„Nitko ne živi sam sebi“ (Rim 14,7)

Ovu izreku Pavla Apostola možemo promišljati u dva smjera: kao konstataciju naravnog zakona, ontološki, i kao etički stav, koji nam predočuje što trebamo činiti i kako trebamo živjeti. Moje misli kreću se oko ontološkog smisla. Tu se radi o činjenicama koje, naravno, pripadaju k čovjekovom životu. Primjerice da čovjek ne može nastati bez čovjeka. Čovjek ne može odrasti, ne može progovoriti, ne može se odgojiti, ne može raditi niti ljubiti bez drugog čovjeka.

Čovjek je čovjeku na neki način ogledalo ili slika u kojoj sebe prepoznaje. Čovjek ne samo da ne može bez čovjeka doći na svijet - on se ne može bez čovjeka niti preseliti u vječnost, ne može bez njega niti otići s ovog svijeta. I još nešto: čovjek ne može bez čovjeka dalje živjeti u sjećanju nakon smrti.

Sve to kažemo riječju ili definicijom: čovjek je društveno biće. Ova definicija ne kaže izričito, ali možemo misliti da ona govori o dvije strane ovog odnosa, naime da čovjek može biti čovjeku na blagoslov, ali i na štetu. Stoga je bitno pitati bez kojeg ili kakvog čovjeka ne može čovjek sve ovo ostvariti?

Dobar čovjek - svjetlo u tamnim danima života

Odgovor glasi: bez dobrog čovjeka. I ovdje otkrivamo taj naravni Božji zakon da je samo dobrota, da je samo ljubav izvor života i njegovog razvoja u sreći i zadovoljstvu. Dobrota i ljubav nisu upravljeni samo na život u razvoju i ,nego i na život u slabljenju i padanju.

Mladi trebaju starije, stariji trebaju mlade, kako bi svaki za sebe svoju fazu života uspješno savlađivao. Isto vrijedi za kategorije: jak - slab, bogat - siromašan, nadaren s pet talenata - nadaren s jednim talentom. Jedna kategorija bez druge kategorije ne može ispuniti svoju svrhu.

Slabić treba jakog da mu pomogne, jaki pak treba slabog da može rasti u krjeposti i ljubavi. Siromašan treba bogataša da ga nahrani i zaodjene, a bogataš treba siromaha da si oplemeni dušu na putu u vječnost. Obdareni s pet talenata treba obdarene s jednim talentom da može do savršenstva razviti svaki od pet talenata i tako stvoriti preduvjete da čovjek s jednim talentom doživljava puni smisao svog života.

Slijepo sebeljublje - velika zabluda

To je, dakle, tajna ljudskog života. U najvećoj zabludi živi onaj koji misli da mu nitko od njegovih bližih i daljnjih ne treba. Taj čovjek - okrenut prema samom sebi u svojem slijepom sebeljublju - ostat će sam sa sobom: sa siromaštvom svog duha, s hladnoćom svog kamenog srca, s ohološću svog uma. Ostat će sam sa sobom na putu života bez svake nade da će i dalje nakon dovršenog života živjeti u dragom sjećanju svojih suputnika.

Tragove njegovog sebeljublja ponijet će sa sobom u grob jer su to tragovi okrenuti protiv čovjeka i vezani samo za njegovu osobu. Tragove bez ljubavi nitko ne želi sačuvati u sjećanju. Čovjeka, koji je živio u tami zablude sebeljublja, nitko se rado ne sjeća. Čovjek, koji nije shvatio i koji nije poštivao Božji zakon, koji kaže da nitko ne živi sebi, taj čovjek je promašio život. Možemo mirno reći: shvatiti taj Božji zakon i htjeti živjeti taj zakon, to je zaista Božja milost. Za nju trebamo moliti. Za nju trebamo Bogu zahvaljivati jer bez Ljubavi Boga i bližnjega nema dinamike ostvarivanja uspješnog i radosnog života ovdje na zemlji s nadom dostignuća punine života u vječnosti.

Za koga i za što treba živjeti?

Kako su ljudi samo mogli živjeti bez telefona, bez zrakoplova, bez računala, bez kredita, pita se svaki zainteresirani čovjek danas. Paradoksalni odgovor glasi: oni su samo živjeli. U ovoj perspektivi odgovor je vrlo pozitivan jer nam poručuje da je život važniji nego imati nešto; da je život vrijedan u sebi i po sebi; da vrijednost života ne ovisi od tehničkih pomagala u provođenju života.

Najočitije nijekanje vrjednote života u sebi dolazi do izražaja tamo gdje život postaje sredstvom za skupljanje materijalnih dobara. Tko to čini – danas činimo to gotovo svi - pokazuje uvjerenje da nije dovoljno samo živjeti nego da treba za nešto živjeti. S time se potpuno slažem.

Zaista, samo živjeti nije dovoljno za čovjeka; samo živjeti je na koncu konca nedostojno čovjeka. Na ovoj točki nam se otvara duboko i možda najvažnije filozofsko pitanje: za koga i za što treba čovjek živjeti? Ne kažem za koga i zašto čovjek mora živjeti. Sudbina životinja je da moraju za nekoga i za nešto živjeti. Čovjek pak treba za nekoga ili za nešto živjeti. On treba znati tko je taj netko ili što je to nešto da bi se mogao slobodno odlučiti gdje i kako će ulagati svoje snage i sposobnosti, svoj život.

Najprije i gotovo instinktivno dolaze mu pred oči dvije mogućnosti: živjeti sam sebi ili živjeti za drugoga, za drugo. Odlukom za jedno ili drugo čovjek je zacrtao put i smjer svog života. Sam sebi je naredio kako i u što će upotrebljavati svoje sposobnosti; gdje i kako će trošiti snage dinamizma svog života.

Sve to se odvija u skladu s općenitom prirodnom težnjom koja nas gotovo prisiljava da nešto učinimo iz svog života. Tu prirodnu težnju je na pjesnički divan način opisao Izidor Poljak: "Neću da moji dani proteku mračni u tihu lijuć se rijeku vječnosti... Kuda koracam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti."

Kuda koracam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti

Mrak i svjetlost: za njega ili za nju trebamo se odlučiti. Ove dvije paradigme nam na ekstremni način pokazuju u kojem pravcu može naš život ići i pod kojom snagom može djelovati. Možemo utješno ustvrditi da se po pravilu ne događa u našem životu ovaj ekstremni izbor: ili mrak ili svjetlo.

Tako je postupio samo jedan, biblijski govoreći, Lucifer, pali anđeo. Odlučivši se za mrak. Stoga je postao vođa svih mračnih sila kroz ljudsku povijest, postavši otac laži, ubojica života, napasnik na svako zlo. Sotona živi isključivo za zlo, za laž, za svađu, za mržnju.

Život između mraka i svjetla

Mi obični ljudi naginjemo k tome da provodimo naš život nekako između mraka i svjetla. Ne možemo se odlučiti za potpuni mrak, jer u dubini duše ipak doživljavamo ljepotu svjetla. Ali ne možemo dati tom lijepom, ugodnom svjetlu potpuno prvenstvo u našem životu jer nam za to nedostaje snage, volje, potrebe. U tome se zapravo sastoji tragika naše ljudske egzistencije. Nju je jasno izrekao Pavao Apostol ponavljajući iskustvo postojeće filozofske misli: „Vidim što je bolje, i odobravam ga, pa ipak slijedim što je lošije“. Pavao govori o dva zakona u sebi – o jednom dobrom i drugom lošem. Protiv svoje volje on ipak slijedi loši zakon.

I mi, društveno i individualno, pokazujemo da znamo za što hoćemo živjeti: za svoju obitelj, za Domovinu, za znanost, za socijalnu pravdu, za mir, za očuvanje okoliša i za mnoge druge vrjednote, za mnoge druge ideale. Već prema svojem izboru svaki hoće ulagati svoje snage i sposobnosti za određene vrjednote jer zna da se za to isplati živjeti. Možda poznaje i ono za što se u određenom času smije i može umrijeti: za DOMOVINU.

Da je ova svjetla strana našeg života prečesto pokrivena sjenama mraka, to jako dobro znamo. U tome se nije ništa bitnoga promijenilo od vremena Pavla Apostola i grčke filozofije. Ta naša usmjerenost na vrjednote za koje se treba živjeti i za koje se isplati živjeti, svjedoči o jednoj velikoj tajni: da život nije najveća vrjednota kojoj bi se morale sve druge vrjednote podvrći. Život možemo žrtvovati ljubavi Boga i ljubavi bližnjega; život se može žrtvovati za istinu, za pravdu. Smijemo reći: život jest u službi vrjednota kao što su i sve istinske vrjednote u službi života i ljubavi Boga i čovjeka.

dr. Josip Sabol