Amerika našla rješenje: Vratiti se zdravom razumu. A što je s Europom?
Govoriti o krizi identiteta današnje Europe bez dubljeg poznavanja povijesnog spasenja procesa razvoja njezinog kulturnog i političkog profila uvelike sprječava otkrivanje novog usmjerenja i mogućeg izlaska Europe iz postojeće krize. To isto pitanje se postavlja u vezi sa stanjem Katoličke Crkve u ovom času povijesti. Odgovor može glasiti: Crkva se bavi sama sobom i to u tom smislu kao da se na novo stvara, kao da ne postoji već dvije tisuće godina kao suverena božanska institucija s jedinstvenim poslanjem u povijesti čovječanstva: naviještati Radosnu vijest - Evanđelje - pomirenja i spasenja ljudskoga roda. Shvativši duhovnu zbunjenost ili čak kaotičnost misli i osjećaja ljudi u današnjoj Europi, poznavatelji povijesti Europe će s dubokim žaljenjem postaviti pitanje kako je moguće da je do svega ovoga došlo usprkos činjenici da je s Europom sve tako lijepo započelo pred dugih dvije tisuće godina?
Sve je tako lijepo i radosno počelo
Sjetimo se u kratkim potezima početka i povijesnog hoda svega onoga lijepog što je oblikovalo svijet kulture, znanosti i duhovnosti imenom „Europa“. Možda ćemo na osnovi tih saznanja shvatiti našu nevjericu i naše pitanje kako je moguće da je EU s tako lijepom baštinom danas pala u tako duboku krizu? Isto pitanje postavljamo na adresu Katoličke Crkve. Sve je lijepo započelo. Kršćanstvo je ušlo u svijet da povede čovjeka iz gledanja na zemaljsku stvarnost u nebesku, u transcendentnu stvarnost Božjeg svijeta da bi se time čovjek oslobodio osjećaja beznađa počevši vjerovati u mogućnosti daljnjeg razvoja ljudske misli pod okriljem Boga koji je postao čovjekom.
Kršćanstvo je donijelo odgovor na pitanje pobožnih mislilaca helenističke kulture o Bogu, o Najvišem Biću, o Apsolutnom, o Nepokretnom pokretaču. Svi ti nazivi bili su samo naslućivanje da postoji netko veći nego je čovjek, ali da ljudi ne znaju tko je taj „Netko“. Atenjani su to dokumentirali za sva buduća vremena s vidljivim i opipljivim oltarom „Nepoznatom Bogu“. Ima li ljepšeg i uvjerljivijeg dokaza religioznosti čovjeka? To je bio izražaj duboke pobožnosti i iskrene poštene spiritualnosti.
Ta vrsta iskrene pobožnosti vrijedi u svakom vremenu, i danas. Reći sebi i pred drugima: osjećam u dubini duše da mora postojati „Netko“ veći od nas ljudi; osjećam da nam je taj Netko blizu, da sudjeluje u našem životu - u našim radostima, u našim uspjesima, u našim patnjama i žalostima, ali na žalost: ja, mi ne znamo tko je On. Bilo kako bilo: mi smo sigurni da taj „Netko“ - Bog postoji. Bilo bi zaista na čast današnjem čovjeku da građani podignu u centru svojih gradova oltar„Nepoznatom Bogu“, kao što su to učinili Atenjani prije dva tisućljeća.
Moderno poganstvo: izbrisana svijest o Stvoritelju i stvorenju
Ali umjesto toga, što doživljavamo danas kada je riječ o religiji, vjeri, Bogu, o moralu? Dovoljno je spomenuti samo neke pojmove, termine kao odgovor: nijekanje egzistencije Boga uz mržnju na Boga; deklaracije o smrti Boga: „Mi smo Ga ubili“. Moderni mislilac ubija pravoga Boga, naravno u svom srcu; uzdizanje mnogih bogova ljudskog lica i običnih materijalnih stvari; agnosticizam, ateizam...; čovjek je bog čovjeku; čovjek je mjerilo svih stvari u infantilnom uvjerenju da je sveznajući.
Kršćanstvo je ušlo u svijet da otkrije ljudskoj svijesti tko je taj „Nepoznati Bog“. Što može kršćanstvo objaviti, otkriti današnjem čovjeku koji nema sposobnosti da uopće misli o tome da postoji netko viši nego čovjek? Kako se moglo dogoditi da je došlo do tog stanja: da je prekinuta veza između Stvoritelja i stvorenja? Može li se kršćanstvo danas suprotstaviti sigurnoj propasti čovjeka i čovječanstva koja se neminovno priprema ondje gdje je nestalo sjećanje na Stvoritelja, i kod onih koji su svjesno prekinuli vezu s Bogom odnosno koji su je silom prilika izgubili?
„Ne molim Te za svijet“
Je li Krist Gospodin, moleći Oca prije nego je umro na križu, mislio na današnjeg čovjeka, na današnje čovječanstvo, kada je izgovorio: „Ne molim te za svijet“ (Iv 17,9)? Na koga je kod toga mislio? Sigurno nije mislio na Svemir s bezbrojnim zvijezdama, biljkama, životinjama. Mislio je na ono biće na Zemlji koje neće u sebi prepoznati sliku svog Stvoritelja. Mislio je na čovjeka koji u živom i neživom svijetu spoznaje gotovo svu stvarnost: njezin sastav, zakone, funkcionalnost, svrhovitost, ali neće se potruditi da spozna istinu da sva ta stvarnost ima svog Stvoritelja koji se objavio čovječanstvu u Isusu Kristu.
Zapadni čovjek bio je privilegiran po tome što je mogao saznati preko Isusa iz Nazareta, do tog vremena nepoznatu istinu za čovjeka, da je taj Bog, taj Jahve, Otac sviju nas, Bog-Otac koji ljubi čovjeka i sav svijet. To svjetlo božanske objave u Isusu Kristu stvaralo je iz dana u dan, iz stoljeća u stoljeće sve jaču i dublju svijest čovjeka o samom sebi: čovjek postaje osoba, svjestan svoga Ja; nastaje svijest o prirodnom svijetu: priroda je oslobođena od bogova i demona; svijest o budućnosti: čovjek obrađuje i oblikuje „prirodu“ na svoje dobro; svijest o konačnom cilju života i povijesti: Bog će dovršiti svoje djelo spasenja novim nebom i novom zemljom. I najvažnije: čovjek je našao smisao svog života iz kojeg se rodila duboka vjera, nada i ljubav koje su čovjeku pružale odgovor na pitanje zašto smo na svijetu? I čovjek je – zapadni čovjek kao zastupnik čovječanstva – kroz stoljeća gotovo do naših dana znao zašto smo na svijetu: zato da Boga spoznamo, slavimo, ljubimo i tako u nebo dođemo. Čovjek je bio tako duboko uvjeren da je ta spoznaja jedina i najvažnija istina njegovog života da ju je htio naviještati po svem svijetu, svakom stvorenju. To je i učinio onog povijesnog časa kada je otkrio Novi svijet, nove ljude u kojima je prepoznao istu Sliku, na koju je on, Europljanin, stvoren: na sliku Božju.
Krist Gospodin: Ja sam put, istina i život
Upoznavanjem drugih kultura i religija svuda po svijetu postao je europski kršćanin posve siguran da je njegova vjera u Isusa Krista jedina božanska istina i jedini spas čovjeka. On je saznao za velike začetnike religija u svijetu izvan Europe. Svi su oni ljudima pokazivali put prema savršenstvu, otkrivali im njihovu istinu o svijetu i životu. Ali nijedan od njih nije izrekao one riječi koje je izrekao Krist Gospodin: „Ja sam put, ja sam istina, ja sam život.“ (Iv 14,6)
Duboka duhovna kriza zapadnog čovjeka
Promatrajući duhovno, duševno, općenito kulturološko stanje EU/SAD društva i Crkve s vjernicima moramo priznati: ovo kaotično stanje je neobjašnjivo pomoću običnih izvora ljudske spoznaje. Moderni čovjek se hvalio da može sve probleme rješavati svojim „razumom“. Danas doživljavamo negativne posljedice za društvo i za pojedince baš zbog toga što društvo - grupe, pojedinci - rade mnoge stvari protiv razuma. I radi toga se svijet nalazi u ovoj dubokoj krizi. To nerazumno postupanje traje već dulje vremena: recimo zadnjih sto godina. Ono što začuđuje jest da se službeno to postupanje smatralo „razumnim, modernim, naprednim, revolucionarnim, usrećenjem čovjeka“.
Danas moramo priznati da je moderno društvo bilo u zabludi, da je radilo protiv razuma. Konkretno: sudionici i organizatori „studentske revolucije 68“ priznali su da su bili prevareni i da se danas srame zbog svoje revolucionarne agitacije. Drugim riječima: oni kao borci za napredak i prava čovjeka odgovorni su za današnje krizno stanje društva/država SAD/EU.
Amerika se vraća vrjednotama tradicije
Zacrtani smjer i cilj novog državnog vodstva u SAD je pokušaj odgovora na konkretno stanje američkog društva. Odgovor glasi: „Treba omogućiti povratak zdravom razumu“ u svijetu - najprije u SAD/EU. Konkretno se nabrajaju potezi koje treba odmah poduzeti. Tu spada državno naređeno prihvaćanje činjenica: postoje samo dva spola: muški i ženski. Tu spada evidentna istina: nerođeno dijete je ljudsko biće s pravom na život. Tu spada vrhovna vrjednota morala i etike: svetost života. Tu spada razlikovanje između dobrih i zlih djela. Tu spada razlikovanje između istine i laži, odgovornost za osobna djela. Tu spada prirodni zakon o braku između muške i ženske osobe...
Očito je: nova generacija u Americi doživjela je proturazumski proces dosadašnjeg razvoja društva i želi se vratiti „zdravom razumu“ i tradiciji.
Važno je napomenuti: sve ovo je zahtjev zdravog ljudskog razuma. U ime Crkve i teologije nadodajem: dosadašnja aktualna politika država EU i SAD nije poštivala „zdravi ljudski razum“ u vezi sa spomenutim pitanjima jer se odrekla svjetla vjere Boga Stvoritelja u procesu traženja istine. Nije katolička vjera nerazumna - ona je Božji dar - nego je nerazuman ljudski „autonomni razum“ bez objavljene vjere.
Vjera i razum idu zajedno jer jedno i drugo - vjera i razum - imaju istog Stvoritelja: Boga Isusa Krista. Izbrisati iz ljudske svijesti istinu da Bog Stvoritelj i Otkupitelj postoji znači čovjeka učiniti nesposobnim spoznati sveobuhvatnu istinu i konačni smisao života svijeta i čovjeka.
dr. Josip Sabol