Na ovo ste pozvani jer je Krist trpio za vas i dao vam primjer

Patnja u svijetu uvijek je bila najoštriji prigovor Bogu ljubavi. To je također neuralgična točka vjerovanja u Providnost, u Križ Providnosti... Prirodne katastrofe poput potresa ili vulkanske erupcije u trenu odnesu desetke tisuća ili stotine tisuća ljudi. Teško je zamisliti da je "sat života" istekao svima njima u isto vrijeme. Teško je uvrstiti takve nesreće u jedan dobro smišljen koncept imenom Providnost.

U taj red zbivanja spada i ogromna eskalacija zla u nedavnoj prošlosti prouzročena sistemima totalitarne politike moći i nehumanih ideologija u prošlom i sadašnjem stoljeću. Dovoljno je spomenuti samo dva imena: Auschwitz i Gulag kao primjere neizrecive patnje ljudi ljudskog roda. Ova dva mjesta, s bezbrojnim manjim mjestima iste naravi, samo što nisu totalno uništila izgovaranje tako divnih riječi: Providnost i Ljubav. Kao iz jednog dubokog grča nastale su s tim u vezi još dvije riječi: Smisao i Patnja.

Smisao patnje u svijetu stvorenom iz ljubavi

Za mnoge mislioce i teologe, Auschwitz nije samo jedinstven događaj u povijesti, već otkrivenje „apsolutne patnje“ kao činjenične istine u povijesti spasenja. Smrt na Križu Isusa Krista kao izvor razumijevanja i kao poziv prihvaćanja „apsolutne patnje“ u životu čovječanstva ostaje prihvaćena tajna za vjernike kršćane. Za mnoge druge ostaje patnja poziv na izgradnju savršenog svijeta bez patnje i bez Križa. Za nemali broj stanovnika planeta Zemlje ostaje umiranje na križu Isusa Nazarećanina „sablazan odnosno ludost“.

Papa Benedikt XVI. izrekao je teške, ali za vjernika i teologa shvatljive riječi prilikom posjeta Auschwitzu: „Bože, gdje si bio kada se ovo događalo“. Upravo zadivljujući i za običnog čovjeka neshvatljivi i iznenađujući odgovor je glasio: „Bio sam ovdje s njima“. To je svetački odgovor nekolicine od milijuna, da: od milijarda – sinova i kćeri ljudskoga, roda koji su i u Auschwitzu doživljavali blizinu svoga Boga. To su naši sveci Maksimilijan Kolbe, sestra Edith Stein i mnogi koji su i u gulazima doživljavali milost obraćenja iz ateizma na vjeru u Isusa Krista.

Zaista: to su prava čuda! Tu je odgovor na teško pitanje: Gdje si bio, Bože, u te dane i godine? Zar jauci nisu dovoljno dopirali do Tebe u Nebu? Hvala Ti, Bože. Sada znademo odgovor: Ti si bio među patnicima, Ti si bio s patnicima i u patnicima. Bio si im nada i snaga da izdrže u paklu na zemlji do konačnog spasenja u nebu.

Auschwitz: slika i prilika „apsolutne patnje“

Međutim, možemo cijeli svijet doživljavati kao mjesto neprestanih patnji najrazličitijih vrsta, i to svakodnevno, očekivano i iznenadno pod raznim oznakama: bol, gubici, nesreća, vrijeđanje, svađa, glad, nemoć, uništavanje dostojanstva čovjeka. Ovdje možemo navesti i patnje starosti... Sve to spada pod Križ Krista kao znaka i simbola apsolutne patnje. Ako idemo svijetom otvorenih očiju, možemo prepoznati mnoge situacije patnje bez puno napora. Često se vidi samo destruktivna strana patnje koja više nema prepoznatljiv pozitivan učinak na osobno dostojanstvo ljudskog bića.
Radi li se kod tih patnika o ljudima koji su napušteni od Providnosti? Kritičari kršćanske vjere radi toga smatraju vjeru nepotrebnom jer nema pozitivnog odgovora na bolno pitanje patnje u svijetu. Imaju li oni uvjerljiv odgovor? Kako oni bez Boga rješavaju problem patnje?

Patnja - izazov za nevjernika i ateista

Život i djelo biologa i nobelovca Jacquesa Monoda paradigmatični su za pokušaj suočavanja s patnjom vlastitim naporima. Za Monoda, ljudi su veliki dobitnici evolucijske lutrije. Budući da to više nije zbog stvoritelja, već zbog slučajnosti i željeznih zakona nužde, "duhovne amputacije" koje se traže od čovjeka su značajne. Monod stoga moli za asketsko odricanje od bilo kakve daljnje duhovne hrane. Čovjek bi se trebao odreći svoje sposobnosti vjerovanja u Boga koju mu je dao Stvoritelj. On je tako kao da je zazidan u tamnici ovoga svijeta jer mu je uskraćena svaka perspektiva za život nakon smrti. To će mu omogućiti da se još marljivije posveti izgradnji lijepog života i svijeta bez pomoći Boga u kojeg više ne vjeruje.

Vlada koncept „čovjek je sebi bog“

Svakako postoji sjaj titanske veličine nad Monodovom koncepcijom. Ponekad religiozno ozračje lebdi nad svime. U određenom stavu prkosa, velike stvari se izvlače iz života. Aristokratsko uživanje u vlastitoj snazi postaje jasno. S druge strane, međutim, impresivna koherentnost ovog sustava odgovara očajničkoj bezbožnosti i nehumanosti. Čak se i Nietzsche pitao: mogu li se tereti života uopće podnijeti s takvim gledištem: "Čovječe odricanja, u svemu ovome želiš li se odreći? Tko će ti dati snage da to učiniš? Nitko još nije imao ovu snagu!".

Osobito u graničnim životnim situacijama, postaje očito da je postulirani herojski nihilizam otisak konstrukta u sebi koji ne drži i tamo uzvraća udarac čovjeku punom snagom. Tragičan kraj života Monoda i drugih egzistencijalističkih mislilaca samoubojstvom je potvrda toga. Ako egzistencijalistički svjetonazor može otvoriti vrata samoubojstvu samo u ekstremnoj životnoj situaciji, onda je to jadno, koliko god tragična bila smrt pojedinca. Netko tko je, poput Sizifa, osuđen na vječno besmisleno djelovanje koje nikada ne postiže svoj cilj, ne može postati sretan. Ljudsko biće koje se želi nositi s patnjom bez Boga, živi u opasnosti i često završava tragično.

Egzistencijalistički titanizam, dakle, nije garancija u rješavanju životnih problema... Njegov potpuni neuspjeh pred patnjom previše je očit. Ako je čovjek potpuno prepušten samom sebi u svoj svojoj bijedi, onda je neuspjeh nužno uključen. Ako nema nade za zagrobni život, ovaj svijet je također uništen. Tada se život topi u čistom apsurdu.

Apsurdna egzistencija nije vrijedna življenja

Čini se da apsurdno postojanje nije vrijedno življenja. Stoga opravdano kažemo: zahvalni smo modernoj egzistencijalnoj filozofiji što nas opominje da čovjek, koji se odlučio živjeti bez Boga, jest hrabar jer mora živjeti s osjećajem ništavila. Taj smjer filozofije se prezentira danas kao protuteža vjerničkoj samosvijesti života u Božjoj providnosti. Ali život pokazuje: taj smjer nije stvarna niti održiva alternativa katoličkom usmjerenju života pod okriljem Božje providnosti i Kristovim Križem spasenja.

Tisućljetna tradicija i izgrađena kultura na temeljima kršćanske katoličke vjere svjedoče o tome da čovjek osoba može razviti smisao svoga života samo u svjesno održavanom odnosu između Božjeg TI i svoga JA. O tome nam svjedoče mnogi vjernici koji s vjerom u spasilačku snagu muke i smrti na Križu Sina Božjega prihvaćaju svoje patnje, svoj križ na putu života kao sudionici spasenja svijeta.

U Prvoj Petrovoj opisano je kao "milost u očima Božjim" "činiti dobro i još uvijek izdržati patnje". Zapravo, kaže: "Na ovo ste pozvani; jer je i Krist trpio za vas i dao vam primjer da idete stopama njegovim" (1 Pt 2, 20). Ako nas takve misli čine zbunjenima, to je možda zato što nismo potpuno prihvatili istinu naše vjere da patnja i križ čine bitni sadržaj Božjeg plana spasenja svijeta.

dr. Josip Sabol