Molitvom za spremnost prihvaćanja objavljene istine

Sveto pismo Novoga Zavjeta objavljuje čovjeku svakog vremena radosnu poruku koja glasi: Bog je u Isusu Kristu pomirio svijet sa sobom tako da nijedan čovjek, nijedan narod bilo koje kulture nije izuzet od toga dara pomirenja s Bogom, svojim Stvoriteljem i Ocem. Bog je to učinio iz ljubavi: „Bog je tako ljubio svijet da je svoga jedinoga Sina žrtvovao da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).

Ljubav Boga pripada cijelom svijetu i čitavom čovječanstvu. Ona je stvarna po svom sadržaju kao dar za uspješan život ovdje na zemlji i za vječni spas nakon smrti. Od čovjeka traži Bog samo jedno: vjeru u Isusa Krista u zajedništvu svih onih koji su sakramentom krštenja postali jedna obitelj: Crkva.

To zajedništvo je jedna sveta katolička apostolska Crkva. Nju je sam Isus Krist osnovao kao živu i vidljivu instituciju u kojoj ljudi svakog vremena mogu naći mjesto susreta s Kristom pomoću sakramenata i života molitve i liturgije u zajedništvu vjernika.

O tome piše Pavao Apostol u poslanici Rimljanima: „Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.. Ali kako da prizovu Onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja?“ (Rim 10,13-15)

Ovim riječima na najkraći je način sadržano ono što se od prvog časa nakon Kristovog uskrsnuća događalo: nastajanje i oblikovanje institucionalno objektivne prisutnosti Krista u mističnom tijelu imenom Crkva. To oblikovanje imenom Crkva je poput organizma u kojem je život i dinamika po prisutnosti Kristovog Duha kroz svu povijest čiji su nositelji apostoli i njihovi nasljednici biskupi s Božjim narodom vjerničkog puka. O tom povijesnom događaju prije dvije tisuće godina trebaju biti poučeni svi narodi svih vremena, počevši od Jeruzalema i čitave Judeje i Samarije pa sve tamo do zadnjih granica Zemlje (DjA 1,8).)

U tome se sastoji bit evangelizacije i misionarske naravi Crkve kroz povijest čovječanstva: naviještati svim ljudima i narodima da mogu po vjeri u Isusa Krista postati zahvalni primatelji darova otkupljenja i konačno najvećeg dara ljubavi Božje: vječnoga života u domu Oca, Stvoritelja svijeta i čovjeka. Crkva je institucija koju je Isus Krist ustanovio za vršenje toga poslanja. Isus je izabrao ljude apostole koje je najprije poslao samo izgubljenim „ovcama“ Izraela i konačno k svim narodima sve do konca svijeta.

Svijest toga poslanja nije ostala samo kao ideja ili kao neki teoretski projekt. Isusovu zapovijed „Idite k svim narodima“ apostoli su oblikovali u konkretne objektivne strukture s jedinstvenim sustavom službi, sa specifičnim sistemom moralnih i idealnih vrjednota. Jednom riječju: apostoli su stvorili socijalnu instituciju kao vidljivu i učinkovitu stvarnost naviještanja i ispunjenja Isusove zapovijedi: „Učinite sve narode mojim učenicima“. Ta stvarnost nosi od početka ime

Crkva, Tijelo Kristovo, narod Božji, grad na gori, svijetlo u tami, lađa spasenja, mjesto svetosti, prebivalište Božje. Apostoli, njihovi nasljednici biskupi, svaki vjernik kao član Božjeg naroda znaju da ih je Krist poslao u svijet da naviještaju Evanđelje: radosnu vijest spasenja i da naviještaju Krista: Svjetlo svijeta. Oni znaju da se njihovo poslanje ne sastoji samo u tome da naviještaju svjetlo pomirenja s Bogom, nego da sami osobno budu to svijetlo u „tami svijeta“ svojim nasljedovanjem Krista. Na njima se mora ostvariti Isusova riječ: „Vi ste svjetlo svijeta“. Biti svjetlo je neusporedivo veća vrjednota, nego posjedovati znanje o tome da svjetlo postoji.

Isusova Crkva je samo jedna: Katolička Crkva

Katolička Crkva je nakon Kristovog uskrsnuća i odlaska k Ocu ona vidljiva stvarnost u povijesti čovječanstva u kojoj su potpuno i zajamčeno prisutni svi uvjeti i sve mogućnosti djelovanja Božje spasilačke volje. U tu svrhu Crkva posjeduje punomoć i autoritet da odlučuje i radi u ime Krista .O tome piše evanđelist Marko: „Isus ustanovi Dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle“ (3,14 s). Isus se identificira s njima riječima: „Tko vas sluša, mene sluša.“ (Lk 10.16) Time je ustanovljena objektivna trajna punomoć Crkve koju mogu vršiti oni koji su pozvani i zaređeni sakramentom svetoga reda da služe Crkvi, to će reći biskupi i svećenici.

Podjela na takozvanu nevidljivu Crkvu svetaca i vidljivu Crkvu službi ili staleža u Crkvi nema temelja u Svetom pismu Novog Zavjeta. Ona je naknadna konstrukcija teologa. Nešto slično je i s podjelom između vjere i djela po vjeri. To razdvajanje je umjetno-teoretsko jer u životu idu zajedno vjera i dobra djela snagom vjere primljene kao milost.

Čovjek, primivši dar vjere bez svojih zasluga, primivši oproštenje grijeha i time opravdanje bez svojih zasluga, polazi na put ostvarivanja duha i sadržaja vjere i ljubavi uz pomoć i pod vodstvom Duha Svetoga. To je put vršenja i poštivanja Božjih zapovijedi. Čovjek ne može zaslužiti vjeru kao što se zasluži pravedna plaća uspješnim zalaganjem na radnom mjestu. No, čovjek može „zaslužiti“ svojim otvorenim srcem i umom prema svetom i milosrdnom Bogu da Bog baci milosrdni pogled na njega i da ga učini dostojnim i sposobnim primiti Božju ljubav i poslanje. Spremnost činiti dobro i otvorenost duha prema prihvaćanju istine su na neki način naravna čovjekova zasluga da „Bog pogleda na slugu svoga i sluškinju svoju“ te se time dogodi ono što je po ljudskoj naravi u sebi nemoguće, a to je da je čovjek sposoban izreći: „Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri“: mojoj naravnoj i grijehom podržavanoj nespremnosti izreći vjerovanje: Vjerujem, Gospodine, da si Ti Isus Krist, Sin Božji.

Vidljiva Katolička Crkva mjesto susreta s Bogom

Upravo takva situacija naravnog čovjeka rađa potrebu za jednim sigurnim, vjerodostojnim i trajnim mjestom gdje su pripremljeni preduvjeti za jačanje spremnosti čovjeka činiti dobro i za otvaranje ljudskog duha prema Istini. Tu zadaću i tu ulogu je Isus povjerio svojoj Crkvi utemeljenoj na apostolima i biskupima, njihovim nasljednicima, i sa svim institucionalnim strukturama koje čine Crkvu vidljivom za tjelesne i duhovne oči čovjeka.

Neka „nevidljiva“ Crkva ne može ispuniti tu zadaću. Stoga je činjenica: od prvih dana kršćanstva postoji zajedništvo, communio, Crkva, vidljiva u sakramentima, u prvom redu svete Euharistije, u juridičkom vodstvu, biskupima,koji upravljaju,poučavaju i reprezentiraju prema vani to zajedništvo. Crkvi Kristovoj pripada samo onaj koji prizna to zajedništvo biskupa i vjernika. Mjesna crkva je Crkva Kristova samo u zajedništvu sa svim drugim mjesnim Crkvama.

Krist je osnovao jednu Crkvu a ne više crkava; jedno zajedništvo, communio, sakramenata i jedne vjere, a ne više ili mnogo zajedništva. Što to konkretno znači vidi se iz dokumenata života mlade Crkve. Tu čitamo da Crkva piše Crkvi (pismo Klementa iz prvog stoljeća); da biskup piše Crkvi ili da biskup piše biskupu (Ignacije, početak drugog stoljeća) i sl. Sve to dokazuje da postoji svijest zajedništva, da su u jedinstvu jedne vjere i sakramenata i time legalni članovi jedne Katoličke Crkve kakvu je Isus htio i ustanovio. Ako je koji biskup učio neku herezu, drugi biskupi su nakon opomena i neuspjelog pomirenja prekinuli s njime svaku vezu i zajedništvo. Odlučujuću riječ o ekskomunikaciji imao je rimski biskup koji je posjedovao„predsjedništvo ljubavi“.

Princip primata biskupa Rima historijska je činjenica

Taj princip je u stvarnosti postojao prije nego je nastalo njegovo teološko opravdanje i obrazloženje. Stoga je gotovo sporedno pitanje je li rimski biskup, papa, počeo oblikovati svoj primat i iz njega izlazeća prava na način protiv duha evanđelja ili protiv duha zajedništva. Tu se radi o pitanju zloupotrebe punomoći a ne o pitanju prava na primat, ne o pitanju principa primata rimskog biskupa. Primat je stvarno postojao od početka kao temelj jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Princip primata rimskog biskupa ostaje za sva vremena kao jamstvo jedinstva u duhovnosti i u nauku Crkve. Petar i njegovi nasljednici rimski biskupi stoje na čelu Crkve po volji Isusa Krista. Oni utjelovljuju svojim postojanjem Isusovu volju „da svi budu jedno“ .

dr. Josip Sabol