Sekularizirana demokracija - kamen spoticanja života po vjeri

Govoriti o standardima svijesti današnjeg čovjeka znači shvatiti: čovjek je osoba, čovjek je nositelj sadržaja svoga života, svojih odluka u odabiranju ciljeva i sredstava za njihovo ostvarenje. Razumjeti svoga suvremenika znači prihvatiti da je osobna sloboda na svakom području života i u svakom pitanju života apsolutna osnovica života. Put k tom razumijevanju je pitanje na kojem idejnom temelju naš suvremenik oblikuje svoje odnose prema svemu što postoji izvan ili pokraj njega?

Čovjek dolazi razumom na ideju Boga

Ovdje nas zanima sociološko-psihološki, antropološki pogled. Možemo li si zamisliti da je čovjek kao slobodno biće polazna točka u oblikovanju odnosa čovjeka prema Bogu i u određivanju toga puta prema Bogu? Naslućujemo da ovdje zapravo postavljamo pitanje može li čovjek doći na ideju o Bogu svojim razumom ili pak je za to apsolutno potrebna objava, dakle Božji zahvat u svijet čovjeka, hoću reći u samu ljudsku narav? Zaboravimo za čas da se Bog objavio Abrahamu, da je govorio po prorocima i konačno po Isusu Kristu. Zaboravimo za čas što nam o tome govori Biblija. Polazna točka nam je čovjek koji o svemu tome nema neko posebno saznanje.

Odsustvo Boga iz svijesti čovjeka

Ako ispravno gledamo na povijesni razvoj svijesti čovjeka, onda možemo ustvrditi da se današnji čovjek tako ponaša kao da nije nikada ništa čuo o kršćanskoj vjeri. To nije neko taktično ponašanje. To nije neka vrsta metodičkog ateizma: živjeti kao da Boga nema. To je stvarno stanje suvremenog čovjeka. To potvrđuju paradigme: odsustvo Boga iz svijesti čovjeka; filozofija „mrtvog Boga“; nesposobnost čovjeka za metafiziku i transcendenciju. Čovjek kao da ima znanje o tome da se nešto događalo u tom smislu prije 2000 godina. On ima saznanje da je Isus povijesna osoba koja je ustanovila Crkvu kao zajednicu njegovih učenika i vjernika. Čovjek ima znanje o povijesti Izraela i njegovog nacionalnog Boga imenom Jahve. I to je sve. Znanje kao i svako drugo saznanje o prošlim događajima bez utjecaja na život.

Zbog toga znanja čovjek nije niti sretan niti nesretan. Jednostavno osjeća kao da se to njega ne tiče. To nema nikakvih posljedica za njegov osobni život. On ne živi kao da Boga nema. On živi bez ideje Boga, ako ideju razumijemo kao sliku o nekoj stvarnosti. Današnji čovjek poznaje sebe i svoj ljudski svijet; poznaje Svemir kao rezultat evolucije; zauzima stav prema Svemiru, prema stvarnosti izvan njega kao prema nekom objektu kojeg može obrađivati u svoje svrhe. On ne poznaje ono što se krije iza pojma transcendencije; on nema sluha za pitanja metafizike, mistike i teologije.

Čovjek u službi projekta svoga svijeta

Kako bi imao kad živi i kreće se u svijetu, u stvarnosti, koju on izgrađuje: on, čovjek, izgrađuje u svoje ime i za svoje potrebe. Taj čovjek, čovjek te svijesti, ne osjeća se izgubljenim u Svemiru; ne trpi samoću ili napuštenost u tom beskrajnom Svemiru. Naravno, ne osjeća se niti sretnim niti zadovoljnim. Ali to pitanje si on uopće ne postavlja; on to stanje ne problematizira u smislu neke religije, nego jednostavno radi na tome da bude sretniji i zadovoljniji. U tu svrhu razvija znanost kao pomoć i izvor svog zadovoljstva.

Na pojavu zla u svijetu u obliku prirodnih katastrofa čovjek ne reagira religiozno u tom smislu da pita kako Bog može to dopustiti. Pitanja teodiceje, tj. htjeti Boga razumjeti i opravdati zbog zla i katastrofa u svijetu nisu više njegova pitanja niti u smjeru da negira Boga niti u smjeru da priznaje Boga ili da se boji Boga. Njegov stav je: tako jest, to uzimam na znanje i radim na tome s ciljem da tako ne bude nego onako kako meni odgovara. Takav stav zauzima čovjek i prema fenomenu smrti, bolesti, nemoći. Tog čovjeka možemo nazvati areligioznim, bez religije, bez Boga u smislu: čovjek ne treba religiju, on ne treba Boga kao osnovicu tumačenja svijeta i svog života, svojih problema i svoje nade.

Čovjek živi i pati od kompleksa Boga

Netko je nazvao tog modernog čovjeka, s tim osobinama i sposobnostima: biće koje živi od „kompleksa i u kompleksu Boga“. Jer si umišlja da je sebi dostatan: on se ponaša kao Bog pa i u tome da ne dozvoljava ideju Boga iz jednog drugog izvora. On se ponaša kao Bog, tj. da ne treba ni od koga pomoć u nekoj gužvi jer je sam sebi dostatan kao što se to kaže i za Boga. Ovo je teoretsko opisivanje tipa čovjeka koji se naziva „modernim“. Koliko ima takvih ljudi i gdje oni danas žive - možda samo u Europi i SAD - nije bitno saznati. Mi katolici, ali i vjernici drugih nekršćanskih religija, priznamo da nam je taj „teoretski tip“ suvremenika neshvatljiv, nerazumljiv, nepovjerljiv, problematičan za naš način života. Jedna vrsta „napasti“ za našu vjeru i naše spasenje. Opravdano molimo u Očenašu: ...i ne uvedi nas u napast nego nas izbavi od zla. Možemo nadodati: vremena, u kojima živimo, su za nas katolike velika napast.

Čovjek stvara sebi vlastite bogove

Mi živimo među ljudima koji za te stvari nemaju više niti sluha niti volje, niti potrebe. To je posve drugi čovjek nego nekadašnji. Taj naš moderni čovjek ima također bogove, ali druge naravi nego Atenjani. Nekadašnji najveći umovi su bili religiozni vjernici: Konfucije, Budha, Platon, Aristotel i mnogi drugi geniji i učenjaci, sve tamo do 16., 17. stoljeća. Danas kao da je nevjera, ateizam nužni dokaz da se netko smije smatrati filozofom, odnosno da bude priznat filozofom. Kakve li razlike!

Tko je u pravu: Platon ili ti današnji filozofi? Tko ima istinu: Platon, Aristotel... ili pak Feuerbach, Marx, Nietzsche i drugi? To su ta teška, sudbinska vremena, to je to tragično vrijeme, u kojem moramo živjeti; u kojem trebamo opstati kao kršćanski katolički vjernici. To pitanje si postavljaju i vjernici drugih religija. Veliko, teško i odgovorno poslanje je to za Crkvu i za sve nas vjernike kojima je Isus naredio: Idite k svim narodima i naviještajte Evanđelje: Veselu vijest spasenja svakom stvoru. Jasno: šutjeti je izdaja!

Sloboda zapreka k vjeri spasenja?

Pitanje je dakle: ima li neki put koji bi bio prikladan da današnji „teoretski tip“ čovjeka iz sebe i po sebi dođe na ideju o Bogu? U ime svoje slobode mu je sve otvoreno. Tu slobodu poštuje i Bog. I katolička dogmatika zastupa uvjerenje da do vjere ne može nitko doći svojim snagama. A kako onda? Bog bi trebao potaknuti tog današnjeg čovjeka, trebao bi mu otvoriti uho da dobije sluh za Božje misli; trebao bi mu uznemiriti srce da poželi Božju ljubav kao sreću života; prosvijetliti pamet da uvidi svoju bezizlaznu situaciju ako se ne okrene prema Bogu. Ali kako da Bog to učini, a da ne bude povrijeđena sloboda čovjeka, u koju je moderni čovjek tako zaljubljen? Inicijativa bi morala doći od čovjeka. No, kako može gluhi svojim nastojanjem početi slušati? Kako može zaslijepljeni um svojom snagom vidjeti svjetlo Istine? „Svjetlo je došlo na svijet, ali ljudi su voljeli više tamu, i vole više tamu, nego svjetlo.“ Možda neki izlaz ili pristup na taj način da današnji čovjek postane u takvoj mjeri razočaran nad sobom, nad svojim životom da dođe od sebe s pitanjima k onima koji mu imaju nešto ponuditi u njegovoj teškoj situaciji. Može se misliti da sve teža kriza današnje civilizacije ima tu mističnu snagu da ljude potakne na dublje razmišljanje o bitnim pitanjima života. Sveopća kriza današnje civilizacije i mnoge krize u osobnom životu mogu odigrati i danas spasiteljsku ulogu dolaska na ideju obraćenja i traženja novoga puta kroz život.

Mi vjernici ne smijemo sustati u nastojanju da svojim životom i naviještanjem svoje vjere ponudimo našem suvremeniku ono duhovno blago koje je temelj kršćanstva. Razumljivo, on će se buniti zašto ga „maltretiramo“ s time, zašto mu „namećemo“ svjetonazor katolicizma, zašto uopće naglašavamo da smo katolici. Čak nam se podmeće da mrzimo druge i stvaramo konflikte u društvu naglašavanjem da smo katolici. Naš odgovor: vjerni svojim principima ostanimo mirni, strpljivi, tolerantni, spremni na dijalog sa svakim koji traži istinu života i vječno spasenje.

Katolici „nesposobni“ za demokraciju?

Vjernik jasno čuje Gospodinove riječi: "Niste vi mene izabrali, nego sam ja izabrao vas (Iv 15, 16). Suprotnost demokraciji ne može se formulirati sažetije nego ovom rečenicom. Apostoli znaju da ih je Gospodin "odredio" (npr. 1 Tim 2,7 ili 2 Tim 1,11) i čine isto u Njegovom autoritetu (npr. Djela 14,22). "Gospodin je Kralj" (Iz 33, 22), on sam to kaže (Iv 18, 37). On nije predsjednik. Nedostaju mu čak i savjetnici, prema Izaiji (40,13-14) i Pavlu: "Tko mu je savjetnik?" (Rimljanima 11:34).

Da pravo proizlazi iz naroda može se pročitati u demokratskim ustavima. To nije slučaj u Crkvi. Ovdje pravo proizlazi iz Gospodina. Njegova volja je zakon. Da, ako igdje postoji apsolutni monarh u punom smislu te riječi, to je Krist. O tome bi trebali dublje razmišljati zagovornici sinodalnosti - zapravo demokratizacije - Crkve. Kako demokracija funkcionira ili bolje rečeno ne funkcionira, doživljavamo dnevno. Mi nemamo 'status' prema Gospodinu kao prema predsjedniku sabora ili stranke. „Tko si ti, o čovječe, da se raspravljaš s Bogom?" (Rim 9,20). To je skrivena, neuralgična točka. Ovdje dolazi na svijetlo dana rečenica: osoba koja zahtjeva živjeti u apsolutnoj slobodi s mnoštvo prava čovjeka ne može podnijeti u svojoj oholosti istinu koja glasi: Ti si stvorenje milosti Boga Stvoritelja i Otkupitelja.

dr. Josip Sabol