Nesposobnost htjeti spoznati „istinu“ i po njoj živjeti na opće dobro i na svoju sreću

Današnji čovjek razumije i prihvaća vrjednote koje imaju svoj izvor u kršćanstvu, koje su zapisane u mnogobrojnim deklaracijama, ali nije spreman prihvatiti stvoritelja tih vrjednota, Boga, ni u njega vjerovati. Dok je još vjerovao u sebe, u svoje sposobnosti, dok je sebe obožavao kao boga zbog tih sposobnosti, bilo je još sve u redu sa životom bez Boga. No nakon sumnje i gubitka vjere u samog sebe, u sposobnost da se usavrši do najdublje sreće, a to se konačno dogodilo s dva svjetska rata, čovjek je pao u prazninu. U toj situaciji ne može dugo izdržati jer „sav je zakon ljudske egzistencije u ovome: da se čovjek može pokloniti beskrajno Velikome“ (Dostojevski). Bez te veze s Beskrajnim - ne s beskrajnom idejom, primjerice napretkom ili slično, koju je čovjek sam izmislio - nego s Beskrajnim koji je osoba. To je ta formula, usađena u ljudsku narav: biti u vezi s Beskrajnim. Sva bića imaju neku formulu, na kojoj se temelji njihova egzistencija. „Pčela pozna formulu svoje košnice, mrav pozna formulu svoga mravinjaka, a čovjek ne pozna svoje formule“, kaže Dostojevski. To je tragičnost ljudskog života koja se najsnažnije pokazuje u etičko-moralnoj nemoći.

Tu je razlog da čovjek sve više gubi smisao svoga postojanja, i da iskustvom dolazi do spoznaje da svojim snagama ne može doći do etičko-moralnog savršenstva i do ostvarenja čovještva. Jednostavno rečeno: čovjek ne može biti „čovjekom“ jer ne pozna svoju formulu. Odakle će onda dobiti spoznaju o tome što je svrha njegova postojanja? I još gore za čovjeku: premda i spozna svoju formulu, osjeća da nema dovoljno snage da po njoj živi, da ju slijedi. Svako drugo živo biće ispunjava logiku njegove formule automatski, a da ju ne pozna. Kod čovjeka je drukčije jer je slobodno biće. On se nalazi u tragičnoj situaciji da zna što je dobro, i čezne za njim, pa ipak čini što je zlo, što je protiv njegove sreće.

Sve ovo je strašno otkrivenje za modernog čovjeka i njegovu oholu umišljenost da je sam sebi dostatan. Upravo ta samodostatnost, koju se danas propagira i u koju se vjeruje najveća je i najopasnija hereza suvremene kulture. U tu herezu čovjek ne bi bio zapao da je samo pažljivije promatrao što se događa s djelima njegovih ruku. Događa se to da ni jedno djelo, bilo kako ono veliko, nije pošteđeno od crne crte, od sjene. Svako djelo, svaki čin ljudskih ruku ima dvije strane medalje. Za svako djelo uspjeha mora se platiti žrtva veće ili manje cijene. Danas nam je to postalo svjesno sadržajem onoga o čemu govori ekološka kriza i kriza smisla života, kriza duhovne dezorijentiranosti.

Zašto čovjek nije već na početku spoznaje tog svog bezizlaznog stanja postavio sebi kritičko pitanje, odakle to da se događa nešto negativno protiv njegove volje kod svakog njegova zahvata u prirodu? Odakle taj viši zakon dijalektike nepoznatog „tuđeg zakonodavca“, kojeg se čovjek očigledno ne može osloboditi? Inteligentni čovjek bi zapravo morao bez grižnje savjesti priznati da postoji taj „tuđi Zakonodavac“, koji vlada nad čovjekom i svijetom. Zašto to ne priznaje nego radije stvara svoje vlastito tumačenje tog svog stanja, koje ga nikako ne može zadovoljiti? Izgleda da svjetlo i tamase ovdje radi o psihološkom razlogu. Zbog iluzije da je autonoman, da je suvereni zakonodavac svog života, čovjek se boji prihvatiti Zakonodavca izvan sebe, jer bi to značilo kraj iluzije njegove autonomije sa svim posljedicama za oblikovanje njegova života. To znači kraj njegove oholosti: Ja sam sebi dostatan.

Ali ništa mu ne pomaže: nikakva ideologija, nikakvi politički ili kulturni programi ni projekti. Čovjek na koncu konca mora konstatirati: „.... život postaje niz izgubljenih prilika; žaljenje za nečim čega nije bilo, a što je moglo postojati; grižnja savjesti zbog onoga što se nije učinilo, a što se moglo učiniti. I tako rasipamo sadašnjost tvoreći od nje novu izgubljenu priliku, zbog koje se opet trebamo žalostiti“ (Oriana Fallaci)... Zašto se onda ljudi bore za što duži život? Pogotovo ako padnu u situaciju, a mnogi se nalaze u njoj, koju opisuje pjesnik riječima: „Nema gorče stvari no što je zora dana u kome se ništa ne će zbiti. Nema gorče stvari od beskorisnosti... Sporost časa nemilosrdna je za onoga koji ništa više ne čeka“ (pjesnik Pavese). Kada se izgubi Bog; kada se izgubi točka orijentiranja prema konačnoj svrsi života – prema vječnom životu - tada nastaje nužno to stanje praznine i dosade. Što je to drugo nego duhovna smrt prije fizičke smrti; duhovna smrt u još postojećem fiziološkom životu? Čovjekov život dugotrajan je hod više kroz noć nego kroz dan, hod na kome je okružen nevidljivim neprijateljima, na kojem je mučen trošenjem i patnjom. Naši suputnici iščezavaju jedan po jedan kao u nekoj knjizi. Često je prekratko vrijeme u kojem im možemo činiti dobro. Da čovjek ne može živjeti u iluziji autonomije i bez Boga kao točke orijentiranja, pokazuje pojava mnogostrukih duševnih patnji modernog čovjeka. To je stanje još jače intenziviralo razočarenje modernog čovjeka nad institucijom „države“ i politike.

Moderni čovjek povjerovao je da su država i politika njegovo spasenje iz svih poteškoća života. Zaista, od države se očekuje sve kao što se s pravom sve očekuje od Boga. Politika je naša sudbina. Tako jest: ljudi očekuju od političara božanske poteze i moći. Zašto političari nisu spriječili tu katastrofu, čuje se od tobožnjeg samosvjesnog kritičkog građanina. Ili negativno rečeno: Za sve probleme, za svu bijedu su krivi političari i politika. Odakle ta djetinja vjera modernog čovjeka u državu i političare da baš od njih traži rješenje problema svog života odnosno da njih smatra Velika Subotakrivcima za nastanak tih problema? Nije li djetinjasto vjerovati da će čovjek samim time što se proglašava „bogom“, automatski dobiti božanske sposobnosti i rješavati sve probleme života? Nije li strah Božji izvor mudrosti života, kako nas uči Sveto pismo?

Gdje god se čovjek okrenuo, što god on poduzimao i planirao, jednoga se ne će nikada osloboditi: čežnje za istinom, za lijepim i dobrim. Čovjek može mrziti tu žarku želju za istinom, za nepredviđenim, za sigurnim. Osloboditi se toga ne može. Zadnji ljudski problem zauvijek će ostati, to zna kršćanin i to osjeća. Jest, tužno je i tragikomično, ali tako jest i tako će ostati: da čovjek ne će priznati Onoga od koga mu dolaze svi uvjeti za život; da čovjek ne će ispružiti praznu ruku s dlanovima prema gore da bi primio darove od Stvoritelja nego radije rukama pokriva svoje lice da ne bi morao vidjeti darove. I to iz bojazni da mu se ti darovi ipak mogu svidjeti i on bi mogao htjeti primiti ih. Naravno, ovakvo ponašanje nije zakon, nije prisila i ne može se događati protiv volje čovjeka. To je katoličkom vjerniku utjeha. Zbog toga su katolici na drugoj strani obale rijeke života: na onoj obali gdje se Bogu zahvaljuje za divne darove, najviše za vjeru, nadu i ljubav, koje je Bog usadio krštenjem u duše vjernika. Kršćani katolici su posve drugi ljudi. Oni prihvaćaju svjetlo objave samoga Boga u Isusu Kristu i stoga mogu jasno i glasno ispovijedati protiv današnjeg duha ateizma, materijalizma, agnosticizma, nihilizma: mi razumijemo tko smo i što smo. Naša je budućnost jer je s nama Onaj koji je pobijedio sile svijeta i samu smrt: Isus Krist, Bog i Gospodar ovoga svijeta.

dr. Josip Sabol

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 21-02-2024, 06:06:44

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.