Teritorij i životi

Teritorij i životi! Neki to nazivaju „krv i tlo“, ali to je negativna definicija jedne slične, teško da bi se moglo kazati - iste stvari, potpuno drugačijeg smisla i predznaka, drugačijeg sadržaja. Kao što u prirodi postoje staništa nekih vrsta ptica, ili staništa nekih biljaka, koje su upravo po tome endemske jer se nalaze samo na jednom području u cijelom svijetu. I nigdje ih se drugdje ne može naći.

Gotovo potpuno identična slika je i s pojedinim narodom. Svaki narod je na neki način – „endemski“, sve dotle dok zadržava svoj teritorij na kojem se nalazi, svoje narodonosne osobine i posebna svojstva koja su prepoznatljiva samo u tom narodu, bilo u njegovom izgledu, duhovnim vrijednostima koje njeguje, bilo u njegovoj filozofiji života prema kojoj se ravna, bilo u nekim drugim svojstvima koja su tipična samo njemu i po kojima je bio i ostao prepoznatljiv. Prepoznatljiv kao poseban narod. Kao unikatan narod, kao unikatan oblik i opstojnost, ... (Unikat ti si, zahtjev tog prostranstva. U svemiru, neponovljiv ti si, prvi.) A takav narod predstavlja vrijednost samo onda kada priznaje i slične vrijednosti kod drugih, jednako tako „endemskih“ naroda, kada poštuje njihovu svojstvenost, njihovu posebnost, ali i njihovo stanište, što znači teritorij na kojem obitavaju.

Svaki onaj narod, bilo susjedni ili neki drugi, koji ne prihvaća drugi narod i njegov teritorij kao „endemski“, kao samosvojstven, kao samobitan, kao unikatan, a nadasve da bude slobodan – takav narod nije i ne može biti suživotnik drugim narodima.

Teritorij nekog naroda, kao njegovo stanište, izuzetno je važan čimbenik u opstojnosti samog naroda. Teritorij je dom, kuća, prostor obitavanja, položaj pod suncem bez kojeg je teritorija život nekog naroda naprosto nezamisliv. Zato se taj teritorij mora braniti pod svaku cijenu i od svakog nasrtaja. Nitko u ime naroda, i nitko od naroda nema pravo ustupati teritorije drugima, pa ni one najminimalnije, bilo izravno, bilo da ovlasti treće osobe da to čine, arbitražama ili slično. Dajući ili ustupajući teritorije susjednim narodima ne samo da radimo protiv interesa svog naroda, već radimo i protiv interesa svih naših budućih naraštaja. „Hrvatski„ političari, posebno u dvadesetom stoljeću vrlo olako dijelili su i ustupali hrvatske teritorije drugima, i time su izravno naškodili nama koji smo nekad za njih bili – budući naraštaj..

(Bilo bi dobro kad bi neki povjesničar za potrebe našeg portala detaljno obradio sve, pa i najmanje slučajeve ustupanja i odricanja od hrvatskog teritorija počem od 1918 pa sve do spora sa Slovencima oko Savudrijske vale – mnogi ne bismo mogli vjerovati kako je to olako otuđivano, ponekad i „pravno", što će reći legalno ilegalno.)

Europski narodi u pravilu imaju svoje teritorije koje se pravno nazivaju samostalne države, kao mjesto svog već tisućuljetnog obitavanja. Ali, bolesni europski liberalizam je dozvolio, pored mnogih drugih stvari i, da se etnička karta Europe stalno i ubrzano mijenja vaneuropskim doseljenicima, različitim rasama, religijama i da ne kažem svjetonazorima.

Teritorij Europe postao je stjecište različitih kultura, nacija, vjera, rasa i sl. što samo po sebi ne bi bilo zlo da u svakoj europskoj državi, i njenoj Eurouniji kao zajedničkoj državi, ne postoje brojni autohtoni, da ne kažem „endemski“ narodi koji to pod bilo koju cijenu žele ostati i dalje, što je njihovo neosporno prirodno pravo. Toliko o teritoriju!

A životi? Životi ljudi, životi nekog naroda su nešto najdragocijenije. Premda su životi bez i najmanje sumnje nešto što je najdragocijenije, tako uvijek ne misli politika, ili tako u pravilu ne misli politika. Za politiku ili „politiku“ pod navodnicima, ljudski životi ne vrijede mnogo. Po onom pravilu – nije ti ga majka rodila. Za politiku ti životi vrijede tek toliko koliko politika, bilo domaća ili tuđa, od njih ima konkretnog i neposrednog interesa i koristi.

Kad to ne bi bilo tako tada bi se naša domaća politika potrudila, i u prvi prioritet stavila – razminiranje zemlje, jer te mine još i sada oduzimaju ljudske živote, počesto i one dječje. Da je politici važan ljudski život, odmah bi razminirala sva minama zasijana područja, bez pogovorno to bi stavila u prvi i najvažniji prioritet – spriječiti stradanje ljudi. Ali ona to ne čeni, premda malo, malo, pa se čuje - od mine nastradao ovaj ili onaj, žena ili dijete. Politici je to svejedno. Ali to nije samo slučaj sa minama, već i sa prometom, željezničkim prijelazima gdje gine mnogo ljudi. Lokalna i državna vlast, s relativno malo sredstava, to bi sve vrlo uspješno i vrlo brzo riješila kad bi bila zaintetresirana za – ljudske živote!

Ljudski životi...?! Što u narodu znače – ljudski životi!? Jedan po jedan čovjek čine narod. Narod je zbir pojedinaca. Narod ima svoje korijene, to su njegovi mrtvi. A u našem narodu je mnogo mrtvih za koje se i ne zna gdje se nalaze njihovi zemni ostaci. Mnogi među njima su umrli skupno u vrlo velikim brojevima, vrlo mladi i mučeničkom smrću, a posebno, posebno u dvadesetom vijeku kao istovremeno vijeku smrti, ali i vijeku najvećih tehnoloških dostignuća..

Naš narod ima i svoje živo tijelo – nacionalni corpus u Domovini i onaj u velikom svijetu rasut po brojnim paralelama i meridijanima, kojeg je politika skoro već zaboravila, da ne kažem u potpunosti se odrekla. Više joj ne trebaju, a za vrijeme izbora još joj navodno i smetaju. Politika zaboravlja da su to jednako djeca naše jedine domovine koju u ushitu zovemo – Lijepa naša. Da, doista je lijepa, ali da li je baš u potpunosti sva naša? Kroz povijest je očerupana sa svih strana, a i sad je čerupaju kako tko i koliko tko stigne. Kako smo je bili hrabri braniti u ratu, kako smo bilio jedinstveni. Ali nismo je jednako svi voljeli. Ili je svi nismo voljeli istom ljubavlju. Jedni su je voljeli srcem, pa i sada ćute njenu svaku bol kao bol rođenog djeteta ili bol najdraže majke. Drugi su je voljeli svojim osobnim interesom, poput ljubavi prema nekoj blagajni, zlatarnici ili draguljarnici iz koje mogu nekažnjeno uzimati novac, zlato, briljante.

Oni vole samo sebe i u njihovim srcima nema dovoljno mjesta za ljubav prema nečemu drugom, a posebno ne prema čovjeku i narodu. Da ne zaboravim napomenuti, nisu sami koji na takav način vole svoju Hrvatsku. Na isti način mnogi iz našeg susjedstva, ali i neki dalje jednako tako vole našu Hrvatsku, ali bez nas, bez Hrvata razumije se. A nas, Hrvata, svakim danom je sve manje. Ne samo da nestajemo prirodnim odlaskom, nego problem je što ne uviremo. Vrelo hrvatskog života sve više sahne kao vrelo vode na jari.

Svake godine u stotinama tisuća trgaju se pupoljci života još nerođene djece u utrobama naši mladih majki, koje ne žele djecu, ne žele novi život. Život u Hrvatsku uvire na kapaljke, a život iz nje odlazi u mlazu.

Kamo srljaš moja i naša, ti, Lijepa naša? Zašto si krenula putem nestanka, putem beznađa...? Zar među svojim sinovima nemaš nikoga tko će kriknuti, tko će viknuti da se sve zaori – Ne dajmo svoju Zemlju, ne dajmo svome narodu izumrijeti. Kad ćemo doživjeti obrat, kad ćemo čuti krik smrti? – ( / Krik! I krik opet! I krik potom! I tri puta krik Smrti pred Životom. I od jeke toga krika širila se potom – Želja za životom!)

Koliko duša je prije samog rođenja, abortusom, vraćeno Bogu. A Bog je želio da nam budu naša djeca, naša braća i sestre. Bog ih je želio pogostiti životom kao najvećim misterijem. A nigdje želje za životom, za novim životom, za novom radošću, za novom ljubavlju, i umjesto našeg glasa zahvale Bogu za novi i novi život, za smijeh i radost i dječji plač - mi mu zalupimo vratima. Ne damo tom novom životu, da uđe u život! Ne damo tom novom životu da uđe u našu Hrvatsku, jer njihov put prolazi kroz naša srca. A tu nema dobrodošlice. Ulaz života u naša srca postaje sve uži i uži, a time i Uvir života u našu Hrvatsku..

Postali smo zemlja partiokracije. U vlasti smo onih koji su se organizirali kroz partije, koje se danas nazivaju političke stranke, u kojima vlada boljševički mentalitet koji je zloćudno metamorfozirao u materijalističku filozofiju, bez ikakvih, pa i najmanjih duhovnih vrijednosti, gdje je sve dopušteno, gdje cilj opravdava sredstva, gdje caruje bezakonje i društvena nepravda pred kojom poput domino pločica odreda se ruše sve ljudske, društvene, vjerske, moralne domoljubne i svake druge vrijednosti života. Gdje se pomalo pretvaramo u suvremeno roblje, dužničko i radno roblje njihovom i stranom bezdušnom kapitalu kojeg su oni doveli da gospodari našim životima u svojoj vlastitoj kući i svojoj vlastitoj Domovini.

Doista, što su to ljudski životi i koliko nam uopće znače!?

Mile Prpa
Hrvati AMAC