticira već dulje vremena, recimo već dva stoljeća takozvanog modernog doba, da postavlja pitanja o svom životu i svojoj sreći samom sebi a ne Bogu, kako su to činili ljudi kroz stoljeća, zapravo kroz tisućljeća, još točnije: od prvog časa kada je snagom Svjetla proradio njihov mozak kao organ misli i osjećaja.

Zašto se dogodio prekid rasta svijesti prema Bogu?

Ta činjenica je tako začuđujuća da se čovjek otvorenog duha mora pitati što se zapravo dogodilo s tim takozvanim modernim čovjekom da je prekinuo tu liniju razvoja? Prekida li taj moderni čovjek vezu i odnos s Jednim, s Bogom Stvoriteljem jer mu to razum nalaže? To ne može biti razlog budući da je povijesna činjenica da je biće koje je postalo evolucijom sposobno misliti, od prvog časa razmišljanja upravilo svoje misli prema višoj Sili odnosno najprije prema Silama (bogovima), i kasnije prema Jednoj Sili, prema Bogu. Logički je reći da današnji moderni čovjek ne može opravdavati svoj prekid s Bogom u ime razuma nego u ime nečeg drugog. Što bi to bilo? Što ili tko stoji iza tog „zaborava Boga“ današnjeg u javnosti mislećeg čovjeka?

Dok čovjek upotrebljava svoj mozak, organ za misliti, događa mu se slijede će: razmišlja o Bogu, o „Jednom“,o „Apsolutnom“,o Tajnovitom, o Najljepšem i Najboljem, o Principu i Nositelju svega postojećeg. Ali ima i takvih ljudi koji razmišljaju o tome, kako pokazati, teoretski i praktički, da čovjek može živjeti bez Boga, bez „Jednog“..... Ovdje spadaju i oni ljudi koji ispovijedaju teoriju o tome da taj „Jedan“, da taj Bog možda postoji ali njih to ne zanima, jer po njihovom mišljenju nema sigurne spoznaje postoji li Bog i tko je Bog.

To su ta tri tipa čovjeka, koji se svaki na svoj način služe svojim razumom, kada je riječ o Bogu. Među njima se nalaze najpoznatiji mislioci čovječanstva, dakle ljudi od duha i bistrog razuma. Obično ih nazivamo filozofima. Stručni naziv za ta tri tipa čovjeka glasi: teisti, ateisti, agnostici.

Teisti, ateisti, agnostici: što oni misle?

Zajedničko im je da upotrebljavaju razum, svoju spoznajnu moć, kada je riječ o Bogu. Kod toga jedni dolaze do spoznaje da Bog postoji i da mora postojati (teisti); drugi dolaze do spoznaje da Bog ne postoji i ne može postojati (ateisti); treći zauzimaju stav da čovjek ne može o tome ništa sigurnog spoznati (agnostici). Naravno, možemo pitati, čiji razum od ova tri tipa čovjeka najbolje funkcionira? Drukčije rečeno: koji od ta tri tipa mislilaca ima ispravne, istinite i razumske razloge i argumente za svoje tvrdnje?

Jednako zanimljivo pitanje nam se postavlja kako to da ljudi od razuma dolaze do tako različitih rezultata u procesu razmišljanja? Možemo li govoriti o jačoj i slabijoj spoznajnoj moći kod pojedinih mislilaca? Naravno da možemo jer je činjenica da postoje inteligentni i manje inteligentni ljudi. Možemo li govoriti o blokadi spoznajne moći, konkretno o tome da jedni hodaju po tami a drugi po svjetlu tražeći istinu? Možemo, o tome nam govori psihologija i sociologija. Možemo li govoriti o tome da su jedni obdareni specijalnim nadahnućem u stvarima spoznaje i oblikovanja vrjednota? Možemo jer govorimo o ljudima genijima, o ljudima vizionarima, o ljudima prorocima, o ljudima misticima, o ljudima svecima. Takve ljude susrećemo na području filozofije, na području umjetnosti, na području znanosti, na području morala, na području religije.

Geniji među nama – odakle oni?

Susrećemo ljude genije. Geniji su pojedinci čovječanstva koji su obdareni izvanrednim darovima duha, inteligencije i srca. Oni su jako rijetko posijani na njivi povijesti čovječanstva. Međutim, iako maleni brojem, oni daju smjer kretanju povijesti, oni donose životu novi sadržaj, i to zbog toga jer je njihova snaga duha nadljudska, nadvremenska, božanska.

Imajući pred očima spomenute činjenice moramo reći da je aktualni „zaborav Boga“ kod današnjeg čovjeka, točnije kod zapadnog europskog čovjeka, sve drugo samo ne u skladu s ljudskim razumom.

Ne tvrdim da svaki razuman čovjek mora vjerovati u Boga, ali tvrdim da nijedan razumni čovjek ne može tvrditi da je vjera u Boga nerazumna. Isto tako tvrdim da postoje očiti razlozi koji čine odbijanje kršćanske vjere u Boga nerazumnim.

Živjeti sa sviješću: Bog postoji je izvor temeljnih spoznaja

Današnja civilizacija europsko-američkog tipa je stvarno utemeljena na načelima kao da Boga nema. Sustavno je organiziran društveno-politički život na ateističkom svjetonazoru, na takozvanoj građansko-sekularnoj religiji, koja prizna „razum“ čovjeka jedinim izvorom saznanja i spoznaje. Koji „razum“, čiji razum pitamo s pravom? Namjerno se zatvaraju duhovne oči pred činjenicama da je kulturni razvoj naroda Europe jednostavno nezamisliv bez kršćanske vjere i njezinih institucija, prije svega bez Katoličke crkve.

Naša humana etika, umjetnost, znanost, elementarni poredak društva i države razvijali su se iz pozitivnog ili negativnog odnosa naspram kršćanske vjere i naspram Katoličke crkve. Obrazovno-odgojni sustav je danas iskonstruiran sadržajno kao da te tisućljetne kršćanske tradicije nije nikada bilo. Mladu generaciju se tako prisiljava na gubljenje kulturalnog identiteta kojeg nema bez kulturno-religijske baštine prošlih generacija.

Tko nema spoznaje o tome odakle dolazi, taj će jedva moći zakoračiti na put sigurne i uspješne budućnosti. Tko ne poznaje duhovne izvore za razvoj svoje ličnosti, taj će jedva biti u stanju odrediti cilj i smisao svog stvaralačkog djelovanja u svijetu i društvu. Baš kod sustava obrazovanja ne smije biti nikakvog reduciranja svega onoga, što doprinosi k obrazovanju.

A što obrazuje čovjeka, prije svega mladog čovjeka? Obrazuje ga sve što postoji na svijetu, cjelokupna stvarnost, dakle i stvarnost religije i vjere. Stoga su ljudi ateističkog duha dužni da nam odgovore na više pitanja u vezi s religijom i vjerom.

Oni nam, primjerice, moraju otkriti razloge zašto je današnje sekularističko društvo i sekularna država protiv toga da mladi saznaju iz kršćanske vjere da je svijet stvoren, dakle da ima Stvoritelja, te da nije produkt nekog ili mnogih „slučajeva“; da je čovjek stvoren na sliku Božju; da je Stvoritelj i Gospodar ovog svijeta pravedan te svijetom ne vlada kaos niti bezakonje? Zašto se mladima ne pruža spoznaja da povijest ima cilj, konačni cilj koji nije katastrofa, poraz, uništenje nego početak novog svijeta i novog čovjeka u punini života?

Zašto se netko protivi da mladi saznaju da je Bog postao čovjekom da nas ljude uzdigne iz naravne slabosti i gešnosti u sferu ostvarivanja plemenitosti, ljubavi bližnjega, praštanja, miroljubivosti, požrtvovnosti, smisla i radosti života? Zašto su ateistički teoretičari protiv toga da mladi dođu do spoznaje da ljudski život ne završava u smrti i tmini jer je smrt samo poput okretanja stranice na novi život?

dr. Josip Sabol