Zbunjenost zbog nepoznatog pojma „sinodalnost“

Ako smo iznenađeni - neka budemo. Ako smo zbunjeni - tko nam je kriv? Živimo u kriznom vremenu: mi katolici „tradicionalisti“. Živimo u zanimljivom napetom vremenu: mi moderni progresivni katolici. A tko nam je kriv? Kriv nam je jedan pojam koji do danas u Katekizmu Katoličke Crkve ne postoji. Taj pojam glasi: „sinodalnost" ili „sinodalitet“. Pojam, riječ, tako nepoznata razmišljanju katolika da je papa Franjo morao sazvati posebnu sinodu u Rimu da bi ona unijela prosvjetljenje u naš um i našu dušu. Ispričavam se, ali sam zaista uznemiren. Mnogi, još pravi „stari, konzervativni“ vjernici, zbunjeni su i razočarani zbog svega onoga što se događa danas u svijetu, a posebice što se događa u Katoličkoj Crkvi. Pokušajmo unijeti barem nešto svjetla u cjelokupnu situaciju.

„Sinoda“ je etimološki poznata u Katoličkoj Crkvi od uvijek. Stoga, vjernik kritičkog duha želi doznati što je „sinodalnost“ i kako se ona, njezin sadržaj, uklapa u Katoličku Crkvu koja je Krist, kako nas Katekizam uči. Ako izraz "sinoda" etimološki znači "susret, okupljanje", a u našem slučaju biskupi su ti koji se okupljaju da bi razjasnili različite probleme koje treba riješiti s Papom i uz njegovu pomoć, onda bi izraz "sinodalnost", s druge strane, trebao značiti "hodati zajedno" - trajno hodati - i ukazuje na „hod Božjeg naroda“, dakle i vjernika laika, a ne samo biskupa s papom.

Svi zajedno se okupljaju kao skup u uzajamnom slušanju i Duhu Svetom ili oko euharistije da "dijalogom, razmjenom misli i osjećaja" pokušaju naći odgovor na neko pitanje, na neki problem vjere i morala. To je nešto posve novo, različito od „sinode“ koja je postojala kroz dvije tisuće godina. Shvatiti to je od bitne važnosti. Papa Franjo uvodi nešto posve novo u Crkvu: novo i stalno postojeće - po sebi i u sebi - u životu Crkve. Sinoda se sazove na određeno vrijeme, traje od – do i prestaje skupljanje biskupa s papom. „Sinodalnost“ kao neprestana stvarnost u sebi nikada ne prestaje: što nema početak, nema ni završetak. Svi smo zajedno - narod Božji – u „hodanju“, u dijalogu bez prestanka.

Za papu Franju sinoda i sinodalnost postali su sinonimi. Više se ne radi o događajima u Crkvi, već o „procesima promjene“ u Crkvi. Procesi su stalno aktivni. Biskupi, svećenstvo, redovnici i laici, svi moraju "HODATI ZAJEDNO", čak zajedno s nekatolicima - a čini se da je put hodanja otvoren i za sve ljude: svi smo braća. To je put duhovnog razlučivanja, crkvenog razlučivanja, kulturalnog razlučivanja i zbližavanja koje se može naći u klanjanju (kada?), u molitvi (kada i koje?, Oče naš u susretu religija u Asizu?), u kontaktu s Božjom riječju (o kakvom tumačenju govorimo)... i o prosvjetljavanju jednih i drugih (uz pomoć koje filozofije?).

Ali kamo nas to vodi? Tko ima glavnu riječ kod tog „hodanja zajedno“? Tko određuje smjer i cilj hodanja? Je li unaprijed prihvaćeno da smo svi djeca Božja, braća i sestre? A što je s misijama, obraćenjem? (Ne prozelitizam?). Je li „jedan isti Bog“, primjerice za muslimane i kršćane, kada se zajedno mole? Smijemo li postaviti pitanje o Bogu, etici i moralu? Jednom riječju: hoćemo li, kako i kada, postavljati pitanje o „Istini“ kod određene materije kako to čini danas jedna sinoda u Rimu? Naime, tradicionalno je „sinoda“ zadužena da nađe Božju istinu u vezi nekog pitanja ili problema. Sinoda je oruđe Istine: odlučiti je li nešto dobro i istinito u svjetlu Božje objave.

Kako stoji oko istine u „sinodalnosti“, dakle na „zajedničkom hodanju“ naroda Božjeg u kojem egzistencijalno postoje sve moguće i nemoguće različitosti i razlike u ostvarivanju i oblikovanju konkretnog života pojedinih članova „hodanja zajedno“? Mislim da smo svi za princip, za načelo: Istina je ona koja ne mora biti sinodalna, nego je sinodalnost - hodanje zajedno - ono koje mora biti istinito. Politološki rečeno: nije većina koja određuje o istinama vjere i morala, nego su to izvori Objave: usmena i pismena tradicija Kristove Crkve, i crkveno legalno učiteljstvo. I premda je istina da bi sinodalni put zasigurno mogao biti učinkovito sredstvo za rješavanje mnogih problema koji nas danas muče, mora se bez oklijevanja reći da ovaj "sinodalni put", kako se provodi primjerice u Njemačkoj i drugim zemljama širom svijeta, nema gotovo ništa zajedničkog s katoličkom vjerom... Čini se da je to put ljudi koji žele implementirati zakašnjelu kopiju „revolucije '68“.; koji traže sva moguća i nemoguća prava za čovjeka, dok prava Boga, jedinog koji zapravo može tražiti prava, nestaju, ostaju nezapažena, ignoriraju se i čak uskraćuju. Žene zahtijevaju u ime jednakosti spolova sakramentalno svećeništvo, istospolni traže brak, rastava braka treba biti bez posljedica, homoseksualnost je normalna stvar, pojam grijeha je relativan itd.

Sinodalnost: izvor stalnog kritičkog preispitivanja

Po svemu izgleda da je „sinodalnost“ legitimnost da se istine vjere stavljaju u pitanje prema potrebi i praksi vjernika, ljudi? Nažalost, gotovo svaki dan nalazimo izjave i prijedloge visokih crkvenih vođa koji se sukobljavaju s tradicijom, moralom ili katoličkim naukom. Ukratko, oni su u suprotnosti s istinom sadržanom u Evanđelju. Sinodalni put koristi se, ne samo u Njemačkoj, za gušenje određenih aspekata katoličanstva. Svi znaju opsesiju koja je vladala u određenim crkvenim krugovima od 60-ih godina da se promijeni seksualni moral Crkve, institucija braka, pitanje homoseksualnosti… Nema smisla to poricati: postoji ambiciozan projekt reforme sveopće Crkve, koji ima za cilj da se stvori „druga Crkva“ u globalnom smislu razvoja i na drugačijoj osnovi od one koju je naš Gospodin želio i učinio.

Zagovornici tih radikalnih promjena unutar Crkve tretiraju Kristovu Crkvu kao političku stranku koja organizira (liberalno-demokratski) "kongres" kako bi nametnula neke od svojih postulata, proširila svoju izbornu bazu, a sve po cijenu raskida čak i s temeljnim načelima Crkve. Kako kolokvijalno kažu, u politici je sve dopušteno, ili "cilj opravdava sredstva", ali ovdje se ne radi o politici. Radi se o očuvanju vjere i istine koje su nam predane u 2000 godina staroj tradiciji kako bismo ih prenijeli netaknute, kako bismo mogli postići vječno spasenje, kao i oni koji dolaze poslije nas.

Istina se ne mijenja u skladu s društvenim potrebama, niti se prilagođava „svijetu“, to osiguravati glavna je zadaća Crkve, a time i Pape i biskupa, i vjernika laika. Tu glavnu zadaću Crkve za sva vremena opisuje divnim riječima biskup Irenej: "Crkva, primivši takvu poruku i vjeru, čuva je s najvećom pažnjom, sva ujedinjena kao da živi u jednoj kući, iako su posvuda razbacane. Drži ju jednoglasno, kao da ima samo jednu dušu i jedno srce. Proglašava ih, podučava i isporučuje s jednim suglasjem, kao da ima jedna usta. Jer iako na svijetu postoje različiti jezici, moć tradicije je jedno te isto. Stoga crkve osnovane u Germaniji ne vjeruju ili prenose nauk osim onoga u Španjolskoj, ili u zemljama Kelta, ili na Istoku, ili u Egiptu, ili u Libiji, ili u središtu svijeta. Kao što je Sunce, Božje stvorenje, jedinstveno u cijelom svemiru, tako i navještaj istine sja posvuda i prosvjetljuje sve ljude koji žele doći do spoznaje istine. I tako, čak i među crkvenim vođama, nitko ne naviješta nikakav nauk osim ovoga; jer nitko nije iznad Gospodina njegovog. Bilo da je veliki govornik ili loš govornik, svi oni uče istu istinu. Nitko ne omalovažava sadržaj tradicije. Jedno te isto je vjera. Stoga ga ni Uzvišeni ne mogu obogatiti niti osiromašiti“ (Protiv krivovjerja)...

Historicizam, relativizam, subjektivizam - izvori subverzivne kritike

Za aktualnu situaciju je dobro sjetiti se riječi pape Pavla VI. povodom događanja u Latinskoj Americi. Suprotno upozorenju pape, modernistički teolozi su počeli koristiti instrument nove Sinode u korist mijenjanja nauka Crkve. Dana 24. kolovoza 1968. papa je osudio ovu ozbiljnu unutarnju situaciju pred biskupima Latinske Amerike sljedećim riječima: "...Kušani smo historicizmom, relativizmom, subjektivizmom i neopozitivizmom, koji potiču duh subverzivne kritike i lažnog uvjerenja na polju vjere, da se, kako bismo pružili ruku i evangelizirali ljude našeg vremena, moramo odreći doktrinarne baštine koju je stoljećima prikupljalo Učiteljstvo Crkve i da mi, ne toliko zbog veće jasnoće izražavanja, već promjenom dogmatskog sadržaja, da bismo mogli oblikovati novo kršćanstvo prema ljudskim, a ne prema standardima autentične Božje riječi." Gotovo istim riječima možemo opisati situaciju Sinode u Njemačkoj danas i drugim zemljama: ljudi su se promijenili, stoga moramo i mi promijeniti nauk Crkve. Postoji velika opasnost da se na Sinodi baš u ime „sinodalnosti“ stvori želja za novim naukom, pa sve tamo do potrebe stvaranja „nove crkve“: crkve bratstva, milosrđa, dijaloga, uključivosti bez ikakvih preduvjeta. „Ulazna vrata su otvorena za sve, za sve, za sve“, poručuje papa Franjo. Ipak smijemo nadodati: kada ulazimo u crkvu, običavamo obući svečanije odijelo, a ne ono svakidašnje. Jer prema Evanđelju: "Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?.... Bacite ga van u tamu." (Mt 22,12).

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.