Naše određenje glasi: Iz života u Život

Temeljni znak raspoznavanja kršćanske vjere je križ. Za prirodni razum je znak križa povod za negodovanje, osobito ako je na križu prikazano mrtvo izranjeno tijelo. Možda je i to jedan od razloga da mnogi naši suvremenici traže da se križ, raspelo odstrani iz službenih javnih prostorija, primjerice iz škola. Argument izgleda da je opravdan. Djecu obuzima strah kod pogleda na raspelo.

Takvo reagiranje još je jako blago ako ga usporedimo s reagiranjem suvremenika Pavla Apostola. Grci su u križu gledali ludost, a Židovi sablazan. Za filozofski razum Grka jednostavno je neshvatljivo, da ne reknem apsurdno, da netko povezuje svoje uzvišenje s mukom. Isus je to učinio. Židovi pak u očekivanju svog nacionalnog Mesije ne mogu vidjeti u smrti na križu ništa drugo nego ono što je osuda na smrt na križu značila po rimskom pravu: sramotu, apsolutno poniženje.

Tako nešto misliti mogućim za Sina čovječjega – za Mesiju – za Židove je strašna sablazan. Za nekoliko sati je razapeti Isus stvarno bio za one koji su promatrali događaj na Golgoti predmet ruganja i naslađivanja u njegovoj patnji i sramoti. Isus je za nekoliko sati doživljavao najstrašnije što čovjek može doživjeti: napuštenost od Boga i ljudi u času umiranja.

Tko je taj prezreni Čovjek?

Sjetimo se samo tko je taj raspeti i prezreni Isus? To je onaj Učitelj koji je još prije kratkog vremena ozdravljivao bolesne; koji je tješio žalosne; koji je praštao grijehe; koji je govorio o tako divnim stvarima kao nitko prije njega. To je onaj Isus kojega su ljudi htjeli učiniti kraljem jer im je dao kruha. Sve to je Isus za bezbroj nevinih, poštenih, istinoljubivih, pravednih kroz svu povijest sve do naših dana.

To je najdublji razlog da u našim kućama visi raspelo; da na vrhuncima Alpa stoje križevi; da na grobovima naših pokojnih postavljamo križ. Raspelo, križ najprije kao sjećanje na muku Isusovu, i onda kao sjećanje na patnje bezbrojnih ljudi na putu njihovog života. Tako gledajući je raspelo križ je nešto strašnog. No, to je samo jedna strana Isusovog križa.

Isusov Križ – izvor radosti, nade, života

Druga strana te istine je izvor prave radosti jer je Isus bio uzdignut na križ iz posve drugih razloga nego je to predviđao rimski zakon. Bog nam otkriva pravu istinu o smrti Isusovoj na križu. Do tih spoznaja ne bismo nikada došli samo našim razumom. Da nema Evanđelja, da nema Svetog pisma imala bi za nas smrt Isusova na križu isto značenje koje je imala za Rimljane i Židove: bila bi znak jednog propalog života. Da nema Evanđelja, ne bismo više tu sramotnu smrt Isusa iz Nazareta niti spominjali. Na tisuće je bilo u rimsko vrijeme onih koji su pretrpjeli istu sudbinu kao i Isus: uništenje osobnog života na sramotu i zaborav snagom zakona Rimskog Carstva.

Zašto da opterećujemo život s takvim strašnim događajima iz daleke prošlosti? Izgleda da mnogi odbacuju Križ Isusov iz psiholoških razloga. Pogled na Križ i sjećanje na događanje oko njega opterećuju njihovu dušu i život. Ali mi smo vjernici. Za nas je sjećanje na muku i smrt Isusovu izvor radosne nade i života. Za nas je Isusovo poniženje istovremeno njegovo uzvišenje u slavu Bogu. Za nas je križ Kristov osiguranje uskrsnuća. Ljubav prema bližnjemu i načelo pravednosti traže od nas vjernika da o tome govorimo bez prestanka.

Kroz smrt u Život

I najvažnije: mi vjerom spoznajemo sveopći zakon svijeta i života koji glasi: smrt je ulaz u život. Raspeti Krist, uzdignut na križ i proslavljen po križu, pobjednik je nad smrti svojim uskrsnućem. To je srž naše katoličke vjere. Bez nje ne bi bilo nikakvog dovoljnog razloga da se zovemo kršćanima i da budemo vjernici. Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna bi bila naša vjera,poručuje nam svjesno i logički Pavao Apostol. U tom slučaju bismo mi gradili svoj život na jednoj neistini. Mi bismo sami sebe zavaravali. Mi bismo promašili svoj život. Možda bismo zbog toga postali predmet sažaljenja ili prezira onih koji ne vjeruju. A upravo je obratno.

Blago onima koji mogu vjerovati

To se ne može dogoditi jer su smrt na Križu i uskrsnuće Isusovo povijesne činjenice koje više nitko ne može izbrisati iz povijesti i iz svijesti ljudi. Kristov Križ je znak prijelaza iz Starog zavjeta u Novi zavjet, iz starog svijeta u novi svijet, iz doživljavanja kratkotrajnog života u život vječnog trajanja.

Sada više neće biti zvani blaženima oni koji su uspješni u bogatom zabavnom životu nego oni koji su siromašni, oni koji su gladni, oni koji su žalosni i progonjeni jer vjeruju u Križ Kristov i u Uskrsnuće. Za ljudski rod postoji sada samo jedan put u blaženstvo spasenja, a to je put Križa, to je put odricanja i spremnosti na žrtvu za ljubav Boga i bližnjega.

Isusova poruka u Evanđelju je upućena nama: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.“ Slijedimo Isusa na putu našeg života kojeg nam nebeski Otac određuje. Mi vjerujemo u naše određenje koje glasi: iz života u ŽIVOT. Zaista je duboka tajna da se mnogi kroz povijest i osobito mnogi danas radije odlučuju za vjerovanje „iz života u smrt i ništa“, nego za vjerovanje „iz života kroz vrata smrti u Život“.

dr. Josip Sabol