Vjeronauk dobiva konkurenta: „vjeronauk ateizma“

Međunarodna organizacija ateista je aktivna u obrazovanju i odgoju. Započeta diskusija o tome da ateizam bude pokraj vjeronauka - cilj: namjesto vjeronauka - priznati predmet u školama svuda u EU završila je službenim zahtjevom organizacije ateista u Irskoj. To je početak. Osjetljivi problem nastao je s osobom najpoznatijeg ateista. O čemu se radi?

Najslavniji ateist na svijetu nedavno je izjavio: Nisam siguran da Boga nema. Riječ je o britanskom etnologu i teoretičaru evolucije Richardu Dawkinsu. Dawkins kaže da je on zapravo agnostik, a ne ateist. To bi značilo da on više ne tvrdi da Boga nema, nego da ga čovjek na ovom stupnju razvoja ne može još spoznati. Ta nas izjava u najmanju ruku začuđuje budući da je Dawkins poznat kao jedan od najagresivnijih ateista našeg vremena: kao propagator ukidanja svake religije iz života društva. Ako sada javno priznaje sumnju u svoju ateističku „religiju“, pitamo se odmah je li Dawkins zabacio time i svoju teoriju evolucije, na kojoj gradi svoj ateizam? Kao agnostik bi to trebao učiniti i priznati da čovjek ne može na ovom stupnju razvoja spoznati je li teorija evolucije istinita ili je pak ona samo jedna vrsta Science Fictiona. Dawkins bi trebao znati da na području znanosti ima dovoljno slučajeva Science Fictiona, osobito kada se radi o pitanju početka i kraja svijeta. Te su teorije zapravo špekulacije u pozitivnom smislu: naime to su vizije i prognoze pomoću kojih znanstvenici pokušavaju doći do istinske spoznaje (Heisenberg, Schrödinger i dr.).

Jedna takva špekulacija nalazi se na području teorije evolucije. To je špekulacija o „egoističnom genu“ našega ateista Richarda Dawkinsa. Ovdje se radi o jednom klasičnom primjeru kako određeni znanstvenici dolaze pomoću špekulacije do spoznaja koje proglašavaju istinitim i pomoću kojih vode „oslobodilački“ rat protiv svake religije, a s posebnim žarom protiv kršćanske katoličke vjere. Dawkins je vjerojatno spoznao neodrživost svog agresivnog ateizma na osnovi špekulacije o „egoističkom genu“ te se obratio iz agresivnog fundamentalističkog ateizma na humaniji agnosticizam. Svaki razuman čovjek pita Dawkinsa, zašto ne može uvidjeti ljepotu ideje da je svijet stvoren iz „ništa“? Zašto ne može uvidjeti da je ta divna ideja nužno povezana s idejom postojanja nadnaravnoga bića koje nazivamo Bog? On misli da ne trebamo ideju „nadnaravnog bića“ za tumačenje svijeta. S time se slaže i katolička teologija, kada uči da kršćanska vjera kao objavljena vjera po prorocima i konačno u osobi Isusa Krista nije tumačenje struktura svijeta, njegovih zakona i procesa nego je ona radosna vijest spasenja svijeta i čovjeka po djelu otkupljenja Isusa Krista: njegovom smrću na križu i njegovim uskrsnućem kao pobjedom nad smrću za vječni život.

Hipotezi „Bog“, zaista, ne trebaju prirodoslovne znanosti (fizika, kemija, biologija, medicina, etnologija, sociologija i dr.) da bi otkrile zakonomjernosti u „svijetu“ i tako došle do razumijevanja svih događanja u materijalno-živom svijetu. No svaki čovjek, koji razmišlja i promatra svijet, treba u susretu s vanjskim svijetom, ali još više u doživljavanju svoje čovječnosti s njezinim zagonetkama i problemima nešto drugo nego obično tumačenje pomoću empirijskih istraživanja.

Mi ljudi kao razumna bića trebamo odgovore na temeljna pitanja: odakle smo, kamo se krećemo, što je smisao našeg života, koji je cilj evolutivnog procesa svijeta i povijesti čovječanstva. Mi trebamo odgovor na pitanje zašto zlo na svijetu i u nama, zašto patnja, zašto smo slobodni, zašto vidimo što je dobro pa ipak činimo zlo? I konačno mi hoćemo spoznati zašto je u nama čežnja za srećom i vječnošću? Mi ljudi razuma i svijesti svog položaja u svijetu tražimo istinu o toj našoj sveukupnoj stvarnosti. Bez te istine osjećamo se zatvorenima u vremenu i prostoru svemira, osjećamo se izgubljenima i nesretnima.

Istina da je čovjek Božje stvorenje

Tu istinu o nama i svijetu donio nam je Isus Krist: istinu da smo stvoreni ljubavlju Stvoritelja na Njegovu sliku, istinu da kao slobodna razumna bića usavršavamo radom sebe i okolinu oko nas na Božju slavu, istinu da nas nitko i ništa ne može više izbaciti iz egzistiranja jer smo spašeni i određeni za vječni život. Nema te prirodoslovne znanosti koja nam može ponuditi zadovoljavajuće odgovore na ova naša pitanja. Naglašavamo: to nisu pitanja koja su nam utisnuta u razum i u dušu samo našim kršćanskim odgojem odnosno našom humanističko-kršćanskom kulturom. To su pitanja svakog čovjeka u svakoj kulturi. To su pitanja čovjeka jer je razumno biće i jer je stvoren kao takvo biće. Zar ga je takvim stvorila evolucija ili slučaj? Zar da čovjek zahvaljuje svoju egzistenciju, svoj razum, svoju sposobnost za lijepim i dobrim nekom „egoističko-altruističkom genu“?

Nije li utješno i smirujuće tako misliti i vjerovati kako mislimo i vjerujemo mi kršćani katolici? Mnogi bi htjeli vjerovati, ali ne mogu, kažu tako. To su „pobožni“ ateisti koji priznaju da nemaju ni snage ni volje prihvatiti ono što je u sebi lijepo i dobro za čovjeka, što je razumno i korisno za čovjeka i društvo. A to je vjera: kršćanska katolička vjera. Ima takvih ateista. Nažalost, ima i druge vrste ateista: agresivnih, nepromišljenih, prisiljenih taštinom i čak osjećajem mržnje na sve religiozno, prije svega na kršćanstvo i na Katoličku Crkvu.

Umjesto da u iskrenosti sebi postave pitanje gdje su razlozi da baš oni - ta mala šačica ljudi, ne mogu prihvatiti činjenice ljudske duše i ljudskog uma o čežnji za spasom, za srećom, za savršenošću, za smislom, za vječnošću života? Kad bi imali barem malo duha samokritičnosti, morali bi sebi postaviti pitanje, odakle to da su najsvjetliji umovi čovječanstva i geniji spoznaje i krjeposnog života upravo ljudi religioznog usmjerenja života, da su to upravo ljudi vjere, a ne ljudi ateisti? Kad bi ateisti tipa Dawkins bili voljni razmišljati bez afekta mržnje i oholosti, lako bi došli do činjenice da su najviše vrjednote naše kulture, pomoću kojih izgrađujemo ovu civilizaciju, djelo nadahnuća ljudi duboke vjere, da, kršćanske vjere i religioznosti. Sa špekulacijom Dawkinsa o „egoističkom genu“ i njegovom religijom ateizma nitko ne bi došao do spoznaja tih vrjednota. Naravno, moramo dopustiti pomisao da oni misle baš suprotno: naime, da oni svojom aktivnošću stvaranja ateističke svijesti, recimo ateističke religije, hoće današnjoj civilizaciji ništa drugo nego samo dobro. Pravo na tu misao imaju. Hoće li zaista biti na dobro čovječanstva, to ne znaju i ne mogu to niti teoretski dokazati. Usprkos tomu oni svoju religiju ateizma propagiraju kao neku sigurnu znanost na simpozijima, na televizijskim ekranima, literaturom, difamiranjem katoličke vjere i Crkve.

Ateizam u sustavu obrazovanja kao redoviti predmet

Najnoviji potez jest njihov zahtjev da se ateizam uvede u sustav obrazovanja kao redoviti predmet jer to traži pravo na slobodu religije. Tako misle. Dakle: svijet će biti opet „obogaćen“ jednom novom religijom: religijom ateizma. Za Dawkinsa je to jedina legitimna religija koja odgovara našem vremenu. On računa s time da će ta nova religija biti prihvaćena od većine ljudi. Tko to ne učini, taj je ili slabog duha ili slučaj za psihijatriju. Tako stoji crno na bijelo u njegovu djelu, zapravo pamfletu, pod naslovom: „The God Delusion“. To ne moramo uzeti ozbiljno jer je on to najvjerojatnije pisao pod pritiskom afekta mržnje i nekontrolirane taštine, o čemu može nešto više reći psihijatrija. Znanost nema s time ništa zajedničko. No ozbiljno trebamo uzeti ovaj slučaj iz jednog drugog razloga. Trebamo znati: kada god dođe na vlast „znanstveni ateizam ili sekularizam“, imat ćemo posla s totalitarizmom. Kao vjernici smo to već doživjeli u nedavnoj prošlosti za vladavine „znanstvenog socijalizma“. Tu činjenicu moramo shvatiti kao poziv na duhovno-intelektualni otpor širiteljima ateizma i sekularizma svuda u svijetu.

U što vjeruju ateisti?

Možda ne ćemo dugo čekati na odluku ministarstava znanosti i obrazovanja diljem Europe (u Irskoj je udruga ateista već podiglnua taj zahtjev) da se ateizam uvede kao školski predmet. Vjerojatno će se taj predmet zvati „vjeronauk ateizma“ ili religiozni odgoj u ateizmu. Za sada nije još poznato što će se poučavati. Svakako će se poučavati o onome što ateist treba ili mora vjerovati da postane član ateističke zajednice (crkve?). Vjerovanje, credo, za ateiste već postoji. Napisao i objavio ga je poznati borbeni ateist u Italiji, matematičar Piergiorgio Odifreddi u knjizi „Caro Papa, ti scrivo“ (Dragi Papa, pišem Ti, 2011. godine.) Prema njemu „credo“ (vjerovanje) za ateiste glasi ovako:

„Vjerujem u jednoga boga: u Prirodu, tu svemoguću majku, tog stvoritelja neba i zemlje, svih vidljivih i nevidljivih stvari. Vjerujem u jednoga gospodina: Čovjeka, tog jedinorođenoga sina Prirode, rođenoga od majke na koncu svih stoljeća: priroda od prirode, materija iz materije, prava priroda iz prave prirode, proizvedena, a ne stvorena, iz iste prirode kao i majka. Vjerujem u duha koji je gospodin i koji daje životu svijest, i koji proizlazi iz majke i sina, i koji se s majkom i sinom obožava i slavi, i koji je govorio po prorocima intelekta. Očekujem rastvaranje u smrti, ali nikakav drugi život u nekom svijetu koji neće doći“. Zaboravio je reći: Amen.

Prepuštam svakom katoličkom vjerniku da razmotri taj „credo“ malo pobliže i dade na njega odgovor. Primjećujem samo ovo: možemo zaključiti da je autor ovog creda nekada posjećivao vjeronauk i da je zapravo falsificirao naš pravi katolički credo zamjenjujući samo riječi: umjesto Bog stavio je riječ Priroda. Ovaj govor nam je poznat: na početku je bila materija; ona je odlučila da se razvija. Vrhunac toga razvoja jest nastanak „čovjeka“… Tako Engels kao moderni „vjeroučitelj“.

Dakle, za ateista je „priroda“ neko božanstvo o kojem ne zna reći ništa konkretno. On vjeruje u neko iracionalno božanstvo imenom priroda. To je zapravo povratak u mitologiju iz vremena prije Krista. Kako on kao poznati matematičar može takav iracionalni credo spojiti sa znanošću matematike i s ostalim znanostima, to je njegova tajna. Kao znanstvenik-matematičar trebao bi ipak znati da se matematički aksiomi (očevidna spoznaja, osnovna načela), kao i vjerske dogme ne mogu eksperimentom ni potvrditi ni opovrgnuti, pa ipak bez njih ne možemo razvijati naše spoznaje. Izgleda da se ovdje ne radi ni o čemu drugom nego o tome da se uznemire ljudi vjernici i da se našteti Katoličkoj Crkvi. Takvi motivi u borbi mišljenja su nehumani, protiv su svake etike i razuma. Nažalost, moramo konstatirati da agresivni ateisti ne traže istinu u dijalogu s drugima. Svijest o svojoj religioznoj neistini žele neutralizirati tobožnjim otkrivanjem neistine ili zablude kod drugih služeći se kod toga difamiranjem i čak falsificiranjem ili jednostavno neprihvaćanjem činjenica.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.