Vjernici katoličke duhovnosti u pluralističkom društvu

Temeljna i korisna spoznaja za svakog kršćanina katolika danas glasi da živimo u pluralističkom društvu, to će reći u društvu koje nije utemeljeno na zajedničkim uvjerenjima ni na području morala ni religije ni sustava vrjednota. To društvo ipak funkcionira na jednoj sveopćoj ovisnosti svakog člana društva koja proizlazi iz apsolutne nužnosti proizvodnje i potrošnje, bez kojih se život ne može zamisliti. Gospodarstvo je stoga onaj sektor života koji zahvaća u život svakog čovjeka oblikujući ga, usmjeravajući ga i osmišljavajući njegov život. Iz te neizbježne stvarnosti postulira društvo legitimitet da ono određuje što je za društvo korisno a što je štetno. Formalno-etički rečeno: društvo, predvođeno gospodarstvenicima, tolerira kod svojih članova samo ono što ne smeta funkcioniranju proizvodnje i potrošnje.

Prvi zahtjev na adresu članova društva glasi da je svatko prisiljen na suradnju po zakonomjernosti gospodarskog razvoja. U protivnom će doživjeti neugodne posljedice za vlastiti život. U ovoj perspektivi je poznati govor o osobnim slobodama svakog građanina jako relativan, da ne reknem, irealan. Komfornost u funkcioniranju za volju uspješnog sustava proizvodnje i potrošnje je time uzdignuta na stubu vrhunske vrjednote društva.

Ciljevi odgoja i obrazovanja također se određuju iz perspektive te vrjednote, zanemarujući kod toga izvorni cilj odgoja i obrazovanja: oblikovanje ljudske osobnosti. Zbog tog fenomena trpi svaki član takozvanog pluralističkog društva prikrivenu proturječnost između proklamiranih sloboda, prava i društveno-gospodarske prisile, koja se negativno odražava u njegovu životu, prije svega u obiteljskoj zajednici. U idealno-teoretskoj zamisli je pluralističko društvo jamstvo osobnih sloboda u pitanjima svjetonazora, religije i etičkog oblikovanja života. Međutim, u konkretnom ostvarivanju vlastitog svjetonazora, vjerskog i moralnog života osobna je sloboda osjetno ograničena zakonomjernošću funkcioniranja gospodarskog sustava. Gospodarstvo ima prioritet pred svim drugim vrijednostima i uvjerenjima. Kao da postoji suglasnost u izreci „najprije treba živjeti, a onda filozofirati“, ili još konkretnije: prva briga je biti sit i napit, i tek tada ćemo razgovarati o moralu, o vjeri, o metafizičkim pitanjima.

Nasljedovanja Krista povod nekim poteškoćama

Lako je spoznati da ovakva situacija u društvu ima također negativan utjecaj na kršćanski život. Sredina kršćanskog života jest nasljedovanje Krista. No kršćanski vjernik također se nalazi pod prisilom zakona funkcioniranja društva, čiji je član. Stavljen je pred bitno pitanje o identificiranju s jednom ili drugom stvarnošću: sa stvarnošću svoje vjere ili sa stvarnošću funkcioniranja proizvodnje i potrošnje kao preduvjeta života. Što činiti? Kako se odlučiti? Pravi vjernik ne dvoji: on se hoće totalno identificirati s nasljedovanjem Krista uz sve poteškoće koje odatle dolaze za njegov život. Pluralizam je postao ideologija demokracije s dogmom da konačnih odgovora na bitna pitanja ljudskog života ne smije biti i da objektivna spoznajna i moralna istina ne smiju biti mjerilo društvenih odnosa, mjerilo odgoja i obrazovanja.

Razlika između biti ateist i biti agnostik

Kršćanin katolik dobro znade da je baš demokracija, utemeljena na ideologiji pluralizma, plodno tlo za netolerantnost i da se nalazi na putu u totalitarizam samovolje. Samovolja i sloboda bez odgovornosti postaju apsolutni temelj ponašanja i time stvaratelji duhovnog kaosa u društvenim odnosima. Takvo društvo stvara vlastite skeptike i agnostike. Članovi društva, koje ima ideologiju pluralizma i time nužno relativizam kao svoj duhovno-idejni temelj, ne postaju ateisti nego agnostici. Čovjek ateist se još uvijek nalazi u borbi za istinom iako odbacuje Boga kao istinu, a čovjek agnostik izabire lagodniji put time da proglašuje spoznaju istine i principe života nespoznatljivim, oslobađajući se tako od moralne dužnosti da traži istinu dok je ne nađe. To je osoba koja ostaje u tami. Čini mi se opravdanim reći da kršćanstvo danas doživljava određenu anemičnost baš zbog toga što ima premalo poštenih, iskrenih ateista, a sve više agnostika i skeptika u društvu, pa i na neki način u Crkvi. Čovjek agnostik izražava pobožno-nevino, čak sa sućuti, svoje uvjerenje da je „Bog“ šifra za nešto neshvatljivo, za nešto nedostupno ljudskom razumu, za nešto što ima izvor u doživljavanju ljudske nemoći, te je stoga najpametnije o tome ne razmišljati.

Protiv toga će katolik uvijek dignuti glas prosvjeda i otpora zajedno s boljim dijelom društva kritičkih mislilaca i ljudi otvorenog duha, koji nisu spremni zakopati duhovno blago spoznaje onih „stvari“ i one stvarnosti do kojih čovjek sigurno može doći, ako je spreman razmišljati, ako je spreman slušati glas svoje savjesti i čežnje svoga srca, ako je spreman s još nepoznatim Bogom voditi kritički dijalog, intelektualnu „svađu“ oko stvarnih i prividnih proturječja, koja se u našoj duši rađaju, kada mislimo na Boga, koji je ljubav; na Boga koji želi naš spas i istovremeno doživljavamo sebe i svijet oko sebe kao mjesto patnje, odbojnosti, tame. To možemo doživljavati čak i onda kada se molimo našem Ocu nebeskom, našem Bogu ljubavi i praštanja.

Društvo treba danas kompetentnog vjernika

Za sva humana pitanja našeg vremena i naše bliže budućnosti traži se kompetencija. To vrijedi i za vjernike u javnom životu. Oni trebaju biti kompetentni u etičkim pitanjima budući da im vjera na poseban način pruža svjetlo u traženju odgovora na ozbiljna pitanja na svim područjima života: na području znanosti, gospodarstva, kulture, odgoja. Vjernik će nastojati odlučno i strogo logično iznositi stavove kršćanske etike u javnosti, ali ne smije zaboraviti da se ti kršćanski stavovi ne mogu primijeniti bez svakog kompromisa na sve ljude, na cjelokupno društvo. Otvorenost i poštivanje slobode kao temelja savjesti omogućit će vjerniku da traži i nalazi istomišljenike među sugrađanima, koji doduše nisu sljedbenici kršćanske etike, ali koji cijene osobnu savjest i vlastito razmišljanje kao one snage kojima se odupiru iracionalnoj samovolji još političko-kulturalno nezrelih sugrađana i pozivanja na aktualnu političku većinu.

Temeljna orijentacija za kršćanski katolički život danas

Bitna poruka Evanđelja glasi: „Riječ je tijelom postala i prebivala je među nama i vidjeli smo njezinu slavu“ (Iv 1,14). Dva pojma u ovoj izreci kao da ne idu zajedno: „Riječ“ i „tijelo“. U njihovu spajanju po događaju utjelovljenja Riječi podignut je zahtjev za kršćanskim životom bez ikakvog okolišanja. On ne dopušta nijednu od sljedećih alternativa ili mogućnosti oblikovanja kršćanskog života. Kršćanin se ne smije povući iz svijeta svakidašnjice u svijet onoga, što naznačuje Riječ kada govorimo o vjeri u Isusa Krista. Krist, Riječ dolazi iz „onoga svijeta“ gdje je oduvijek bio s Ocem i Duhom Svetim prije nego što je stvoren ovaj naš svijet.

U taj nadzemaljski svijet će se Krist opet vratiti: On se već vratio nakon uskrsnuća, i mi ćemo tamo doći da budemo zajedno s Njime i s Ocem i Duhom Svetim vječno i neprolazno. Mi vjernici imamo već sada dijela na tom nadzemaljskom životu pomoću naše vjerske spoznaje, pomoću molitve, meditacije, otajstvenog sjedinjenja s Isusom u Euharistiji, pomoću mističkog doživljavanja Božje stvarnosti, pomoću ljubavi bližnjega i nade za spasenje svijeta. To intelektualno doživljavanje nam pruža pravu duhovnu radost koja nas svojom ljepotom i snagom na neki način uzdiže nad život svakidašnjice čineći nas spremnima da zaboravimo poteškoće svakidašnjice, da izađemo iz njezinog procesa barem na neko vrijeme .Posvuda se treba ostvariti našim djelovanjem i zalaganjem oblikovanje struktura života po Božjim zapovijedima. Odnosi u društvu moraju biti takvi da se u njima zrcali prisutnost Duha Božjega. Božja riječ mora poprimiti konkretne oblike ljubavi Boga i bližnjega. To je isto kao i reći da se Bog neprestano utjelovljuje u našem vidljivom svijetu, u našoj okolini, u našim obiteljima, u našem društvu.

Katolički vjernik i svijest: cilj nam je spasenje, a ne raj na zemlji

No, ne smijemo se isključivo koncentrirati na taj proces društvenog razvoja kao da spas svijeta ovisi o našem djelovanju. Bog je onaj koji čini spas svijeta, a ne ostvarivanje naših projekata materijalnog i duhovnog blagostanja. Savršenstvo čovjeka i razvoj društva na bolje bit će djelo Božje svršetkom ovog svijeta i stvaranjem nove zemlje i novog neba. Vjernik radi na izgradnji boljeg svijeta, na umanjenju stanja „suzne doline“ ovog svijeta, ali ne očekuje ovdje konačno rješenje, najmanje sa svojim snagama: raj na zemlji. Imati taj cilj života je iluzija i zabluda.

Kršćanska katolička alternativa svakom drugom konceptu stvaranja boljeg svijeta glasi: oblikovati društvo, biti spreman na žrtvu, nikada ne gubiti nadu na konačno ostvarenje svih težnji. To vrijedi za individualni život i za društvo. Društvo nije za katolika nešto apsolutno nego samo put prema Apsolutnom: a to je Bog. Vjernik izgrađuje društvo kritičkom distancom i voljom da transcendira konkretno stanje razvoja. Mjerilo, ciljeve, vrjednote i norme za život ne postavlja društvo - to bi bio socijalni totalitarizam - nego svijest upravljenosti na Boga. Katolik se ne bori za ostvarenje čisto kršćanskog katoličkog društva ili države nego za ostvarenje ljudskog društva snagom kršćanskih mjerila i vrjednota. Kršćanin katolik je pravi istinski čovjek čija osobnost je usavršena Božjim zahvatom. Istinska humanost je kršćanska katolička humanost. Ona je utemeljena na savršenosti duha i tijela po volji Boga Stvoritelja i vršenju njegovih zapovijedi.

dr. Josip Sabol