Filozofsko-teološko razmišljanje u vrijeme krize Crkve i vjere

Kojeg si duha, čijeg si duha poznata je izreka u svakodnevnoj komunikaciji. Isto vrijedi i za paradigmu: duh vremena. Mi također razlikujemo između dobroga i zloga duha. Od dobroga nam duha dolazi svako dobro,od zloga svako zlo. O čemu je zapravo ovdje riječ? Imamo li mi jasnu predodžbu o onome što se krije iza riječi „duh“? Ovo pitanje legitimno je i na području vjere. Teološka znanost mu oduvijek posvećuje veliku pažnju. Drukčije ne može niti biti, ako podsjetimo na činjenicu da je Bog glavni, zapravo jedini predmet njezinog znanstvenog obrađivanja. A Bog je Duh. Govoriti o Bogu nas nužno dovodi do govora o čovjeku.

Kako je s „duhom“ kod čovjeka? Čovjek ima duh, ali čovjek nije duh naprosto. Što to znači u odnosu na Boga koji je Duh i to samo Duh? S Pavlom Apostolom kažemo da Duh sam svjedoči duhu čovjeka da smo mi djeca Božja. Naš duh je u pitanju, to će reći naša svijest, naš govor, naše prosuđivanje, naša spoznaja, i onda kada je Božji Duh u nama prisutan i u nama djelotvoran. A on je prisutan djelujući bez prestanka.

O djelovanju Duha Božjega u čovjeku, u nama, možemo mnogo toga saznati snagom one stvarnosti koju posjedujemo, jer smo slika Božja. Mi smo također bića duhovna, ali i tjelesna bića. Bog je Duh i nema tijela. To je razlika između nas i njega. Stoga je primjereno da odvojeno govorimo o Bogu koji jest Duh i o čovjeku koji ima duh i tijelo. Stoga nam je moguće govoriti o odnosu između Boga i čovjeka, bilo o pojedinom čovjeku bilo o jednoj zajednici ljudi, primjerice, o karizmatičkim pokretima. Mi možemo o tome razmišljati i govoriti jer do saznanja i spoznaje dolazimo iz Objave, iz Biblije. Bog, Duh Sveti je onaj koji nas obavještava o sebi, i, naravno, o nama i o našem odnosu s njime.Na toj poruci, na tom saznanju, uključujemo svoje iskustvo i svoj razum kako bismo shvatili na razumski način o čemu je tu riječ.

Sveto pismo o Duhu Svetom

Sveto pismo u cjelini najprije nam daje svjedočanstvo da je Duh Sveti Bog, pravi Bog. Tako jest, čitamo u evanđelju (Iv 4,24). Za Duha se nadalje kaže da je on božanska snaga koja na neki način dolazi izvana u odnosu na svijet, na nas ljude i koja nam se na neki način čini kao nešto što je tuđe nama. Duh Božji djeluje češće posve prirodno, naravno, ali uvijek poput čuda. Ovdje moramo za čas zaboraviti naš dualistički način mišljenja kojim obično odvajamo duh i tijelo, naravno i duhovno jedno od drugog. Držimo se striktno riječi i izreka.

Evanđelist Matej (12,28) govori o Duhu, tom prstu Božjem, po kojem se događaju čudesa Isusova. Taj Božanski Duh daje da određeni ljudi postaju proroci i apostoli (1Kor12,28). Drugima je opet dano da govore novim jezicima (DA 2,1 ss). Duh, o kojem govori Pismo, nije nešto bezazleno. Duh je oganj (Mt 3,11). On je sila Izvanrednoga, slična prisili. Sveto pismo govori o Duhu Božjemu kao o nekome koji je čovjeku obećan i dan; za kojeg čovjek smije moliti da bi ga primio kao dar, iako čovjek taj dar već posjeduje kao zalog o nečem budućem. U tom Duhu živi i djeluje zajednica i pojedinac (Rim 8,9ss). Otac Nebeski hoće biti čašćen i slavljen u Duhu i njegovoj istini. Dakle, Duh Božji ide u svijet, u zajednicu vjernika, u pojedince da bude tamo prisutan i djelujući. To vrijedi i za izvanredne situacije života kada, primjerice, mučenik sjedi na optuženičkoj klupi pred sucem (Mt 10,19sl). To vrijedi za pripravnost na putovanja, na opasna putovanja misionara Pavla Apostola (DjAp 16,6ss).

Naše zajedništvo nam dolazi od Duha Božjega, on nas sabire u jedno da si budemo blizu kao ljudi, da se poštujemo kao braća i sestre. Ali i još više:da kao kršćanska zajednica imamo sudioništvo u darovima Duha Svetoga, i konačno u njemu samom (2Kor 13,13). Što je posljedica te činjenice da je Duh Božji u nama prisutan; da je u nama i u našoj zajednici? Plod i posljedica je ono što smatramo najdragocjenijim za našu egzistenciju; je ono što vjernike kršćane uzdiže nad svakog drugog člana ljudskog roda. To je naša sloboda. Riječima Pavla: „Gospodin je Duh“ i „Gdje je Duh Gospodnji, tu je sloboda“ (2Kor 3,17), sloboda „djece Božje“.

Sloboda djece Božje

Sloboda od čega i sloboda k čemu? Kršćanska zajednica i vjernik pojedinac najprije su bili oslobođeni od služenja mnogim ritualnim paragrafima Sinagoge; bili su oslobođeni od vladanja napisanog slova nad čovjekom. Time su bili oslobođeni za život po Duhu Božjem. To oslobođenje se događa kroz čitavu povijest Crkve i čovječanstva. Ono je na djelu i danas.

Duh Božji po svojoj je naravi nevezan i slobodan. Nitko od ljudi ne zna odakle dolazi i kamo se kreće. Njegovo djelovanje nije vezano ni na jedan drugi duh: niti na duh kršćanstva, niti na duh konfesionalizma i ekumenizma, niti na duh humanizma i globalizma, i najmanje na duh vremena. On je onaj koji „prisiljava“ ljude da idu prema slobodi. On je onaj koji ih ispunja njegovom slobodom koja im daje snagu da raskinu već postojeće veze na osnovi rodbinstva, na osnovi društveno-političkih sustava, na osnovi ekonomskih struktura i zakonomjernosti. Još više. Duh Božji ispunja ljude snagom slobode kojom se uzdižu čak nad psihosomatske zakonomjernosti vlastitog ljudskog bića.

Na prvi pogled i ljudski govoreći naslućujemo da Duh Božji razbija i torpedira postojeću stvarnost, izgrađenu na programima i planovima ljudi. I tako jest jer je u Svetom pismu govor o „ognju i maču“ koji su došli na svijet s pojavljivanjem Božjeg kraljevstva u osobi Isusa Krista. Tu je govor o konfrontaciji sa „svijetom“ (Iv 16,8) i s „naravnim,ovozemaljskim čovjekom“, koji ne prihvaća ništa od Božjeg Duha smatrajući sve to ludošću (1Kor 2,14). No, Duh Božji i okuplja ljude ujedinjujući ih u jednu zajednicu, u jednu veliku obitelj u kojoj vladaju novi, njegovi zakoni – zakoni slobode i ljubavi. Duh Božji je duh jedinstva u različitosti. Duh Božji je duh pomirenja u pluralnom razvoju ostvarenja ideala Božjeg kraljevstva.

Razlučivanje duhova

Ovdje nam se nameće jedno važno pitanje, naime, ono o različitosti između Duha Božjega i duha čovjeka. Na to se nadovezuje i drugo važno pitanje: po čemu možemo prepoznati da se u duhu čovjeka radi o Duhu Božjem? Da postoji duh čovjeka koji je oprečan i suprotan Duhu Božjem, o tome nam govori jasno Sveto pismo. Dakle, ne smijemo niti pokušavati ovdje harmonizirati ili čak nijekati ovaj ekskluzivitet Svetog pisma pa reći da je Duh Božji ipak na neki način prisutan u svakom čovjeku bez razlike je li on vjernik ili nije. Ako se držimo ove biblijske linije ekskluziviteta, onda je zaista tako da Bog odabire svoje izabranike – vjernike – kao što je izabrao izraelski narod za svoj izabrani narod, i sve druge prepustio njihovoj sudbini.To isto kaže Pavao riječima: Bog im uskraćuje da upoznaju Svjetlo, da prime Duh Božji... ( Kor 2,6-16). Biblijsku liniju ekskluziviteta i intolerancije,kada je u pitanju Božji Duh i čovjekov duh, ne smijemo zatajivati niti poljepšavati.

Susret Božjeg Duha i čovjekovog duha

Taj susret možemo najbolje promatrati i opisati u činu spoznaje vjere. Kako spoznaje čovjek istine vjere? Tko je subjekt, nositelj čina spoznaje: samo Bog ili samo čovjek ili jedan i drugi zajedno i istovremeno? Kada Pavao kaže da Duh Božji daje svjedočanstvo našem duhu, tko je onda subjekt spoznaje? Kada Pavao kaže da Duh posreduje za nas s uzdisajima pred Bogom tako da mi vjernici, sada posinjeni, kličemo Bogu: Abba – dragi Oče (Rim 8,15). Tko je subjekt te spoznaje, tog čina vjere? Ili još jasnije: kada Pavao kaže da sam Duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja, radi li se ovdje o dva subjekta: jedan je Duh Božji i drugi duh čovječji u jednom te istom činu, naime u svjedočenju? Kako razumjeti ulogu čovjekovog duha kod toga? Možemo li reći da čovječji duh ima ulogu sredstva za postignuće svrhe ili da je suuzrok ovog čina u tom smislu da sada može ponavljati što mu je Duh Božji kao prvi i glavni uzrok objavio, naime da smo djeca Božja?

Psihološko-filozofski gledajući ovdje postoji mogućnost da čovjek izgubi nutarnje jedinstvo svog ljudskog bića... Uzevši nauk Pavla u cijelosti moramo ove riječi razumjeti baš u tom smislu: da ljudski duh nije potpuno suvereni subjekt tog svog čina. Pavao,naime, ne govori prazne fraze kada kaže: „Živim – ali ne više ja nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20.). Primijenimo li to na čin spoznaje, možemo reći: Spoznajem – ali ne više ja nego Duh Božji spoznaje u meni. I tako jest jer božanske istine i tajne ne možemo drukčije spoznati nego prosvjetljenjem Duha Božjega.

Naš ljudski duh je na neki način pomaknut s centra svojeg subjektiviteta, svoje osobnosti. On nije više središte našeg života u tom smislu da nas on vodi na svoje putove. Naš duh je primoran voditi nas putem kojeg mu Duh Božji pokazuje i izabire (usp.Mt 4,1; DjAp ,1,23sl; 2Kor1,15sl; Rim12,2 i dr.). To je put nasljedovanja Krista Gospodina. Na tom putu ne ostvarujemo mi sebe, svoju čovječnost kao prvi cilj... Naprotiv, mi smo spremni zatajivati sebe, zaboraviti svoje potrebe,odricati se svojih želja i planova, i to ne samo na području etosa nego i na području spoznaje.

Vidimo da personalizam i autonomizam, koji tako snažno utječu na svijest današnjeg čovjeka, nailaze ovdje na svoju granicu. Kad današnji čovjek - ali i ljudi prijašnjih vremena - to sasluša i shvati, o čemu se zapravo radi, reagirat će na to točno onako kako su Isusovi učenici i slušatelji reagirali na nagovještaj da će im dati svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće. Reći će: tvrd je ovaj govor. To ne možemo nikako prihvatiti. I otišli su od Isusa.

Narav naše spoznaje pod djelovanjem Duha Božjeg

Duh Božji spoznaje u nama i s nama. To je Božja riječ u Svetom pismu. To je za nas utješna riječ.S toga ju svaki vjernik rado sluša s bojažljivom željom da njegove spoznaje budu spoznaje po Duhu Božjem ili čak da njegove spoznaje budu spoznaje Duha Božjega. S psalmistom rado i često moli: Vodi me putem tvojih zapovijedi. Tvoj dobri Duh neka me vodi (Ps 119,35 ; Ps 143,8.10).

Ova misao i ova mogućnost stavlja nas pred jedno važno i teško pitanje o izvjesnosti i o sigurnosti naše spoznaje. Kada i na koji način možemo biti posve uvjereni da je određena spoznaja našeg srca i cijeloga našeg bića spoznaja po Duhu Božjem, u njemu i s njime? Kako to ispitati i ovjeroviti?Tko je pozvan da to učini?

Ovdje nije mjesto da pokažemo različita ponuđena rješenja tih pitanja kroz stoljeća. Znademo da su pojedina rješenja unijela duboki nemir u život Crkve sve tamo do onog najbolnijeg za Kristovu Crkvu: do rušenja jedinstva kršćanskog svijeta stavljanjem u pitanje jedne,svete, katoličke i apostolske Crkve. Prihvaćanje i ispovijedanje temeljne biblijske istine da je Duh Božji ona snaga koja vodi Crkvu i pojedine vjernike na putu kroz povijest, nosili su u sebi gotovo neizbježivu opasnost da ljudi hoće pomoću izvjesnosti svojeg ljudskog duha odlučivati o izvjesnosti Božjeg Duha u srcima vjernika. Unutarnje svjetlo Duha Svetoga stavlja se svjetlu ljudskog razuma na preispitivanje. Možda niti ne primjećujemo što se ovdje zapravo događa. Događa se to da se naš ljudski duh spoznajno osigurava o spasonosnoj istini, dolazećoj od Duha Božjega, i to tako da hoće sigurno spoznati samog sebe.

Tko je ovdje ta instanca ili taj autoritet koji govori u ime razuma, i koji snagom razuma odlučuje o Božjem Duhu u vjernicima? Ima li ljudski razum svoju instituciju na koju se razumni ljudi obraćaju u problematičnim pitanjima? Ima onih koji vide u prirodnoj znanosti tu instituciju. Tu vlada načelo: što znanost ne može objasniti, to je ili iracionalno ili jednostavno ne postoji. Djelovanje Duha Božjega u Crkvi ili u jednom pokretu ili u pojedincu je za današnju znanost ili nepostojeće ili iracionalno. Crkva uči drukčije kada kaže: o izvjesnosti, o sigurnosti djelovanja Duha Božjega u Crkvi, u vjernicima ne može prosuđivati ljudski razum: niti pojedinačni niti institucionalni.

Jedini autoritet za ovjerovljenje je sam Duh Božji, djelujući u ljudima, koji je obećan Crkvi i koji je duša Crkve – duša tog mističnog tijela Kristovog. Crkva je, dakle, jedina instanca i jedini autoritet koji daje jamstvo izvjesnosti radi li se u pojedinim zbivanjima o djelovanju Duha Božjega. To je naša katolička vjera. Za mene je ona jedino plauzibilna. U njoj je sačuvana biblijska istina da Duh Božji djeluje gdje, kada i kako hoće, i u njoj je sačuvana također biblijska istina da naša vjera nije jednom zauvijek osigurana nego neprestano ugrožena, zbog čega trebamo objektivno postojeći izvor potpore i osiguranja, a to je Crkva, konkretno to je crkveno učiteljstvo, koje čine papa i biskupi.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.